1

1. IME I POJAM FILOZOFIJE

Na starohelenskom rec filozofija znaci LJUBAV PREMA MUDROSTI. (philos – prijatelj, Sophia - mudrost). 
Ne zna se koji je od Helenskih mislilaca sebe nazvao prvi filozofom. 

PITAGORA je život uporđivao sa svečanim sajmom, gde neki dolaze da bi se takmičili za nagradu, drugi 
donose robu da bi je prodali, a samo najbolji dolaze kao posmatrači. Po Pitagori, filozof nije mudrac nego 
TRAGALAC ZA MUDROSCU I ISTINOM. On može biti samo ljubitelj mudrosti, jer prava mudrost i istina 
se nalaze samo u posedu Bogova, i takvo shvatanje je saglasno helenskoj duhovnoj tradiciji koja vlada u 
vremenu nastanka filozofije (kraj 7. i početak 6. veka p.n.e.). 

Mudrost se pripisuje Bogovima, ATINA PALADA se postuje kao BOGINJA MUDROSTI. 

HERAKLITU pripisu prvu upotrebu reči filozof. Prema Heraklitu filozofi su znalci mnogih stvari ali njihova 
mudrost se ne sastoji u mnogoznalaštvu. mudrost je istinu govoriti I raditi prema prirodi slusajuci je. Filozof 
misli o onome sto svi nekako vide (vodi, zemlji, suncu…), sto im se dogadja u zivotu (rodjenje, smrt...). 

SOFISTI razumeju mudrost kao svetovno znanje. Oni su uvereni da takvo znanje mogu preneti neupucenima

SOKRAT trazi mudrost mudju politickim delatnicima, pesnicima I zanatskim majstorima. U tom trazenju on 
potvrdjuje da je on najmudriji Helen. Sokratova mudrost sastoji se u znanju vlastitog neznanja. 

PLATON gradi vlastito razumevanje mudrosti, ona je tragalacki put u dubinu ljudske svesti. 

Prema ARISTOTELU sofisticka mudrost je prividna, a prava mudrost je moci razmisljati o svim stvarima. 

Prema FIHTEU filozofija mora pocivati na nuznosti pojma, stoga I njeno ime mora biti zamenjeno ucenjem 
o nauci I pred nju je postavljen novi I visi zadatak da bude NAUKA SVIH NAUKA. 

Filozofi stvari vide na drukciji nacin od obicnih ljudi. Oni teze da razumeju sve sto im se dogadja, i smatraju 
da se sve desava po logosu (zakonu). 

Na pitanje šta je filozofija svaki filozof odgovara šta je njegova filozofija. Tako postoji mnoštvo pojmova 
filozofije. 

2. FILOZOFIJA KAO VLASTITI PROBLEM 

U celoj svojoj istoriji filozofija je svoje vlastito ime i pojam učinila vlastitim problemom. Postoji mnogo 
definicija filozofije. O filozofiji se ne može suditi, jer sudeći o njoj neminovno ćemo biti uvučeni u nju. Ako se 
o filozofiji želi suditi a da se bude izvan nje, to se zove mizologija. Najklasičnija određenja filozofije su:

1. Filozofija je učenje o bitku – bitak je temeljni pojam filozofije. Prvi oblik određenja filozofije kao 

učenja o bitku se nalazi kod Parmenida u stavu da bitak jeste a nebitak nije.

2. Filozofija je učenje o spoznaji -

 

vazno je spoznati sta je bitak

3. Filozofija je teorija
4. Filozofija nije teorija–ona je delatnost, jer da je teorija ne bi bilo potrebe tragati za mudrosti
5. Filozofija je nauka – kod Helena su filozofija i nauka sinonimi
6. Filozofija nije nauka – ovo shvatanje se javlja u Antičkom skepticizmu
7. Filozofija je pogled na svet
8. Filozofija nije pogled na svet

3. PODELA FILOZOFIJE (TEORIJSKA, PRAKTIČNA I POIETIČKA) 

Aristotel određuje tri vrste naučnog istraživanja:

1. TEORIJSKA – svrha teorijskog znanja je znanje radi samoga znanja. Teorijska filozofija se bavi 

stvarima koje ne mogu biti drugačije. u nju spadaju prva filozofija (metafizika), fizika i matematika. 

2. PRAKTIČNA – svrha delatnog znanja je znanje radi delanja. Deli se na etiku, politiku i ekonomiju. 

Tema praktičke filozofije je čovek kao delatno biće.  Tu spadaju: etika, ekonomija I politika. 

3. POIETIČKA – svrha tvoračkog znanja je znanje radi tvorenja. Ovde se svrstava poetika, gramatika i 

retorika. Ono se ne odnosi na ljude, nego na stvari. Tu spadaju: umetnicko I tehnicko-zanatsko 
oblikovanje. 

U podeli filozofskih nauka izostaje logika, jer po Aristotelovom sudu poznavanje logike je pretpostavka za 
bavljenje filozofijom. 

2

4. PRAKTIČNA FILOZOFIJA 

Prakticna filozofija ukazuje na to da zivot moze da bude drugaciji nego sto jeste I da je princip te drugacijnosti 
u delatnom coveku. Po Aristotelu praktična filozofija obuhvata istraživanja etičkog, političkog, pravnog i 
ekonomskog mišljenja i delovanja odnosno života koji se vremenom disciplinuju u filozofskim disciplinama 
etike, politike, prava i ekonomije. 

Etika 

se bavi pojedincem, 

ekonomika 

se bavi porodicom, 

politika 

se bavi 

državom. Ova znanja se odnose na nešto 

buduće

. Način saznanja praktičkog delanja nisu naučivi, jer zavise od 

posebnosti konkretne situacije, pa se kroz niz situacija izgrađuju.

5. DISCIPLINE FILOZOFIJE 

Discipline filozofije su:

1.

metafizika 

(prva filozofija) se bavi bivstvom, to je nauka o bitku. Nju cine 

teologija 

(ucenje o bogu), 

ontologija

 (bice kao bice), 

psihologija

 (ucenje o ljudskoj dusi ) i 

kozmologija

 (ucenje o bicu u odnosu 

na svet, kosmos)

2.

spoznajna teorija (gnoseologija) 

potice od grcke reci gnosis sto znaci spoznaja. To je deo filozofije ciji 

je predmet priroda, i mogucnost spoznaje, odnos znanja i realnosti. 

3.

etika

 nastaje krejem 5 veka pre nove ere, ona je nauka o moralu. Filozofi teze da otkriju sta je to moral i 

kakvo je to moralno ponasanje i delanje, odakle potice moralnost i koja je svrha (cilj) moralnosti.

4.

estetika 

je nauka o lepom u umetnosti, a po nekima i u prirodi.

5.

logika 

je umece misljenja, raspravljenje. Osnovni pojam logike je logos (rec, misao, um, zakon). Logika 

tezi istrazivanju predmeta, njihovoj spoznaji, bavi se ljudskim misljenjima. Osnovne forme misljenja su: 
pojam, sud i zakljucak. 

6. OPŠTI KARAKTER HELENSKE FILOZOFIJE 

Helenska civilizacija se može razumeti kao epoha mere, epoha sredine u ljudskom istorijskom kretanju. Mesto 
helenske civilizacije se nalazi na sredini između stare istočne i moderne zapadne civilizacije. Helenski duh 
predstavlja sredinu između istočnjačkog (prirodno jedinstvo) i modernog zapadnog duha(znanje čoveka o sebi i 
svetu kao vlastitom delu). 

Heleni su prvi narod Starog veka koji za sebe znali kao za Slobodan narod. 

Filozofija kod Helena se javlja kao izraz ljudskog duha.

  Heleni su prvi počeli da filozofiraju zbog toga što 

nastoje da bitak razumeju na opšti način. 
Pojedini istoričari filozofije započinju svoje preglede istorije helenske filozofije obradom misli helenskih 
mudraca, smatra se da ih ima 7: 

Tales, Solon, Pitak, Bijant, Kleobul, Hilon i Perijandar.

