I POGLAVLJE

1.1 Finansijski menadžment i finansijski menadžer
Finansije

možemo definisati kao skup teorija, tehnika,i principa koje se bave pribavljanjem i

menadžmentom novca poslovnih subjekata vlade i pojedinaca.

Prema sadržaju predmeta istraživanja finansije se tradicionalno djele na tri komponente:

Javne finansije (se bave problemima javnih rashoda, javnih prihoda, budžeta i fiskalne politike)

Monetarne finansije (su koncetrirane na pitanja novca, kredita, banaka i monetarne politike)

Poslovne finansije ili finansijski menadžment je dio finansija koji se bavi finansijama preduzeća.

Finansijski menadžment

je nauka o upravljanju novcem u smislu njegovog sticanja, trošenja, ulaganja i

oplodnje.

Finansijska politika – osnova finansijskog menadžmenta

U filozofskom smislu,

politika

se može definisati kao nauka o vještini upravljanja. Politika se može

shvatiti i kao nauka o ciljevima i principima, kao standardima po kojima se radi da bi se izabrani ciljevi i
ostvarili.

1.2 Razvoj finansijskog menadžmenta
Dvije faze razvoja:

Tradicionalno shvatanje

Savremeno shvatanje

Tradicionalno shvatanje

se uglavnom svodi na pribavljanje finansijskih sredstava. Predmet interesovanja

finansijskog upravljanja bila je pasiva bilansa stanja preduzeća. Ovakvo shvatanje bazirano je na postavci
das u tražnja za finansijskim sredstvima i odluke o toj tražnji nastali negdje drugo van finansijske funkcije
a da je zadatak finansijske funkcije preduzeća bio samo pribaviti potrebna finansijska sredstva iz
njegovih izvora.

Savremeni pristup

pored pribavljanja u zadatke finansijske funkcije ubraja i racionalno korištenje

raspoloživih sredstava. Savremeni pristup finansijskog upravljanja obuhvata i aktivu i pasivu bilansa
stanja.

Finansijski menadžer donosi tri ključne odluke koje su bitne za opstanak,rast i razvoj preduzeća:

odluka o investiranju

odluka o finansiranju

odluka o dividendi.

Odluka o investiranju

najvažnija od tri glavne odluke u preduzeću, ova odluka vezana je za kompoziciju

aktive bilansa stanja. Donošenje ove odluke finansijski menadžer određuje ukupnu vrijednost imovine
preduzeća,sastav te imovine i karakter poslovnog rizika kako ga shvataju dobavljači kapitala.
Dezinvestiranje je radnja suprotna investiranju i predstavlja važnu opciju ako se može pokazati da je
odluka, npr.,o povlačenju s postojećeg tržišta ili iz aktivnosti ekonomski opravdana.

Odluka o finansiranju

je druga važna odluka koju donosi finansijski menadžment, ovdje se bavi pasivom

bilansa stanja tj.iznalaženjem najbolje kombinacije izvora finansiranja. Finansijski menadžer treba da
osigura onu konstrukciju koja u datim ili predpostavljenim uslovima rada obećava najuspješnije
poslovanje preduzeća. Kada je riječ o izboru najbolje konstrukcije finansiranja onda se pored problema
za konkretni oblik finansiranja najčešće postavljaju još dva pitanja koja se tiču structure izvora
finansiranja, a to su:



koji je to optimalni odnos između spostvenih i pozajmljenih izvora finansiranja, odnosno koji je
to optimalan stepen zaduženja.



Kakva treba da bude proporcija između dugoročnih i kratkoročnih izvora finansiranja.

Odluka o dividendi

je treća važna odluka koju donosi finansijski menadžer, ovom odlukom se oređuje

iznos neto dobitka koje će preduzeće zadržati i dio neto dobitka koji će isplatiti vlasnicima preduzeća.

1.3 Finansijska politika
Pod finansijskim politikom se podrazumjeva:

1. odlučivanje o osnovnim finansijskim ciljevima,
2. izboru strategije i taktike i pravaca akcije s namjerom da se ostvare osnovni finansijski ciljevi,
3. uspostavljanje i održavanje optimalnih finansijskih odnosa u strukturi sredstava-aktiva, i izvora

sredstava-pasiva,

4. održavanje optimalnih odnosa među dijelovima sredstava i dijelovima obaveza i načela

finansijskog odlučivanja u ostvarivanju osnovnih finansijskih ciljeva.

Prema vremenskom aspektu, finansijska politika se može podijeliti na:

1. politiku finansiranja,
2. investicionu ili dugoročnu finansijsku politiku,
3. tekuću li kratkoročnu finansijsku politiku – politika likvidnosti.

Prema zadacima koje finansijska politika treba da ispuni, može se izvršiti njena podjela na:

1. politiku nabavki,
2. politiku upotrebe,
3. politiku upravljanja kapitalom.

Finansijska politika preduzeća temelji se na određenim principima.

Principi finansijske

politike

zahtjevi kojih se finansijski menadžeri preduzeća moraju pridržavati ukoliko žele da preduzeće ostvari
zadovoljavajući status na tržištu.

Osnovni principi finansijske politike su:

1. princip finansijske stabilnosti,
2. princip rentabilnosti,
3. princip sigurnosti i likvidnosti,
4. princip finansiranja u skladu sa rizikom,
5. princip finansijske elastičnosti,
6. princip nezavisnosti,
7. princip optimalnog aktivizacionog dejstva slike finansiranja.

Princip finansijske stabilnosti

..polazi od odnosa između dugoročno vezanih sredstava i sopstvenog kapitala uvećanog za dugoročno
pozajmljeni kapital.

Koeficijent finansijske stabilnosti = Dugoročna imovina/Dugoročni izvori

Koeficijent finansijske stabilnosti treba da bude najviše 1 ili manji od 1.

Ako je koeficijent finansijske stabilnosti 1

, što znači da su dugoročno vezana sredstva pokrivena

sopstvenim i dugoročno pozajmljenim kapitalom. U takvim okolnostima kažemo da u finansijskoj
strukturi preduzeća egzistira dugoročna finansijska ravnoteža, odnosno da su stvoreni uslovi za
postizanje i održavanje likvidnosti, što nikako ne znači da nije moguće nelikvidnost. Likvidnost se održava
kada postoji sklad između priliva i odliva sredstava, a taj sklad je gotovo nemoguće održati ako ne postoji
dugoročna finansijska ravnoteža.

Ako je koeficijent finansijske stabilnosti manji od 1

, to znači da su dugoročno vezana sredstva manja od

sopstvenog i dugoročno pozajmljenog kapitala. U tom slučaju je dugoročna finansijska ravnoteža
pomjerena u korist izvora sredstava. Time je obezbjeđena sigurnost za održavanje likvidnosti. Likvidna
rezerva bi se mogla upotrijebiti za plaćanje obaveza kada mobilizacija kratoročno vezanih sredstava
bude manja od iznosa dospjelih kratkoročnih obaveza.
Osnovne komponente dugoročno vezanih sredstava su:

1. stalna sredstva,
2. dugoročni plasmani,
3. trajno vezana sredstva (trajna obrtna sredstva, zemljište, trajnih ulozi trećih lica, kupljene

dionice drugih preduzeća).

Postoji veći broj faktora koji utiču na stepen pouzdanosti pretvaranja imovine u novac.

U eksterne

faktore spadaju:



situacija na tržištu,



kreditno-monetarna politika centralne banke,



pravna sigurnost u poslovanju i sl..

Od internih faktora najznačajniji su:



kvalitet proizvoda koje preduzeće proizvodi,



usklađenost proizvodnog programa sa tržišnim zahtjevima,



politika kreditiranja kupaca i sl..

Savremeno shvatanje likvidnosti

dovodi u vezu likvidnost imovinskih dijelova preduzeća sa njegovim

obavezama, što znači da se likvidnost posmatra iz ugla platežne sposobnosti preduzeća. U tom smislu
likvidnost se definiše kao stalna sposobnost preduzeća da izmiruje dospjele obaveze.

Trenutna likvidnost

može se utvrditi putem koeficijenta trenutne likvidnosti:

= G + D + HV / O

G – gotovina u blagajni,
D – depozit po viđenju,
HV – hartije od vrijednosti,
O – obaveze dospjele za plaćanje
Ako je koeficijent 1 ili veći od 1 likvidnost postoji, i obrnuto, ako je koeficijent manji od 1 likvidnost ne
postoji.
Najvažnijih pet mogućnosti za otklanjanje nelikvidnosti su:



ubrzanje cirkulacije sredstava,



prestrukturiranje sredstava,



kompenzacija (poništenje) dijelova sredstava i obaveza prema izvorima,



promjena rokova dospijeća plaćanja prema izvorima,



ubacivanje dodatnih novčanih sredstava u proces reprodukcije.

Ako je koeficijent finansijske stabilnosti 1, tada održavanje likvidnosi zavisi od usklađenih rokova
vezivanja kratkoročno vezanih sredstava i rokova raspoloživosti kratkoročnih obaveza.
Ako je koeficijent finansijske stabilnosti manji od 1, proporcija između likvidnih i kratkoročno vezanih
sredstava, s jedne, i kratkoročnih obaveza, sa druge strane, pomjerena je u korist likvidnih i kratkoročnih
vezanih sredstava.
Ako je koeficijent finansijske stabilnosti veći od 1, proporcija između likvidnih i kratkoročno vezanih
sredstava, s jedne, i kratkoročnih obaveza, sa druge strane, pomjerena je u korist kratkoročnih obaveza.
Korisno je napraviti razliku između likvidnosti i sloventnosti.
Savremeno shvatanje likvidnosti odnosi se na sposobnost preduzeća da plaća dugove u onom trenutku
kada oni dospijevaju za plaćanje. Solventnost predstavlja sposobnost preduzeća da sa ukupnim
sredstvima podmiri sve obaveze, ne u roku njihovog dospijeća, već kad-tad, makar iz stečajne mase.

Princip finansiranja u skladu sa rizikom

Pošto sopstveni kapital najčešće nije dovoljan za finansiranje njegovih poslovnih procesa, među
finansijskim izvorima se neizbježno pojavljuje pozicija duga. Angažovanjem duga preduzeće se suočava
sa finansijskim rizikom, ali istovremeno očekuje povećanje stope prinosa na sopstveni kapital.
Ukoliko je preduzeće prezaduženo, naglašena su dva rizika:



rizik povjerilaca da neće moći naplatiti svoja potraživanja,



rizik preduzeća od negativnog finansijskog rezultata.

Najvažniji faktori koji determinišu nivo zaduženosti preduzeća su:



vrsta djelatnosti,



visina stope rentabilnosti,



visina stope inflacije.

Preduzeće koje pripada radno intenzivnoj djelatnosti ima niske fiksne rashode po osnovu amortizacije,
pa je njegov rizik ostvarenja negativnog poslovnog rezultata usljed dekonjukture, relativno mali, jer su
fiksni troškovi, odnosno fiksni rashodi niski. Preduzeće koje pripada kapitalno intenzivnoj djelatnosti ima
visoke fiksne troškove, odnosno rashode po osnovu amortizacije, kao i visok rizik ostvarenja negativnog
poslovnog rezultata usljed dekonjukture.
Na nivo zaduženosti preduzeća utiče takođe i njegova rentabilnost. Rentabilnija preduzeća
podrazumjevaju manji nivo rizika povjerilaca u pogledu naplate svojih potraživanja, ali i manji nivo rizika
samog preduzeća u pogledu ostvarivanja negativnog finansijskog rezultata.
Struktura kapitala preduzeća uslovljena je i visinom stope inflacije. U uslovima inflacije povjerioci teže da
kamatne stope budu realno pozitivne, što povećava rashode finansiranja i ugrožava ostvarenje bruto
dobitka.

Princip finansijske elastičnosti

..izražava sposobnost prilagođavanja preduzeća izmjenjenim uslovima poslovanja, prije svega pod
uticajem tržišta. Ovaj princip proističe iz rizika koje prouzrokuju konjukturne promjene.
Zahtjev finansijske elasičnosti je ispunjen ukoliko je preduzeće u stanju da:



pribavi dodatni kapital,



prijevremeno otplati pozajmljeni kapital.

Potreba   preduzeća   za   dodatnim   kapitalom   može   biti   uslovljena   novim   investiranjem,   promjenjivim
uslovima   prodaje   i   nabavke,   ili   supstitucijom   jedne   vrste   kapitala   drugom.   Potreba   preduzeća   za
prijevremenom otplatom pozajmljenog kapitala javlja se u slučaju kada on više nije potreban ili u slučaju
kada postane suviše skup
Mogućnost pribavljanja dodatnog kapitala zavisi od stanja ponude i tražnje na tržištu kapitala i tržištu
novca i od kreditne sposobnosti preduzeća. Za preduzeća koja u strukturi izvora finansiranja imaju više
sopstvenog kapitala, karakteristična je veća finansijska elastičnost. Kada je u pitanju struktura imovine,
važi pravilo da sa porastom obrtne imovine u odnosu na fiksnu raste i finansijska elastičnost, i obrnuto.
Kreditori   preduzeća   mogu   zahtijevati   obezbjeđenje   svojih   potraživanja   putem   upisa   hipoteke   na
nekretnine ili lombarda na pokretne stvari. Pošto se taj dio imovine ne može prodati dok se kredit ne
otplati, to može imati za posljedicu umanjenje finansijsk elastičnosti.
Finansijska   elasičnost   zahtijeva   i   pootpunu   prijevremenu   otplatu   postojećeg   izvora   finansiranja   ili
svođenje njegovog iznosa na što je moguće niži nivo, u slučaju da on postane suviše skup.

Princip nezavisnosti

..polazi   od   zahtjeva   da   menadžment   preduzeća   bude   nezavisan   od   povjerilaca   preduzeća.   Princip
nezavisnosti je u direktnoj vezi sa principom finansijske stabilnosti, rentabilnosti, likvidnosti, strukture
kapitala sa stanovišta vlasništva i elastičnosti.
Nezavisnost   menadžmenta   se   ugrožava   tim   što   je   struktura   pasive   više   pomjerena   pozajmljenom
kapitalu. Nezavisnost menadžmenta raste sa povećanjem udjela sopstvenog kapitala preduzeća. Kod
preduzeća koja se finansiraju na bazi učešća u raspodjeli neto dobitka, nezavisnost menadžmenta u
odnosu na vlasnike ne zavisi od visine sopstvenog kapitala, već od visine otvorenih i skrivenih rezervi. Što
je veći obim otvorenih i skrivenih rezervi u preduzeću, to je nezavisnost menadžementa veća.
Na nezavisnost menadžmenta utiče i način na koji je kredit dobijen. Ako je kredit dobijen putem zaloga,
tada   je   sloboda   odlučivanja   menadžmenta   ograničena,   jer   ne   može   slobodno   disponirati   založenu
imovinu.
Nezavisnost menadžmenta uslovljena je i obavezama prema dobavljačima. Što je disperzija dobavljača
veća, to je zavisnost manja i obrnuto.
Stepen zavisnosti preduzeća usko je povezan sa rentabilnošću. Ukoliko je preduzeće prinuđeno da zbog
prezaduženosti   prihvati   zahtjeve   povjerilaca,   to   će   negativno   djelovati   na   njegovu   rentabilnost.
Izbjegavanje   zaduženja,   zbog   bojazni   od   negativnih   posljedica   gubljenja   nezavisnosti   i   slobode
odlučivanja, takođe će imati isti efekat.

Maksimalizacija ukupnog dobitka nije najbolje mjerilo dobrog finansijskog upravljanja. Preduzeće može
povećati ukupni dobitak emisijom i prodajom novih dionica i plasiranjem tako pribavljenog kapitala, a da
pri tome dođe do pada neto dobitka po dionici, ako se srazmjerno povećanju broja dionica ne poveća i
neto dobitak. Otuda se često zagovara maksimalizacija neto dobitka po dionici kao najsveobuhvatniji
finansijski cilj. Neto dobitak po dionici se dobije kada se ukupan dobitak poslije oporezivanja i umanjenja
za preferencijalne dividende podijeli sa brojem emitovanih i prodatih običnih dionica.

Maksimalizacija neto dobitka po dionici

ne može da bude prikladan cilj jer ima određene slabosti, koje se

ogledaju u sljedećem:

1. zanemaruje vremenski raspored (dinamiku) očekivanih prinosa (povrata);
2. zanemaruje gotovinski tok (cash flow),
3. zanemaruje rizičnost očekivanih prinosa,
4. zanemaruje učinak politike dividendi na tržišnu cijenu dionica.

3.Maksimalizacija bogatstva dioničara kao finansijski cilj

U uslovima stvarnog svijeta, ovaj cilj se redukuje na

maksimaliziranje vrijednosti vlastitog kapitala

preduzeća. Za dionička preduzeća, ovaj cilj treba posmatrati kao

maksimaliziranje tržišne cijene dionica

Ostvarenjem tog temeljnog cilja poslovanja, dioničko preduzeće u najvećoj mjeri zasićuje interese svojih
dioničara jer maksimalizira bogatstvo koje oni ostvaruju kroz držanje dionica takvog preduzeća.
Ovaj cilj se može uzeti i kao racionalan kriterij za optimalnu alokaciju resursa, koja se odvija posredstvom
tržišta kapitala.
Finansijski menadžer može kreirati novu vrijednost za vlasnike donošenjem odluka čije su koristi veće od
troškova.

Kreiranje nove vrijednosti za dioničare ovisi o nizu varijabli od kojih su najvažnije:

1. gotovinski tok,
2. vrijeme,
3. rizik.

Maksimalizacija bogatstva dioničara realizuje se donošenjem odluka finansijskog menadžera na temelju
očekivanih povrata i rizika. Pri tome se javlja problem jer:

1. viša stopa povrata povećava cijenu dionice,
2. viša stopa povrata znači i veću ruzičnost preduzeća.

Stoga finansijski menadžer mora u donošenju odluka da vodi računa da ostvari ravnotežu između
povrata i rizika na način koji maksimalizira bogatstvo dioničara.
Na povrat i rizik utiču odluke koje se odnose na veličinu preduzeća,njegovu stopa rasta, vrstu i vrijednost
korištene opreme, stepen zaduženosti, likvidnost itd.

1.5 Organizacioni oblici preduzeća

Uobičajena je klasifikacija na:

Inokosno preduzeće

Ortačko preduzeće

Korporaciju

Inokosno preduzeće

je najstarija forma organizacije poslovanja. Ona je i danas najšire zastupljena.

Inokosno preduzeće se nalazi u vlasništvu jednog lica koje se istovremeno javlja i u ulozi preduzetnika.
Prednosti inokosnog preduzeća ispoljavaju se u sljedećem:

Kontrola (Vlasništvo daje svom vlasniku potpunu kontrolu nad poslovanjem. Vlasnik nije dužan
da bilo skim usaglašava politiku poslovanja i način djelovanja.)

Tajnost poslovanja ( Vlasnik ne mora podnositi izvještaje javnosti, ali mora kao i svaki vlasnik da
void dokumentaciju o radnim satima svojih radnika, popunjava formulare, i voditi evidenciju o
prihodima i porezu.)

Lakoća i niski trošak organizovanja poslovanja ( Kod pojedinačnog vlasništva nema potrebe ni za
kakvim ugovorom što nije slučaj kod partnerstva)