FINANSIJSKA TRŽIŠTA I INSTITUCIJE – Ispit

DEVIZNO TRŽIŠTE

1. KARAKTERISTIKE DEVIZNOG TRŽIŠTA

Pod deviznim tržištem podrazumeva se organizovan sistem kupovine i prodaje deviza, efektivnog stranog novca koji se 
obavlja na teritoriji jedne zemlje, a na način kako je to uređeno pozitivnim propisima. Predmet transakcija na deviznom 
tržištu jesu devize. Devize predstavljaju poraživanja nominirana u stranim valutama koja su u obliku depozita na računima 
stranih banaka. Devize u širem smislu obuhvataju: depozite, menice, čekove, efektivni strani novac. 

Kupovinu i prodaju deviza na deviznom tržištu vrše ovlašćene banke za devizno poslovanje, kao i domaća i strana lica.  
Prodaja i kupovina deviza se obavlja na Međubankarskom sastanku, koji predstavlja mesto okupljanja ovlašćenih banaka za 
poslovanje sa inostranstvom. Ako se na deviznom tržištu suoče ponuda i tražnja deviznih sredstava tada, se formiraju devizni 
kursevi po kojima se vrši prodaja i kupovina stranih sredstava plaćanja. Pretpostavka postojanja deviznog tržišta je 
postojanje relativno visokog stepena stabilnosti deviznog kursa. Za stabilan devizni kurs neophodno je prisustvo monetarne 
vlasti na deviznom tržištu. 

Centralna banka na deviznom tržištu kupovinom i prodajom deviza formira stalne devizne rezerve, vrši otplatu deviznog 
duga, vodi računa o održavanju stalne devizne likvidnosti dotične zemlje. Poslovi koji se zaključuju na deviznom tržištu  
mogu biti promptni i terminski. Banke ovlašćene za poslovanje sa inostranstvom predstavljaju tip poslovnih banaka, koje 
ispunjavaju uslove za obavljanje navedenih poslova i koje su dobile saglasnost od centralne banke za obavljanje tih poslova. 
Banke koje su ovlašćenje za poslove sa inostranstvom, obavljaju:

Poslove platnog prometa sa inostranstvom

Kreditne poslove sa inostranstvom

Devizno-valutne poslove sa inostranstvom

Menjačke poslove u matičnoj zemlji.

Za ove banke je karakteristično, da sve devizne posove obavljaju u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za tuđ račun.

2. UČESNICI DEVIZNOG TRŽIŠTA I DEVIZNA POZICIJA

Devizno tržište se smatra najvećim finansijskim tržištem, jer nije vezano za određeni finansijski centar, niti je „omeđeno“ 
geografskim granicama. Za devizno tržište se kaže da ne predstavlja limitirano tržište, jer ne postoji mesto na kome se 
susreću svi ponuđači i tražioci deviza. Zahvaljujući informacionoj tehnologiji komunikacije se između ponuđača i tražioca 
deviznih sredstava uspostavljaju putem terminala, telefona i telefaksa širom sveta.

Dnevne devizne transakcije se obavljaju u okviru bankarskog radnog vremena u najvećim finansijskim centrima, kao što su: 
Londonm Njujork, Frankfrut i Cirih. Vremenska veza trgovanja je uspostavljena tako da se jedan devizni finansijski centar 
nadovezuje na drugi, drugi na treći, itd.

Najveći broj transakcija na deviznom tržištu se obavlja u konvertibilnim valutama, kao što su: američki dolar, britanska funta 
sterlinga, švajcarski franak, japanski jen i sl. elektronske poruke se prenose preko međunarodnih komunikacionih mreža. 
Najznačajnija telekomunikaciona mreža se naziva SWIFT mreža. 

Kupci i prodavci deviza susreću se na organizovanom mestu, koje podrazumeva: definisana pravila poslovanja, vreme, 
učesnike, način plaćanja i isporuke deviznih efekata. Pored institucionalnih deviznih tržišta prisutna su i neinstitucionalna 
devizna tržišta, koja se nazivaju „crnim tržištima“ ili „crnim berzama deviza“. 

Učesnici na deviznom tržištu mogu se klasifikovati kao:

Neposredni učesnici – poslovne banke i druge finansijske organizacije, centralna banka

Posredni učesnici – svi ostali vlasnici deviznih sredstava koji za devizne transakcije koriste neposredne učesnike.

Finansijski instrumenti putem kojih se obavljaju devizne transakcije iskazuju se u novcu i predstavljaju zakonska sredstva 
plaćanja u dotičnoj zemlji. 

Na deviznom internacionalnom tržištu predmet kupoprodaje jeste saldo devizne pozicije dotične poslovne banke. Saldo 
devizne pozicije može biti:

Pozitivan – kada je priliv deviznih sredstava veći od odliva

Negativan – kada je odliv deviznih sredstava veći od priliva.

Poslovne banke imaju pravo da svoj pozitivan saldo devizne pozicije:

1. Stave u depozit drugog učesnika na deviznom tržištu
2. Kupe kratkoročne HoV koje glase na strana sredstva plaćanja.

Negativan saldo devizne pozicije poslovne banke predstavlja tražnju na deviznom tržištu i isti se nadoknađuje putem:

1. Uzimanja deviznih depozita od poslovnih banaka 
2. Kupovine deviza na deviznom tržištu
3. Prodaje sopstvenog portfelja kratkoročnih HoV koje glase na strana sredstva plaćanja.

3. ULOGA DILERA NA DEVIZNOM TRŽIŠTU

Kupovina i prodaja deviza na deviznom tržištu obavlja se preko dilera kao ovlašćenih trgovaca sa devizama u poslovnim  
bankama. Dileri spadaju u red izvarednih bankarskih stručnjaka koji imaju posebna ovlašćenja, prava i odgovornosti.

Dileri   na   deviznom   tržištu,   pored   kupoprodaje   deviza   obavljaju   i   poslove   u   vezi   formiranja   cena   dotičnih   deviza. 
Karakteristično je, da se formiraju dvosmerne cene:

1. Po kojima kupac ima nameru da kupi devize (ponuđene cene)
2. Po kojima je prodavac spreman da proda devize (zahtevane cene).

Dok banke spadaju u pasivne učesnike, dileri spadaju u aktivne učesnike deviznog tržišta jer učestvuju u formiranju cena na 
deviznom tržištu. da bi se utvrdila cena na deviznom tržištu, neophodno je da se najmanje dve valute međusobno razmenjuju.

Dileri sa ponudom i tražnjom nastupaju na spot (promptnom) deviznom tržištu, gde se transakcije realizuju u roku od dva  
dana nakon zaključenja ugovora i to po ceni u trenutku zaključenja dotičnog ugovora. Spot devizno tržište ima funkciju da se 
preko njega vrši diskont deviznog potraživanja prema inostranim partnerima. Na ovom tržištu dileri mogu učestvovati u 
reeskontu potraživanja,pri čemu se domicilni izvoznik (vlasnik deviza) isplaćuje u nacionalnoj valuti.

U poslednje vreme sve više se pojavljuju novi finansijski instrumenti na deviznom tržištu. novim deviznim transakcijama se 
pokrivaju i eliminišu rizici i gubitci u razmeni pojedinih valuta. Dileri kao posrednici u novim aranžmanima na deviznom  
tržištu učestvuju u transakcijama: deviznih svopova, fjučersa i opcija.

Učešće dilera u deviznim svop transakcijama se odnosi na prodaju ili kupovinu strane valute, uz prisustvo ugovora za njenu 
rekupovinu ili reprodaju na određeni dan u budućem vremenu. Dileri obično posreduju u deviznom svop aranžmanu između 
ramene „slabih“ valuta (podlože su devalvaciji) i „snažnih“ valuta (prisutna je velika tražnja za dotičnim valutama). Svop 
provizija predstavlja razliku između prodajne cene i cene ponovne kupovine.

Dileri kao posrednici u aranžmanu valutnog fjučersa povezuju dve strane, ne radi kupovine i prodaje određenih valuta koje 
treba da poseduju, već radi kupovine i prodaje efekata u slučaju pada i povećanja kursa u ugovorenom vremenskom periodu. 
S obzirom da kupci i prodavci valutnih fjučersa imaju suprotne interese, ovakve transakcije se nazivaju „deviznim igrama 
nulte sume“. Dakle, to znači da jedan od šartenra u trgovini sa valutnim fjučersom dobija onoliko koliko drugi gubi. Obično 
kupovina valutnog fjučersa predstavlja „dugu poziciju“ koja donosi dobitak, ukoliko dođe do rasta deviznog kusra i obnuto. 
Prodaja valutnog fjučersa predstavlja „kratku poziciju“ koja donosi dobitak, ukoliko dođe do pada devizng kursa i obrnuto.

Diler kao posrednik u aranžmanu valutne opcije povezuje zainteresovane kupce i prodavce valuta po unapred određenoj ceni 
i u ugovorenom vremenskom roku. Valutne opcije treba precizno ugovoriti, jer mogu biti izvor formiranja novih rizika. Kod 
valutnih opcija, kupci opcija imaju pravo da kupuju inostrane valute, a prodavci opcija imaju pravo da prodaju pravo opcije. 
Ugovaranjem valutne opcije kupci se štite od nepredviđenih negativnih kursnih oscilacija (ostvaruju gubitak) i poitivnih 
kursnih oscilacija (ostvaruju dobitak).

4. VRSTE DEVIZNIH KURSEVA.

background image

Međubankarski sastanak posluje u okviru Udruženja banaka sa sedištem u Beogradu. Na međubankasrkom sastanku se vrši 
kupovina i prodaja deviza, s jedne strane između ovlašćenih banaka, a s druge strane između ovlašćenih banaka i centralne 
banke. Zadatak centralne banke, jeste, da u dogovoru sa ovlašćenim bankama utvrdi listu deviza koje predstavljaju predmet 
kupovine i prodaje na deviznom tržištu.

Za kupovinu i prodaju deviza na međubankarskom sastanku karakteristično je da se vrši u lotovima (okruglim iznosima).  
Poslovni savet međubankarskog sastanka je zadužen da utvrdi visinu lotova za pojedine vrste deviza. Svaka ovlašćena banka 
ima svog ovlašćenog predstavnika na međubankasrskom sastanku koji se naziva disponent.

Prkatični primer funkcionisanja međubankarskog sastanka ukazuju, da centralna banka ne vrši intervenciju za celu listu 
deviza, već samo za određeni broj deviza, a najčešće za USA dolar i evro. Kupovinom deviza centralna banka eliminiše višak 
ponude deviznih sredstava, dok prodajom deviza podmiruje tražnju za deviznim sredstvima. Na ovaj način centralna banka 
izravnava odnos između ponude i tražnje deviznih sredstava. Predstavnik centralne banke ima obavezu da pri dolasku na 
međubankarski sastanak podnese sledeća dokumenta:

Listu intervencionalnih kurseva (kupovni donji i prodajni gornji kurs) za koje će centralna banka vršiti intervenciju,

Listu orijentacionih kurseva deviza za koje centralna banka neće vršiti intervenciju na međubankarskom sastanku.

Predstavnik centralne banke navedena dokumenta predaje stručnoj službi međubankarskog sastanka. Ukoliko centralna 
banka prodaje i kupuje devize na međubankarskom sastanku, tada ona kupuje devize po donjem intervencionom kursu i 
prodaje devize po gornjem intervencionom kursu. Princip rada sastanka jeste, da se prvo obavlja kupovina i prodaja deviza 
između ovlašćenih banaka za koje centralna banka ne interveniše, a tek potom se obavlja kupovina i prodaja deviza tamo gde 
centralna banka interveniše. Po završetku rada međubankarskog sastanka utvrđuju se srednju kursevi za sve vrste deviza  
koje su bile predmet kupovine, odnosno prodaje. Srednja vrednost kursa se utvrđuje na osnovu ponderisane vredsnosti 
zaključenih poslova kupovine i prodaje dotične vrste deviza.

Međutim, za devize koje nisu predmet kupovine ili prodaje, zbog intervencije centralne banke određuje se srednji kurs na  
međubankarskom sastanku, na osnovu aritmetičke sredine između gornjeg i donjeg intervencionog kursa sa liste deviza, za 
koje je centralna banka intervenisala toga dana.

Kupovni i prodajni kurs primenjuje se na kraju radnog dana kada je održan međubankarski sastanak, dok se srednji kurs 
dotične devize primenjuje od narednog dana. Nakon zaključivanja posla o kupovini i prodaji deviza na međubankarskom 
sastanku, vrši se prenos deviza sa računa prodavca na račun kupca, uz prenos dinara sa računa kupca na račun prodavca. Ove 
transakcije se obavljaju odmah po zaključenju posla ili najkasnije dva dana od dana zaključenja posla.

TRŽIŠTE KRATKOROČNIH HOV

1. DRŽAVNE KRATKOROČNE OBVEZNICE

Država emituje HoV u obliku obveznica sa ciljem da iz raznih izvora prikupi slobodna novčana sredstva za pokriće deficita u 
svom budžetu. Na taj način, država prodajom svojim obveznica na finansijskom tržištu mobiliše „slobodna“ novčana 
sredstvai pokriva svoj tekući budžetski deficit. Zahvaljujući emisiji obveznica država se ne zadužuje kod centralne banke za 
pokriće budžetskog deficita, pri čemu smanjuje pritisak na centralnu banku za novom emisijom novca i inflatornim 
pokrivanjem budžetskih manjkova. Emitovanjem državnih obveznica radi pokrića budžetskog deficita, država povećava 
stabilnost svog monetarnog i privrednog sistema. Državne obveznice predstavljaju jedan od instrumenata kratkoročnog 
tržišta HoV. 

Državne obveznice mogu biti kratkoročne, a mogu biti i dugoročne. Ukoliko su državne obveznice kratkoročnog karaktera, 
tada predstavljaju tipične zajmovne HoV. Ukoliko su državne obveznice dugoročnog karaktera, tada predstavljaju kreditne 
HoV. Državne obveznice mogu se definisati kao pisane isprave putem koje se emitent obavezuje da će kupcu obveznice u  
određenom vremenskom roku isplatiti naznačeni novčani iznos (glavnicu i kamatu). Prava po osnovu obveznice mogu se 
dalje prenositi putem indosamenta (ako glase na ime) ili prodajom obveznice (ako glase na donosioca). Državne obveznice 
prestaju da važe kada emitent obveznice isplati investitoru (vlasniku obveznice) glavnicu i kamatu ili u celini ili u određenim 
anuitetima. 

Državne obveznice emituju se na okrugle novčane iznose sa unapred utvrđenim rokom dospeća njihove naplate. Obveznice 
na blanketu sadrže elemente, kao što su:

Oznaka da se radi o obveznici

Naziv i sedište emitenta obveznice

Registraski broj obveznice

Mesto i datum izdavanja obveznice

Kamatni ili diskontnu stopu

Nominalnu sumu na koju glasi obveznica

Zakonski osnov za emitovanje obveznice

Rok dospeća emitovane obevznice

Mesto isplate obveznice

Popis lica u ime državnog organa koji emituje 
obveznice

Druga prava vlasnika obveznice.

Državna obveznica se emituje sa rokom dospeća na 3,6,9,12 meseci, a u pojedinim zemljama ina dve i više godina.

Kada se državna obveznica emituje po diskontnoj vrednosti, tada se na obveznici iskazuje diskontna vrednost i nominalna 
vrednost. To znači da se prvo iskazuje prodajna cena i stvarna cena na dan dospeća obveznice za naplatu. Njihova razlika u 
ceni predstavlja diskont, odnosno prihod kupca državne obveznice. Kada se državna obveznica kod emitovanja prodaje po 
nominalnoj vrednosti, tada se na obveznici iskazuje nominalna vrednost i kamatna stopa po kojoj će se kamata obračunati i 
platiti kupcu obveznice na dan dospeća zajedno sa nominalnom vrednosti obveznice.

Prva prodaja emitovanih državnih obveznica se vrši aukcijom, koju organizuje centralna banka ili neka druga finansijska 
institucija, određena od strane države. Svaka druga prodaja predstavlja dalju trgovinu sa obveznicom i obavlja se na berzi ili 
direktno u neposrednoj pogodbi između kupca i prodavca obveznice.

2. BLAGAJNIČKI ZAPISI CENTRALNE BANKE

Blagajnički zapis kao HoV, može biti emitovan od srtane državnih organa i od strane centralne banke. Državni blagajnički 
zapisi predstavljaju obligaciju u kojoj država ne prihvata rizik. Za ovu vrstu blagajničkih zapisa se kaže da su visoko 
likvidni, jer se izuzetno brzo mogu transformisati u gotov novac. Posebno su interesantni za „sitne“ štediše, s obzirom da 
imaju dosta nisku nominalnu vrednost. Profitabilnog su karaktera zbog razlike u ceni između nominalne vrednosti i tržišne 
vrednosti. Naime, oni se od strane investitora kupuju po nižoj nominalnoj vrednosti, a prodaju po višoj tržišnoj vrednosti. 

Blagajnički zapisi centralne banke imaju posebnu funkciju na visoko razvijenom finansijskom tržištu. putem njih se 
obavljajuj transakcije na „otovorenom“ tržištu i reguliše se količina novca u opticaju. Emitovanjem blagajničkih zapisa, 
centralna banka u relacijama sa poslovnim bankama smanjuje količinu novca u opticaju. Blagajničke zapise koje izdaje 
centralna banka obično kupuju poslovne banke i na taj način smanjuju svoj kreditni potencijal. U uslovima kupovine 
blagajničkih zapisa, centralna banka reguliše likvidnost i stabilnost celokupnog bankarskog i finansijskog sistema jedne 
zemlje. Pored toga što služe za smanjenje količine novca u opticaju, blagajnički zapisi centralne banke mogu da se emituju 
sa ciljem da se prikupe novčana sredstva za pokriće deficita tekućeg državnog budžeta.

Kamatne stope po kojima se emitujuj blagajnički zapisi centralne banke su po pravilu niže od kamatnih stopa važećih na  
finansijskom tržištu. S obzirom da je centralna banka institucija mnetarnog sistema sa najvećom kreditnom sigurnošću, 
novčana sredstva uložena u kupovinu njenih blagajničkih zapisa predstavljaju za investitora najmanje rizičan posao.

Blagajnički zapisi centralne banke spadaju u tipične kratkoročne HoV koje donose investitoru prinos u obliku kamate. Oni 
mogu   investitorima   pored   kamate   doneti   i   određene   poreske   olakšice   i   olakšice   pri   odobravanju   kredita.   Elementi 
blagajničkog zapisa su:

Oznaka da je u pitanju blagajnički zapis

Naziv i sedište emitenta blagajničkog zapisa

Mesto i datum izdavanja blagajničkog zapisa

Naziv i sedište kupca

Nominalnu vrednost na koju zapis glasi

Visinu kamatne ili diskontne stope

Datum dospeća isplate glavnice i kamate

Oznaku serije sa kontrolnim brojem

Posebna prava vlasnika blagajničkih zapisa

Faksimil potpisa ovlašćenog lica emitenta zapisa.

Ukoliko se blagajnički zapis prodaje uz diskontnu stopu tada dotičnu stopu određuje centralna banka i to saglasno politici 
„skupig“ ili „jeftinog“ novca, kao i ciljevima daljeg razvoja tržišta novca.

Blagajnički zapisi centralne banke se štampaju u obliku HoV i predaju se kupcima na čuvanje do roka njihovog dospeća. 
Savremeni račun trgovanja sa HoV uneo je i novine. Umesto klasičnog štampanja blagajničkog zapisa kao HoV i predaje iz 
ruke u ruku, kupac blagajničkog zapisa se obaveštava pitem računara o: nominalnom iznosu zapisa, roku dospeća, nazivu 
kupca, nazovu prodavca i visini kamatne stope. 

background image

obavezom da dileri prodaju iste centralnoj banci, tada se ta transakcija zove sistemski repo. Ukoliko finansijska institucija 
pozajmljuje novac od dilera prodajući dileru HoV uz obavezu da će HoV otkupiti, tada se ta transakcija naziva obrnuti repo.

Repo transakcije se najčešće izvršavaju u kratkom vremenskom periodu. Jednodnevne repo transakcije se nazivaju „repo  
preko noći“. Ukoliko transakcije imaju duži rok dospeća, tada se nazivaju „vremenski repo“. Rok dospeća repo transakcije je 
najčešće od 15 dana pa do nekoliko meseci. Za otvoreni repo je karakteristično da nema rok dospeća i da se transakcije 
završavaju kada jedna od strana odluči da zatraži ispunjenje obaveza iz repo ugovora.

Kamatna stopa koju investitor kao kupac HoV dobija za pozajmljena novčana sredstva naziva se repo stopa. Repo stopa 
zavisi, pre svega od:

1. Kvaliteta kolaterala
2. Vremenskog roka
3. Zahteva isporuke
4. Dostupnosti kolaterala.

Značaj repo tržišta  se nalazi i u činjenici, da se preko njega vrše operacije na otvorenom tržištu. Obično centralna banka na 
repo tržištu trguje sa državnim HoV, uz pomoć primarnih dilera. Preko operacija na otvorenom tržištu centralna banka utiče 
na rezerve bankarskog sistema i na eskontnu stopu. Troškovi repo transakcija obuhvataju:

Kliring proviziju

Transfernu proviziju

Proviziju na kastodi usluge

Troškove upravljanja repo računom.

Veoma često su prisutni repo aranžmani sa tri učesnika u kojima se javlja kastodi banka kao posrednik između učesnika u 
repo transakciji. Kastodi banka upravlja novčanim računom i računom HoV, te tako smanjuje troškove, jer se plaća samo  
provizija za transfer u okviru iste banke. Kastodi banka je prema repo ugovoru dužna da dnevno prati kretanje tržišne 
vrednosti kolaterala i da ukaže na njene eventualne promene. Kastodi banka prenosi kolateral sa računa investitora na račun 
dilera.

Za dilere na repo tržištu je karateristično, da mogu vršiti transakcije velikog obima samo uz pomoć brokera. Uloga brokera je 
da pruže informacije zainteresovanim učesnicima u repo aranžmanu. Brokeri za svoju uslugu naplaćuju proviziju. Na repo 
tržištu si prisutni i „principal brokeri“ koji deluju kao principali (u svoje ime i za svoj račun) u repo transakcijama i obrnutim 
repo transakcijama. Uključivanje „principal brokera“ predstavlja osnovu za uparivanje novčanih sredstava i HoV. Posao 
repo uparivanja je daleko profitabilniji u odnosu na posao klasičnog bankarskog posredovanja. Kod poslova repo uparivanja 
dileri vrše obrnuti repo, kako bi dobili HoV, a zatim pronašli zainteresovane učesnike za repo transakcije.

U mnogim vodećim investicionim bankama, repo odeljenja su postala ključni profitni centri. Repo odeljenja imaju zadatak 
da finansiraju dilere, da pokrivaju „kratku“ poziciju, da deluju kao posrednici, da obezbeđuju finansiranje klijenata i sl.  
Investicione banke su najveći dileri na repo tržištu, a repo poslovi su najznačajniji izvor prihoda i njihovog finansiranja.

TRŽIŠTE OBVEZNICA

1. KARAKTERISTIKE TRŽIŠTA OBVEZNICA

Obveznice predstavljaju samo jednu od dužničkih HoV. Obveznica je HoV koja stvara mogućnost emitentima da prikupe 
novčana sredstva, a svojim vlasnicima obezbedi isplatu kamate i glavnice duga po unapred utvrđenom redosledu i u  
određenom vremenskom periodu. Prema našim zakonskim propisima, obveznica predstavlja HoV sa kojom se emitent 
obavezuje da će njenom vlasniku, u roku njenog dospeća, isplatiti nominalnu vrednost iznosa i ugovorenu kamatu.

Obveznica se sastoji iz dva dela:

1. Plašta – Elementi plašta su:

a. Oznaka obveznice i vrsta obveznice
b. Naziv i sedište emitenta
c. Oznaka da glasi na ime ili donosioca
d. Nominalna vrednost
e. Naziv garanta
f. Visina kamatne stope

g. Procenat učešća u dobiti
h. Datum i mesto emitovanja
i.

Serija i kontrolni broj

j.

Potpis i pečat

k. Rokovi plaćanja kamata i glavnice.

Želiš da pročitaš svih 27 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti