01. OSNOVNE ODLUKE U FINANSIJSKOM MENADŽMENTU

Finansijski menadžment se brine o sticanju, finansiranju, i upravljanju imovinom preduzeća, imajući na
umu osnovni cilj poslovanja. Glavne odluke finansijskog menadžmenta su: odluka o investiranju, odluka
o finansiranju, i odluka o upravljanju imovinom.

Odluka o Investiranju

- je najvažnija i započinje određivanjem ukupnog iznosa imovine koji je potreban

za poslovanje preduzeća. Finansijski menadžer odlučuje o sastavu imovine preduzeća i na taj način
određuje veličinu preduzeća. Odluka o investiranju se odnosi na izbor medija investiranja, odnosno oblika
imovine čija če se vrijednost povečati. Postoje dva oblika imovine i to finansijska i realna.

Odluka o Finansiranju

- odnosi se na odlučivanje finansijskog menadžera o sastavu pasivne strane

bilansa stanja, tj. izvora stedstava. Sastavni dio odluke o finansiranju je i politika dividendi. Ako
preduzeće zadržava veći iznos tekuće dobiti, znači da je manje sredstava raspoloživo za isplatu tekućeh
dividendi. zadržana dobit se može koristiti kao sredstvo finansiranja. Finansijski menadžer mora pronaći
naćin da pribavi sredstva finansiranja. izvor finansiranja može biti neki dug, ili emisija vrijednsonih
papira.

Odluka o Upravljanju Imovinom

- jednom kad je imovina stečena i kad je osigurano prikladnio

finansiranje, tom se imovinom mora i dalje učinkovito upravljati. Finansijski menadžer snosi
odgovarajuče odgovornosti na postoječom imovinom preduzeća. To zahtjeva da on više brine o tekućoj
nego o fiksnoj imovini.

02. OSNOVNE POSLOVNE PREOKUPACIJE FINANSIJSKOG MENADŽERA

Osnovne obaveze finansijskog menadžera su: Obaveze unutar firme; Obaveze u odnosu prema
finansijskim institucijama (npr. bankama, pribavljanje finansijskih sredstava); Restruktuiranje poslovnog
subjekta; Pratiti šta se dešava u okruženju; Obaveze prema posebnim finansijskim institucijama; Poslovi
sa državom; Obaveze prema ino partnerima; Permanentno obrazovanje; Sposobnost naplate; Glavna
zadača finansijskog menadžera je praćenje vrijednosti poslovnog subjekta.

03. IZVRŠNI MENADŽMENT NASUPROT VLASNICIMA KAPITALA

Odvajanje vlasništva od menadžmenta stvara situaciju u kojoj menadžment može najbolje djelovati u
vlastitom   interesu,   umjesto   u   interesu   dioničara.   Menadžere   možemo   zamisliti   kao   Agente   vlasnika.
Dioničari, nadajuči se da će agenti raditi u njihovom najboljem interesu, prenose pravo donošenja odluka
na njih. Dioničari motiviraju agente kroz opcije na dionice, bonuse i privilegije (skupocijeni uredi i
automobili kompanije). Nadzor se provodi obavezivanjem agenata, kontrolom privilegija menadžmenta,
recenzijom   finansijskih   izvještaja   i   ograničavanjem   menadžerskih   odluka.   Neki   predlažu   da   vlasnici
primarno ne nadziru menadžere već da to obavlja tržište rada menadžera. Ako na tržištu rada menadžera
vlada konkurencija u preduzeću i oko njega ono će samo disciplinirati menadžere. Teorija posredovanja
naglašava da agenti mogu imati različite ciljeve u odnosu na dioničare. Dioničari mogu uvjeriti sami sebe
da   će   menadžeri   donijeti   odluke   koje   će   maksimizirati   njihovo   bogatstvo   samo   ako   su   menadžeri
motivirani i samo ako ih se nadzire.

04. SIMETRIJA I ASIMENRIJA CILJEVA DIONIČARSKOG DRUŠTVA

Cilj preduzeća je maksimiziranje bogatstva sadašnjih vlasnika preduzeća, a to su vlasnici običnih dionica.
U okviru ovog cilja menadžer može nastaviti povečavati profit normalnim izdavanjem dionica, te tako
dobiven novac ulagati u trezorske zapise. Za večinu preduzeća to bi rezultiralo smanjenju udijela svih
vlasnika u profitu, a to znači da če se smanjiti Zarada Po Dionici (EPS). Zbog toga se maksimiziranje
zarade po dionici često zagovara kao takozvani način maksimizacije profita. Ipak maksimiziranje zarade
po dionici nije potpuno prikladan cilj jer ne određuje rokove i trajanje očekivanih prinosa. Drugi
nedostatak maksimizacije zarade po dionici kao cilja poslovanja jeste Rizik. Neki investiciski projekti su
rizičniji od drugih. Ovisno o iznosu duga u odnosu na glavnicu u strukturi kapitala kompanije, kompanija
će se smatrati više ili manje rizičnom. Treći nedostatak, ako je maksimizacija zarade po dionici jedini cilj
preduzeće nikad neće isplatiti dividendu. Zbog navedenih razloga cilj maksimizacije zarade po dionici ne
mora biti isti kao i cilj maksimizacije tržišne cijene dionice. Tržišna cijena dionice je osnovna procjena
vrijednosti određenog preduzeća na tržištu. Ona uzima u obzir sadašnju i očekivanu buduću zaradu po
dionici, vremenski razmak, trajanje i rizik tih zarada, dividendnu politiku preduzeća. Tržišna cijena služi
kao barometar uspješnosi poslovanja.

Strana

05. FAKTORI VREMENA U INVESTIRANJU

Ukamaćivanje je izračunavanje buduće vrijednosti nekog iznosa uz određenu kamatu. Kamata je novac
plaćen odnosno zarađen radi upotrebe novca. Jednostavna kamata je kamata koja je obračunava samo na
prvobitni iznos ili pozajmljenu glavnicu. Složena kamata je kamata koja je obračunata na prethodno
obračunatu kamatu kao i na pozajmljenu glavnicu. To je kamata na kamatu ili složeno ukamaćivanje.
Diskontovanje je određivanje sadašnje vrijednosti. To je obrnut postupak od složenog ukamaćivanja.
Diskontna stopa ili stopa kapitalizacije je kamata koja se upotrebljava za pretvaranje budućih u sadašnje
vrijednosti.

06. POJAVNI OBLICI PREDUZEĆA

U SADu su tri osnovna oblika poslovne organizacije:

Preduzeće u vlasništvu pojedinca

- vlasnik ima pravo na svu imovinu i osobno je odgovoran za sve

dugove preduzeća. Vlasnik ne plaća odvojene poreze na dohodak, on dodaje profit ili oduzima gubitak iz
poslovanja kad određuje osobni porezni dohodak. jednostavnost osnivanja ovog preduzeća je njegova
najveća prednost. Osnovni mu je nedostatak što je vlasnik osobno odgovoran za sve obaveze preduzeća.
drugi je problem ovog preduzeća povećanje kapitala. Budući da su uspjeh i život preduzeća vezani za
samo jednu osobu ono nije tako atraktivno za vjerovnike. Treći nedostatak je teža provedba prenosa
vlasništva.

Ortakluk

- u ortakluku se također ne plačaju porezi na dobit, pojedini partneri svoj dio dobiti ili gubitka

iz poslovanja uključuje u svoj oporezivi dohodak. U općem ortakluku svi partneri imaju neograničenu
odgovornost, snose zajedničku odgovornost za obavze ortakluka. Ugovorom o ortakluku određuju se
prava svakog partnera, raspodjela profita, ulog svakog partnera itd. Pravno ortakluk se raspada ako jedan
od partnera umre ili se povuče, a ortakluk se najčešće koristi kod uslužnih djelatnosti. Partneri sa
ograničenom odgovornosti ulažu kapital, te imaju ograničenu odgovornost i prema iznosu uloženog
kapitala ne mogu izgubiti više nego što su uložili. Partneri sa ograničenom odgovornošću mogu biti samo
investitori koji sudjeluju u raspodjeli gubitka ili profita (koristi se često kod finansiranja građevinskih
projekata).

Korporacija

- je zakonski stvoren Umjetni Subjekt, koji može posjedovati imovinu i stvarati obaveze.

Glavno je svojstvo ovog oblika poslovne organizacije pravna odvojenost korporacije od njezinih vlasnika.
Vlasnička je odgovornost ograničena ulozima. Samo vlasništvo se dokazuje dionicama, a dionice se
veoma lako prenose. Besmrtnost kompanije – korporacija može egzistirat čak i ako vlasnici umru ili
prodaju svoj udio (što nije slučaj kod preduzeća u vlasništvu pojedinca i ortakluku). Nedostatak
korporacije se odnosi na Porez. Korporacijski profiti su podložni dvostrukom oporezivanju.