 

Cuvene izreke 

helenske sedmorice mudraca cine temelje helenske culture I helenskog pogleda na svet. 

7. HELENSKA PRAKTIČNA FILOZOFIJA 

Utemeljivaci helenske filozofije su: 

SOKRAT, PLATON, KSENOFONT I ARISTOTEL, a na neki nacin I 

SOFISTI. 

Oni smatraju da je dobar, pravedan, zakonit I koristan zivot neophodan I coveku I zajednici, s 

obzirom da je covek bice koje delovanjem, od goreg moze da stvori bolji zivot. Neophodnost takvog zivota se 
ogleda u krajnjoj svrsi ljudskog postojanja, a to je srecan, blazen zivot. Takav zivot je teznja coveka kao 
pojedinca, koji svoje potencijale moze da razvije samo u odnosu prema drugim ljudima, a to znaci u OIKOSU 
(kuca) koji je sastavni deo POLISA (drzave, grada). Na taj nacin covek se utvrdjuje kao moralno, politicko, 
pravno I kao ekonomsko bice, odnosno kao prakticno bice. 

8. MILETSKA ŠKOLA 

Miletsku skolu (Jonska filozofija) cine: 

1. Tales
2. Anaksimandar
3. Anaksimen

Tales

 smatra da je voda princip svega I da I sama zemlja pliva na vodi.  Po njemu je sve sto postoji vlazno, pa 

je samim tim voda deo svega. Od nje je sve nastalo, ona je prisutna u svemu, ona je roditelj Zivota. Voda je Po 
Talesu je svet nastao iz vode, voda je pocelo, uzrok svega. Voda je zajednicka svemu sto postoji.

Anaksimandar 

je Talesov priljatelj, ucenik. On tvrdi da je pocelo svega apejron. To je nesto beskonacno, 

neograniceno. Apeiron je uzrok nastanka i propasti svega, iz njega sve nastaje i u njega sve propada. Apeiron 

background image

4

13. ATOMIZAM LEUKIPA I DEMOKRITA 

Filozofiju atomista gradi 

LEUKIP I DEMOKRIT

. Taj atomski sistem je izgradjen na stavu racionalnog 

proucavanja prirode, te u diskusiji s principom elejske I Heraklitove filozofije. 

ELEJCI

 smatraju da bitak jeste, 

a nebitak nije. 

HERAKLIT

 postavlja ideju jedinstva bitka I nebitka. 

LEUKIP I DEMOKRIT

 tvrde da je 

jednako bivanju I bitak i nebitak. Atomisti daju i bitku i nebitku predmetno odredjenje. Bitak je puno, a nebitak 
prazno, prazno je nista ali ne nista koja ne postoji, vec nista koja biva, a puno jeste bitak tj. predmet ili realitet 
uopste. Znaci Leukip I Demokrit tvrde kako su pocela punina I praznina, I od njih je punina I tvrdoca bitak, a 
praznina nebitak. Ono puno jesu 

VIDLJIVE CESTICE- ATOMI

, koji se krecu u praznom prostoru, odnosno u 

praznini (bitak se krece u nebitku). Atomi su beskrajni, oni stvaraju sve sto je slozeno: vatru, vodu, zemlju, 
vazduh.

14. ANAKSAGORINA TEORIJA POSTANKA SVETA 

ANAKSAGORINA

 smatra da je 

UM

 princip svega. Ono opste za sve jeste 

MISLJENJE, MISAO

. Ta misao 

nije subjektivna nego delatna. Um je princip kretanja, isto sto i dusa jer se nalazi u svim zivim bicima. Um je 
jedini cist, jednostavan i nepomesan. Da bi se bitak spoznao Anaksagora smatra da nije potrebno znati samo od 
cega je bice sacinjeno nego i radi cega. Anaksagora poistovecuje um i dusu. Drugo nacelo Anaksagorine 
filozofije jeste 

HOMEOMERIJA

 

(cestica, seme, klica). To je materijalno nacelo, iz kojeg nastaju sve stvari. 

Homeomerije su neodredjene i neunistive, njihovo propadanje i nastajanje je samo sastavljanje i rastavljanje. Za 
Anaksagoru homeomerije su elementi, dok su vatra, vazduh… samo njihove mesavine. 

SVE STVARI 

NASTAJU IZ HOMEOMERIJA. 

15. RELATIVIZAM SOFISTA 

Sofisti su sebe nazivali mudracima, bili su uvereni da i druge mogu nauciti mudrosti, cak su i naplacivali svoja 
predavanja. Poneki od njih na taj nacin silno su se obogatili. Sofisti smatraju da sami ljudi treba da odrede sta je 
za njh lepo, dobro, vredno ili ne. Bili su uvereni da je covek u svojoj subjektivnosti jedino sigurno merilo na 
koje se moze osloniti. A da bi covek mogao da se osloni na sebe potrebno je da bude obrazovan. 

OBRAZOVAN COVEK

 sve moze opravdati ili opovrgavati.

PITAGORA

 je prvi sebe nazvao sofistom. Prvi je stvorio neke svadjalacke rasprave koje je citao slusaocima I 

tako zaradjivao. Stekao je glas bezboznika. Osnovni stav njegove filozofije glasi: 

“COVEK JE MERA SVIH 

STVARI”

. To znaci da su stvari onakve kakve se cine svakom pojedincu. Ono sto se svakome cini to jeste. Ono 

sto se ljudima pojavljuje to i postoji, a ono sto se ne pojavljuje ne postoji. Posto je covek mera svih stvari istina 
je ono sto se pojavljuje u covekovoj svesti. 

Sta se kome cini da jeste, to je istina.

16. SOKRATOV ANTROPOLOŠKI OBRT 

SOKRAT

 nista nije pisao nego je svoje filozofske poglede izlagao usmeno, razgovarajuci sa svakim ko je zeleo 

da ga slusa i razgovara sa njim. On smatra da svako moze da dodje do istine 

kroz misljenje.

 Svi Sokratovi 

dijalozi imaju karakteristican tok i u tome se ogleda Sokratova ironija. O zadatom predmetu razgovara Sokrat 
tvrdi da nista ne zna dok su njegovi sagovornici uvereni da imaju cvrsto znanje. Oni ustvari imaju predstavno 
znaje, a ne pojmovno. Sokrat to zna, ali oni ne, i na kraju ih Sokrat dovodi do zakljucka da ni oni nista ne znaju. 
Sokrat poseduje vestinu pomocu koje pomaze sagovornicima da u sebi pronadju pravo znanje.

 Sokrat se smatra 

utemeljivacem moralnosti

  

SOKRAT SE SMATRA I OSNIVACEM ETIKE KAO NAUKE O VRLINAMA

 

 

.

  

 

Sokrat smatra da je vrlina znanje, onaj ko poseduje vrlinu on ima i znanje, dok onaj ko ima znanje (ko je 
obrazovan) ne mora da ima vrline (moze da bude los covek). 

Sokrat smatra da svako ima unutrasnji glas koji 

mu govori, sta treba da cini (savest).

17. SOKRATOVA ETIKA KAO PRAKTIČNA FILOZOFIJA 

Sokrat je stavio znak jednakosti izmedju moraliteta i filozofije. On stavlja u odnos vrline i materijalno-
ekonomsko bogatstvo, koga treba da bude onoliko koliko je to potrebno za moralan zivot. Za njega sva 
prakticna ljudska delovanja treba da budu posredovana moralom. Sokrat je smatrao da je nuzno ciniti dobro, i 
cenio je vrlinu vise nego sve ostalo, pa i sam zivot. On smatra da je vrlina znanje. Za Sokrata sledjenje vrline, 
cestitost i pravicnost jesu stvarna sreca i stvarna covekova korist.

5

18. PLATON I PROBLEM NJEGOVIH DELA 

Problemi Platonovih dela su:
 

prvo:

 Platonova dela pokazuju znatne razlike u njegovom filozofskom misljenju.

drugo:

 Njegova dela pisana su u formi dijaloga koji imaju literarnu formu i rado se citaju. Medjutim sadrze mnoge 

spoljne elemente koji koji se mesaju se filozofskim misljenjem, i otezavaju razumevanje tog dela. 

trece: 

U svjim dijalozima Platon nikad ne govori u svoje ime.

cetvrto: 

Platon je u svoje dijaloge unosio misljenja mnogih filozofa, pa je njegova filozofija sistemska 

filozofija.

peto: 

Platon cesto svoja dela pise u obliku mitova.

sesto: 

Problem autenticnosti Platonovih dela i hronologija njegovog stvaranja su otvoreno pitanje

sedmo: 

Postoje 4 perioda Platonovog stvaranja:

1. sokratski - Sokratova filozofija
2. prelazni - polemika protiv sofista
3. zrelo doba - ucenje o idejama, spoznaji, dusi, etici, politici, estetici.
4. pozni - spisi najvise snage Platonove filozofije.

19. PLATONOVA TEORIJA IDEJA 

Sustina Platonove filozofije je teorija ideja. Platon smatra da su ideje vecne, jednake sebi samim, uzrok i uzor 
svemu culnom i pojavnom. Teorija ideja cini samo srce Platonove filozofije. Najlaksi nacin razumevanja 
Platonove teorije ideja jeste: “mit o pecini”: ljudi od rodjenja zive u podzemnoj pecini prikovani da ne bi mogli 
ni glavu okrenuti. Svetlost im dolazi od vatre koja gori iza njihovih ledja, a izmedju njih i vatre podignut je zid. 
Iza tog zida se krecu ljudi noseci razne sprave, kipove koje okovani ljudi vide kao senke na zidu koje su za njih 
realne stvari. Ako bi neko od njih bio oslobodjen i pusten na dnevnu svetlost shvatio bi sta je prava realnost. To 
je ustvari metaforicno predstavljeno izlazenje ljudske svesti iz varljivog u umni svet.

20. PLATONOVA DIJALEKTIKA 

Platon je otac umske dijalektike. Ona je za njega srediste i smisao filozofije. Osnovni element Platonove 
dijalektike jeste sinteza pojmova. Dijalekticko saznanje je umno rasudjivanje. Postupak dijalektike sastoji se u 
trazenju pojmova u pojedinacnim stvarima. Ti pojmovi su uzrok i uzor pojedinacnog. Umska dijalektika nastoji 
da pokaze da je istina neke stvari jedinstvo onoga sto ona jeste i njene suprotnosti. To je jedinstvo tvrdnje, 
protiv - tvrdnje. U bivanju se nalaze i bitak i nebitak. Istina je jedinstvo Jednog i Mnogog, mirovanja i kretanja, 
beskonacnog i konacnog.

21. PLATONOVA PRAKTIČNA FILOZOFIJA 

Predmet Platonove prakticne filozofije je ljudsko delanje. Ljudsko delanje moze biti razborito, vodjeno umom, 
a ne strastima i interesima. Svojom prakticnom filozofijom Platon razdvaja opstost zajednice od pojedinacnosti 
individualnog coveka. Platon zastupa koncepciju cetiri kardinalne vrline coveka:

1. mudrost

 (opste)

2. hrabrost

 (posebno)

3. umerenost

 (pojedinacno)

4. pravednost 

(jedinstvo, sklad ova tri)

 Platon u svom nacrtu najbolje 

politeje 

(idealne drzave) tezi ka opstosti zajednice, to je sloboda ljudi. Najbolja 

politeja mora biti staleski uredjena:

-

I stalez

 koji upravlja drzavom mora biti mudar,

-

II stalez

 brani drzavu pa mora imati hrabrost,

-

III stalez

 stvara materijalna dobra za celu zajednicu i mora imati umerenost.

Želiš da pročitaš svih 16 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti