I. FINANCIISKI SUSTAV
1. KARAKTERISTIKE I FUNKCIIE FINANCIISKOG SUSTAVA
Financijski sustav ukupnost nositelja ponude i potražnje novčanih sredstava, financijskih
instrumenata u kojima su utjelovljena novčana potraživanja, raznolikih financijskih
institucija, tokova kolanja novčanih sredstava i financijskih tehnika koji, objedinjeni pravnim
normama i regulacijom, omogućavaju trgovanje novcem i novčanim viškovima, određujući
pri tom cijene financijskim proizvodima- u prvom redu kamatne stope i prinose i utječu na
očekivanja o financijskim i ekonomskim kretanjima u budućnosti. Funkcije financijskog
sustava djeluju na brojnim i različitim, formalnim i neformalnim, primarnim i sekundarnim,
otvorenim i dogovornim financijskim tržištima. Preko financijskih tržišta usmjerava se
novčana štednja i trenutno slobodni novac onim sektorima ili pojedincima kojima su
potrebni za potrošnju ili za kapitalna ulaganja u razvoj. Financijska tržišta složeni su
mehanizmi sustava eksternog financiranja pa se njihova razvijenost, učinkovitost ili uopće
postojanje, uzimaju kao mjerilo razvijenosti financijskog sustava.
Primarni je zadatak financijskog sustava mobilizirati sva novčana sredstva koja
mogu poslužiti kao zajam i prenijeti ih - transferirati od štediša onima koji ih trebaju za
potrošnju ili za ulaganja.
Druga osnovna zadaća financijskog sustava je funkcija usmjeravanja ili alokativna funkcija.
Financijski sustav usmjerava raspoloživi novčani kapital u one pothvate koji su profitabilni i
ekonomski opravdani.
Alokativna učinkovitost pridonosi ostvarivanju ciljeva:
a) štediša/ulagača - osigurava im povrat uloženih sredstava i najviši prinos;
b) financijskih institucija- profitabilno poslovanje, izbjegavanje gubitaka zbog
nenaplativih potraživanja i izvršenje obveza prema ulagačima jer posluju tuđim
sredstvima;
c) korisnicima (dužnicima) - izbor profitabilnih i za njih korisno odbijanje financiranja
ekonomski neprihvatljivih među kandidiranim poslovnim projektima;
d) društvu - usmjeravanje raspoloživog novčanog kapitala u one grane i djelatnosti koje
osiguravaju razvoj i ostvarivanje gospodarsko- političkih ciljeva.
Uz transfer novčanog kapitala i njegovo ekonomski efikasno usmjeravanje, financijski sustav
ostvaruje i slijedeće važne funkcije:
1. štedna funkcija
- Nuditi široki izbor privlačnih oblika ulaganja novčane štednje
(bankovne štedne račune i depozite, obveznice, dionice, udjele u investicijskim i u
mirovinskim fondovima, police životnog osiguranja, vrijednosnice novčanog tržišta..)
2. Funkcija Iikvidnosti-
Omogućiti investitorima da svoja ulaganja u financijske instrumente
manjeg stupnja likvidnosti brzo i bez većih gubitaka pretvore u novac kao
najlikvidniju imovinu.
3. Kreditna funkcija-
Omogućiti stalnu opskrbu kreditom pojedinaca, poduzeća i države jer je
kredit, bilo bankovni, bilo komercijalni ili u obliku vrijednosnica, najvažniji instrument
suvremenog financiranja.
4. Funkcija plaćanja-
Osigurati odgovarajuće instrumente i sigurne postupke današnjih
masovnih domaćih i međunarodnih, gotovinskih i bezgotovinskih plaćanja po najnižoj cijeni.
5. Gospodarskopolitičke funkcije-
lako to nije primarna zadaća financijskih sustava, država
preko njih nastoji utjecati na ostvarivanje općih gospodarskih politika i ciljeva.
6. Preuzimanje rizika-
Jedna je od najvažnijih funkcija financijskog sustava. Privremeno
preuzimanje i upravljanje rizicima, koji nastaju u realnom sektoru, umjesto štediša/ulagača, a
ne njihovo izbjegavanje, u srži je sustava financijskog posredovanja;
7. Funkcija očuvanja kupovne moći-
Nudeći prilike raznovrsnih financijskih
ulaganja financijski sustav omogućava očuvanje realne vrijednosti novčane imovine ili
njezino uvećanje u budućnosti;
8. Funkcija ovlaštenog nadzornika (monitoringa)-
Praćenjem potraživanja i mogućnosti
njegove naplate u budućnosti smanjuje troškove ulagača i nemoralno ponašanje dužnika;
9. Međugeneracijski prijenos štednje-
iz mladosti u starost ili nasljednicima (mirovinsko i
životno osiguranje)
2. PONUDA I POTRAŽNJA NA FINANCIJSKOM TRŽIŠTU
Razmjena financijskih proizvoda unutar financijskog sustava obavlja se na raznovrsnim
financijskim tržištima. Slično tržištima drugih roba i financijska tržišta
objedinjavaju nositelje ponude i potražnje (kupci i prodavači), financijske instrumente
(roba i usluge), financijske institucije (trgovci) i financijske tokove (kanali distribucije).
Institucionalni sektori
su skupovi (grupe) ekonomskih subjekata sa sličnim motivima
ponašanja, sličnom aktivnošću (funkcijama) i sličnim reakcıjama na vanjske utjecaje.
Formiranje i upotreba novčane štednje u današnjim trosektorskim modelima privreda
prati se preko slijedećih institucionalnih sektora:
Kućanstva i pojedinci (sektor stanovništva, građani)
Poduzeća (poslovna poduzeća, nefinancijska poduzeća, privreda)
Država
Zbog nejednakosti između veličine domaće novčane štednje i (realnih) investicija, u
bilanciranje ukupne ponude i potražnje na financijskom tržištu, osim domaćih sektora
uključuje se i sektor „inozemstvo” definiran kao razlika između izvoza i uvoza (Ex-Im).
Novčana štednja
se u financijskoj analizi jedinstveno definira kao razlika između
novčanog dohotka i potrošnje u istom vremenskom razdoblju
(Š= D - P),
tj. kao nepotrošeni
dohodak. Veličina štednje određena je podjelom dohotka na potrošnju i
Financijska imovina stanovništva SAD krajem rujna 2011. iznosila je 50.000 milijardi USD, a
ukupne obveze 14.000 milijardi, pa je ovaj sektor bio neto pozajmljivač sa čak 36.000
milijardi dolara. Stanovništvo Japana imalo je u isto vrijeme financijsku imovinu od 19.200
milijardi USD, obveze 4.400 milijardi pa mu je suficit bio 14.000 milijardi USD. Stanovništvo
euro zone imalo je 25.702 milijarde dolara financijske aktive, a samo 9.069 milijardi
financijskih obveza, što daje financijski višak od 16.633 milijarde dolara. U Republici
Hrvatskoj u studenom 2011. građani su kod banaka držali 162 milijarde kuna, od šega je čak
86% ili gotovo 23 milijarde dolara (17 milijardi eura) devizna štednja.
Prije krize sklonost stanovništva štednji u razvijenim zemljama bila je izrazito niska i ono je
po prvi put u povijesti postalo sektor deficita jer mu štednja nije bila dovoljna da pokrije
(investicijsku) potrošnju. U krizi se i u Europskoj uniji i u SAD-u smanjila potrošnja, a porasla
je sklonost štednji zbog straha od nezaposlenosti, pada vrijednosti stambene i financijske
imovine, zbog smanjenih mogućnosti zaduživanja, povećavanja poreza í smanjivanja
socijalnih prava zbog rasta javnog duga za saniranje krize.
3. FINANCIISKA IMOVINA, POTRAZIVANIA I INSTRUMENTI
Ustupajući novčani kapital izravno ili preko financijskih posrednika, vlasnici kapitala stječu
financijska potraživanja - potraživanja na nečiji novac u budućnosti. Stjecanje financijskog
potraživanja predstavlja zamjenu najlikvidnijeg oblika imovine (novac) za druge, manje
likvidne oblike kao što su zadužnice, dionice ili oročeni depoziti. Za odricanje od potrošnje i
preuzimanje rizika, ulagači za svoj današnji novac dobivaju obećanje vraćanja uloženog i
uvećani tok dohotka u budućnosti u obliku kamata, dividendi ili kapitalne dobiti.
Financijska potraživanja imaju oblik pisanih ugovora ili, sve više, oblik vrijednosnica
(vrijednosnih papira) u kojima su takva potraživanja utjelovljena (inkorporirana). Za ulagače
su to financijska potraživanja, a za izdatnike - emitente financijske obveze koje dospijevaju u
budućnosti, što su lice i naličje istog financijskog instrumenta pa je u nekoj privredi ukupna
financijska imovina uvijek jednaka ukupnim financijskim obvezama. Prijenos novčanih
viškova na financijskom tržištu obavlja se primjenom financijskih instrumenata- dokaznih
isprava o postojanju financijskih potraživanja i obveza koje su u njima utjelovljene.
Kupovinom financijskih instrumenata investitori stječu financijska potraživanja pa se može
reći da financijsku imovinu čini skup (portfelj) financijskih instrumenata.
Financijska imovina drži se u tri oblika:
1. Novac
- je najvažnija financijska imovina. Drži se u obliku depozita na računima
plaćanja ili na štednim računima kod depozitnih institucija pa predstavlja potraživanje
prema takvih institucijama ili se drži u gotovini, što je potraživanje prema središnjoj banci
koja ga izdaje. Novac u obliku gotovine ili depozitnog novca je slobodna i stalno
raspoloživa imovina koja se lako može zamijeniti za svaku drugu financijsku ili realnu
imovinu.
2. Kreditni instrumenti
- su krediti i zadužnice kojima se kreira najveći broj i vrijednost
financijskih instrumenata na financijskom tržištu.
3. Ulaganja u vlasničke instrumente
, tj. u trajni kapital poduzeća čime se stječu
potraživanja na dio vlasništva i dio dobiti poduzeća.
Financijski instrumenti nastaju financijskim ulaganjima i preuzimanjem financijskih obveza.
Njihovo kreiranje i prenošenje između suficitnih i deficitnih subjekata predstavlja financijske
transakcije. Financijske transakcije dovode do promjene stanja financijske imovine jer se
njima, uz primjenu financijskih instrumenata, odvija prijenos novčanih sredstava između
subjekata unutar pojedinih sektora i međusektorski financijski tokovi. Zbroj financijskih
transakcija pokazuje ukupne financijske tokove u nekoj privredi.
4. FINANCIISKA PIRAMIDA
Na financijskom tržištu se trguje brojnim financijskim instrumentima od kojih svaki nosi
različite stupnjeve rizika i s njima povezane prinose, a razlikuju se i po likvidnosti i drugim
osobinama. Strukturiranje financijske imovine prema kriterijima profitabilnosti, rizičnosti i
likvidnosti uobičajeno je jednostavno prikazivati u obliku financijske piramide. Ovo pravilo
nalaže da se portfelj financijske imovine uredi tako da su pri osnovici piramide najveći iznosi
uloženi u najsigurnije likvidne instrumente manjeg prinosa, kako bi se osigurala široka i
čvrsta osnova piramide. Prema vrhu piramide sve manji iznosi ulažu se u sve rizičnije oblike
imovine, sve višeg mogućeg prinosa („nema profita bez rizika“): u instrumente stabilnog
prinosa i dugoročnog rasta vrijednosti, zatim u instrumente srednjeg prinosa, u špekulativne
instrumente i na kraju u visokorizične instrumente. Na samom vrhu piramide samo je mali
dio financijske imovine uložen u najrizičnije, tzv. „junk" instrumente.“
5. BONITET, KREDITNA SPOSOBNOST, KREDITNI REITING
Ocjena boniteta poslovnih partnera i njihove kreditne sposobnosti važni su elementi za
donošenje odluka u poslovnom svijetu.
Bonitet
u poslovnoj praksi sažeto označava kvalitetu,
pouzdanost, poslovnu i posebno kreditnu sposobnost pravnih i fizičkih osoba. lnformacije i
saznanja o potencijalnom poslovnom partneru ili o promjenama poslovnog statusa
dosadašnjih partnera olakšavaju donošenje odluka o prihvaćanju poslova, preko uočenog
rizika utvrđuje se cijena, ocjenjuje se sigurnost naplate, odlučuje o odobravanju kredita.
U kreditnim poslovima, bilo da se radi o poslovnim kreditima poduzeća, o kreditima
financijskih institucija ili o zaduživanju izdavanjem kratkoročnih i dugoročnih zadužnica
odlučujuća je ocjena
kreditne sposobnosti
- sposobnosti kreditnog dužnika da preuzete
obveze isplati u ugovorenim iznosima i rokovima. Ocjenjivanjem kreditne sposobnosti
procjenjuje se kreditni rizik kao vjerojatnost neplaćanja dužnika po kreditnim obvezama.
Financijske institucije bonitet i kreditnu sposobnost zajmotražitelja ocjenjuju na osnovi
vlastitih kreditnih analiza. I jednima i drugima, kao zamjena za vlastite kreditne analize ili kao
nadopuna vlastitim ocjenama, od velike su pomoći usluge profesionalnih rejting agencija.
Rejting agencije“ su poduzeća specijalizirana za ocjenjivanje boniteta i kreditne sposobnosti
efikasnijim, a financijske usluge jeftinijim. To su štedne depozitne institucije, osiguravatelji
života i imovine, mirovinski i investicijski fondovi, specijalne državne financijske institucije,
financijske kompanije, stambene štedionice, tj. sve one financijske institucije koje nisu banke
i koje u svojoj aktivi imaju direktna financijska potraživanja, a u pasivi indirektna potraživanja
kao obvezu prema štedišama ili investitorima.
Pet najvažnijih prednosti posredovanog u odnosu na izravno financiranje su:
1. Denominacijska intermedijacija-
Financijsko posredovanje omogućava kreiranje
financijskih potraživanja raznolikijih denominacija nego je to slušaj s izravnim
financiranjem. Tako je moguće npr. odobriti veliki poslovni kredit iz brojnih malih štednih
uloga kod banke, odobriti mnoštvo automobilskih zajmova na temelju
jednog velikog kredita sa eurotržišta
2. Intermedijacija rizika -
Kombiniranjem rizika, prinosa i likvidnosti, intermedijari mogu
strukturirati portfolio tako da disperziraju- rasprše rizik što pojedinačnim investitorima
nije moguće zbog manjih raspoloživih iznosa.
3. Intermedıjacija Iikvidnosti-
Kao kategorija financijskog tržišta likvidnost je
sposobnost financijske imovine da se brzo, lako i bez novčanih gubitaka proda, tj.
zamijeni za novac. Cijena visoke likvidnosti je niži prinos ali su investitori spremni
podnositi tu žrtvu kako bi zadržali sposobnost udovoljavanja obvezama.
4. Intermedijacija dospijeća
- Suficitne jedinice u pravilu nisu spremne svoju trajno
raspoloživu štednju, ulagati na duže rokove zbog straha od rizika koje nosi neizvjesna
budućnost, a deficitne jedinice za financiranje razvoja trebaju tuđa novčana sredstva na
duže rokove nego su ih NSJ spremne ustupiti. Problem ove asimetrije u ročnosti izvora i
plasmana novčanih sredstava, kojeg ne može razriješiti direktno financiranje, rješavaju
financijski posrednici intermedijacijom dospijeća, tj. ročnom transformacijom
kratkoročnih izvora u dugoročne plasmane.
5. Informacijsku intermedijacija-
U sustavu posredovanog financiranja suficitni subjekti
ne moraju analizirati svaki poslovni projekt ili bonitet pravne osobe u koju se njihov
novac ulaže ili joj se pozajmljuje. Najveći broj pojedinaca nije osposobljen za prikupljanje
informacija i za specijalističke financijske analize ilı su troškovı pribavljanja i analize
informacija za njih previsoki. Zbog toga se odlučivanje suficitnih subjekata svodi na
ocjenu boniteta financijskih posrednika prema kojima imaju potraživanje i koji umjesto
njih analiziraju kreditnu sposobnost i bonıtet krajnjih korisnika.
7. NAZNAKE O DANAŠNJIM FINANCIISKIM SUSTAVIMA
Razvijenost financijskog sustava, mogući nedostaci ili poremećaji u njegovom funkcioniranju
odražavaju se u ekonomskom ali i u sveukupnom životu zemlje, kao što se i problemi realnog
sektora lako i brzo prenose u financijski sektor jer postoji pozitivna korelacija između stanja u
gospodarstvu i društvu i stanja u financijskom sektoru. Brojne teorijske rasprave i empirijska
istraživanja potvrdila su čvrstu vezu između razvijenosti financijskog sustava i realnih
ekonomskih kretanja, a posebno između financijskog sustava i privrednog rasta. Razvijeni i