07. UTJECAJ POREZA NA POSLOVNE ODLUKE PREDUZEĆA
Porezi na dobit korporacije

- oporeziva dobit korporacije se utvrđuje odbijanjem svih rashoda

ukljućujući amortizaciju i kamatu od prihoda. Porezna stopa je postotak oporezive dobiti koji se mora
platiti za poreze. Primjenjuje se za svaki porezni razred i odnosi se kao granićna stopa. Prosjećna porezna
stopa se izračunava tako što se stvarno plaćeni porezi podijele sa oporezivom dobiti. Kao olakšica za
preduzeća postoji tzv Alternativni minimalni porez (AMT). Ovaj porez obračunava se na 20%
Alternativne minimalno oporezive dobiti (AMTI) i primjenjuje se samo kada bi AMT bio veći nego
normalno izračunati porez preduzeća. Porezna uprava je stvorila ovaj posebai porez kako bi osigurala da
oni koji imaju koristi od poreskog zakona plate barem minimalni iznos poreza. Od većih korporacija se
zahtjeva tromjesećno plaćanje poreza, posebno one koje vode računovodstvo na osnovu kalendarske
godine.

Amortizacija -

je sistemska alokacija troškova kapitalne imovine tokom određenog razdoblja za svrhe

finansijskog izvještavanja, porezne svrhe ili oboje. Amortizacijski odbici u poreznoj prijavi preduzeća
smatraju se rashodnim stavkama, koje umanjuju oporezivu dobit.

Kamatni rashodi nasuprot isplaćenim dividendama

- plaćene kamate na neplaćeni korporecijski dug

tretiraju se kao rashod i porezni odbitak. Međutim, dividende isplaćene preferencijalnim ili običnim
dioničarima nisu porezni odbitak. Na taj način za profitabilnu kompaniju koja je porezni obveznik
upotreba duga u finansijskoj strukturi rezultira poreznim prednostima u odnosu na upoterbu običnih i
preferencijalnih dionica.

Strana

onima koje imaju štednju, oni djeluju kao agenti ili posednici. Investicijski Bankari su posrednici koji su
uključeni u prodaju korporacijskih dionica i obveznica. To je finansijska institucija koja kupuje po fiksnoj
cijeni na fiksni datum nove vrijednosne papire za daljnju prodaju. Hipotekarni bankari su finansijske
institucije koje kupuju hipoteke prvenstveno za daljnu prodaju. Kupovine i prodaje finansijske aktive
obavljaju se na sekundarnom tržištu. Transakcije na tom tržištu ne povečavaju ukupan iznos finansijske
aktive u prometu, ali povečavaju likvidnost aktive i poboljšavaju kvalitet primarnog tržišta.

11. ALOKACIJA SREDSTAVA NA OSNOVU OČEKIVANOG PRINOSA I RIZIKA

Alokacija sredstava u ekonomiji primarno se radi na osnovi cijene izražene u terminima očekivanog
prinosa. Ekonomske jedinice koje trebaju sredstva moraju ponuditi višu cijenu od ostalih da bi ih dobile.
Iako na proces alokacije utječe racioniranje kapitala, vladine restrikcije, i institucionalna ograničenja,
očekivani   prinos   čini   primarni   mehanizam   kojim   se   ponuda   i   potražnja   za   određenim   finansijskim
instrumentom dovode u ravnotežu na finansijskim tržištima. Ako se rizik smatra konstantnim, ekonomske
jedinice koje su voljne platiti najviši očekivani prinos, one su koje imaju pravo upotrijebiti sredstva. Ako
se ljudi ponašaju racionalno ekonomske jedinice koje nude najviše cijene imat će i najbolje investicijske
mogučnosti iz čega proizilazi da če se štednja alocirati na najbolji mogući način. Proces kojim se alocira
štednja ne provodi se samo na osnovi očekivanog prinosa, već i na osnovi rizika. Tržišno uvjetovana
zamjena   između   rizika   i   prinosa   –   veči   rizik   vrijednosnice,   veči   očekivani   prinos   mora   se   ponuditi
investitoru. Ako bi sve vrijednosnice imale potpuno jednake karakteristike  rizika, osiguravale bi jednake
očekivane prinose ako su tržišta u ravnoteži.

12. KARAKTERISTIKE RIZIKA KOJE UZROKUJU RAZLIČITE OČEKIVANE PRINOSE NA
VRIJEDNOSNE PAPIRE

Zbog razlika u riziku nenaplate, utrživosti, dospijeću, oporezivosti, te ugrađenim opcijama, različiti
instrumenti pokazuju različite stupnjeve rizika, te osiguravaju različite očekivane prinose investitoru.

Rizik Nenaplate

– opasnost da zajmoprimac neće moći izvršiti plaćanja koja duguje za glavnicu ili

kamate. Investitori traže premiju na rizik (ili dodatni očekivani prinos) da bi investirali u one
vrijednosnice koje nisu bez rizika nenaplate. Za tipičnog investitora rizik nenaplate se ne procijenjuje
direktno već u izrazma rangiranja kvalitete koje dodjeljuju glavne agencije za rangiranje.

Utrživost ili

Likvidnost

vrijednosnice odnosi se na mogučnost vlasnika da je pretvori u gotovinu. tj da proda značajne

količine vrijednosnica u kratkom vremenskom periodu na sekundarnom tržištu bez značajnijeg mijenjana
cijene. Postoje dvije dimanzije utrživosti: ostvarena cijena i zahtjevano vrijeme da se proda imovina. U
pravilu, što je niža utrživost vrijednosnice potreban je veči iznos kako bi se privukli investitori.

Dospijeće

je trajanje vrijednosnice, tj razdoblje potrebno da se naplati glvnica. Veza između prinosa i dospijeća za
vrijednosnice koje se razlikuju samo u dužini vremena (ili roka) dospijeća zove se Ročna Struktura
Kamatnjaka. Kod oporezivosti uzimamo u obzirporez na dobit za različite vrijednosnice. Kamatni prihod
od državnih i municipalnih vrijednosnica oslobođen je poreza. Zbog toga se on na tržištu prodaju uz niži
prinos do dospijeća nego trezorske i korporacijske vrijednosnice istog dospijeća.

Svojstva opcija

– da li

vrijednosnica sadrži opcijska svojstva kao što je povlaštena konverzija ili varanti (mogučnost investitoru
da dobije običnu dionicu), i mogučnost opoziva.

Inflacija

– ka kamatnu stopu imaju inflatorna

očekivanja, tj što je veča očekivana inflacija, viši je nominalni prinos na vrijednosnice i obratno.

13. ODNOS LIKVIDACIJSKE VRIJEDNOSTI I DRUGIH VRIJEDNOSTI IMOVINE
Likvidacijska vrijednost

je iznos novca koji bi se mogao dobiti kada bi se kada bi se imovina ili dio

imovine prodala izvan poslovne organizacije. Ta je vrijednost izrazito oprečna

vrijednosti kod

neograničenog vremenskog poslovanja

preduzeća, što predstavlja iznos za koji bi se preduzeća moglo

prodati sve dok posluje kontinuirano. Te su dvije vrijednosti vrlo rijetko jednake, ponekad je kompanija
stvarno vrijednija mrtva nego živa.

Knjigovodstvena vrijednost

imovine jeste računovodstvena

vrijednost imovine – trošak imovine umanjen za akumuliranu amortizaciju. Knjigovodstvena vrijednost
preduzeća jednaka je dolarskoj razlici između ukupne imovine preduzeća i njegovih obaveza i prioritetnih
dionica koje se nalaze u bilansu stanja. Pošto se knjigovodstvena vrijednost temelji na istoriskim
vrijednostima ona može imati vrlo malo veze sa tržišnom vrijednošću imovine ili preduzeća.

Tržišna

vrijednost

imovine je tržišna cijena po kojoj se trguje imovinom na otvorenom tržištu. Tržišna Vrijednost

vrijednosnice je tržišna cijena vrijednosnice, a Stvarna Vrijednost vrijednosnice je ona cijena

Strana

vrijednosnice koja bi trebala biti, s obzirom na sve relevantne faktore kod procijene vrijednosti, odnosno
stvarna vrijednost vrijednosnice je njezina ekonomska vrijednost.

14. ODNOS TRŽIŠNE CIJENE I NOMINALNE VRIJEDNOSTI OBVEZNICE

Obveznica je vrijednosnica koja određeni iznos kamate plaća investitoru, iz razdoblja u razdoblje, sve dok
je ne povuče kompanija koja ju je emitirala.

Nominalna vrijednost

obveznice je obično iznos od 1000$

po obveznici, koja gotovo uvijek ima naznaku o vremenu dospijeća, a to je vrijeme kada je kompanija
obavezna isplatiti imatelju obveznice nominalnu vrijednost instrumenta.

Kuponski kamatnjak

ili

nominalni godišnji kamatnjak naveden je na obveznici, i to je iznos godišnje plačene kamate podjeljen
nominalnom vrijednošću obveznice. U procjeni vrijednosti obveznice najvažnije je diskontovanje, te
novčani tokovi koje bi imatelj vrijednosnice dobio tijekom života instrumenta.

Obveznice koje daju

vječnu rentu

– orginalno je izdala vlada velike britanije radi konsolidiranja javnog duga. Sadašnja

vrijednost obveznice koja daje vječnu rentu (nikad ne dospijeva) jednaka je kapitaliziranoj vrijednosti
beskonačnog toka isplate kamata.

Obveznice sa kuponom i kamatnjakom različitim od nule

– ako

obveznica ima konačno dospijeće, onda pri procjeni vrijednosti obveznice moramo razmatrati ne samo
tok kamate več i konačnu vrijednost ili vrijednost na dan dospijeća (nominalnu vrijednost). Kod

Obveznica bez Kupona

nema periodičnih isplata kamata, već se one prodaju uz veliki diskont od svoje

nominalne vrijednosti. Kupac takve obveznice ostvaruje prihod koji se sastoji od postepenog povećanja
vrijednosti obveznice u odnosu na njenu početnu kupovnu cijenu koja je niža od nominalne, sve dok se ne
otkupi po nominalnoj vrijednosti na dan dospijeća.

15. PRIMJENA KONCEPTA VJEČNE RENTE U VREDNOVANJU VRIJEDNOSNIH PAPIRA

Vječna renta je obični anuitet čije isplate ili primitci nekad ne prestaju. Određivanje sadašnje vrijednosti
ove posebne vrste anuiteta, nalazi svoju primjenu i kod procjene vrijednosti beskonačne obveznice
(konzole) i kod prioritetne dionice. Konzola je obveznica koja nikad ne dospijeva, izdata od vlade Velike
Britanije. Večina prioritetnih dionica daje fiksnu dividendu u pravilnim razmacima. Prioritetne dionice
nemaju naznačen datum dospijeća, te uz datu karakteristiku fiksnih isplata slične su obveznicama koje
daju vječnu rentu.

16. PREDNOSTI I NEDOSTATCI MODELA VREDNOVANJA DIONICA
Procjena vrijednosti prioritetnih dionica

- večina prioritetnih dionica daje fiksnu dividendu u pravilnim

razmacima. Prioritetne dionice nemaju naznačen datum dospijeća, te uz datu karakteristiku fiksnih isplata
slične su obveznicama koje daju vječnu rentu.

Procjena vrijednosti običnih dionica

– posljednih se

godina sve više prihvaća ideja da bi se pojedine obične dionice trebale analizirati kao dio ukupnog
portfelja običnih dionica koje investitor može imati. Drugim riječima investitora toliko ne zanima porast
ili pad vrijednosti određene dionice, koliko ono što se događa sa ukupnom vrijednosti njihovog portfelja.
Model diskontovanja dividenti primjenjuje se za izračunavanje stvarne vrijednosti obične dionice
očekujući rast budućih dividendi uz primjenu odgovarajučeg diskontnog kamatnjaka.

17. RIZIK DOBITKA (KAMATNE STOPE)

Promjene kamatne stope vode do promjene cijene obveznica. Ta promjena tržišne cijene obveznica
uzrokovana promjenama kamatne stope naziva se rizikom dobitka (kamatne stope). Ponašanje obveznica:
1. Kada je tržišna stopa prinosa veća od određenog kuponskog kamatnjaka cijena obveznice će biti manja
od njezine nominalne vrijednosti. Za takvu se obveznicu kaže da se prodaje po diskontu u odnosu na
nominalnu vrijednost. Diskont obveznice je iznos za koji je nominalna vrijednost veća od tekuće cijene.
2. Kada je tržišna stopa prinosa manja od određenog kuponskog kamatnjaka, cijena će obveznice biti veća
od njezine nominalne vrijednosti. Za takvu se obveznicu kaže da se prodaje uz premiju iznad nominalne
vrijednosti. Premija na obveznicu je iznos za koji je tekuća cijena veća od nominalne vrijednosti.
3. Kada je tržišna stopa prinosa jednaka određenom kuponskom kamatnjaku, cijena će obveznice biti
jednaka nezinoj nominalnoj vrijednosti. Za takvu se obveznicu kaže da se prodaje al pair.
4. Ako kamatnjak raste tako da se povečava tržišna stopa prinosa, cijena će obveznice pasti, a ako padne
kamatnjak cijena obveznice će se povečati. Kamatnjaci i cijene obveznica kreću se u suprotnim pravcima.
Promjena tržišne cijene vrijednosnica uzrokovana promjenama kamatnjaka naziva se

Rizikom Dobitka

(kamatne stope).

Strana