FORMA KAO USLOV ZA
ZAKLJUČENJE UGOVORA
Zakoni su najčešći izvor obligacionog prava, a na području bivše Jugoslavije
najznačajniji je Zakon o obligacionim odnosima (ZOO). Donesen je
30.03.1978. godine a u pravni sistem BiH je preuzet 1992. On ne regulira sve
obligacione odnose (kao što su ugovor o poklonu, posluzi i ortakluku) pa
sudovi mogu na ovakve slučajeve primjenjivati pravna pravila.
ZOO ima 1109 članova, od čega 453 članova obuhvata opći dio. Tu se navode
opća načela obligacija, od 26 – 261 člana gorovi o nastanku obaveza, tj.
izvorima obligacija [ugovori, prouzrokovanje štete, stjecanje bez osnova
(neosnovano obogaćenje), poslovodstvo bez naloga i jednostrana izjava volje
(javno obećanje nagrade i hartije od vrijednosti)], djejstvu, prestanku i raznim
vrstama obaveza, te odredbe koje reguliraju promjenu povje-rioca ili dužnika.
U posebnom dijelu regulira obligacione i privredne ugovore [kao što su
prodaja, zajam, zakup, ugovor o djelu, o građenju, o licenci, komision i dr.].
Odredbe ovog zakona koje se odnose na ugovore primjenjuju se i na druge
poslove.
Forma je način izražavanja sadržine ugovora, kroz unapred predviđene spoljne,
vidljive znake, preko kojih treba da se manifestuje volja. Zakon može da
propiše formu ugovora kao jedan od uslova za zaključenje ugovora ili stranke
svojom voljom to isto mogu da ugovore.
Ukoliko zakon postavi kao uslov da se ugovor ima zaključiti u određenoj formi
to važi i za sve izmene i dopune tog ugovora. Ali punovažne su docnije usmene
dopune ugovora sporednim tačkama o kojima u formalnom ugovoru nije ništa
rečeno, ukoliko to nije protivno cilju zbog koga je forma propisana i nisu u
suprotnosti sa njegovom sadržinom. Isto važi i za istovremene usmene odredbe
kao i za usmene izmene tih odredbi. Punovažne su i one usmene odredbe
kojima se smanjuju ili olakšavaju obaveze jedne ili druge strane, ako je
posebna forma propisana isključivo u interesu stranaka.
Raskid formalnih ugovora po pravilu može biti učinjen usmenim sporazumom,
osim ako je za određeni slučaj propisano nešto drugo ili ako cilj zbog koga je
propisana forma za zaključenje ugovora zahteva da i raskidanje bude obavljeno
u istoj formi.Sadržaj.
1. Razlozi za predviđanje forme kao uslova za
zaključenje ugovora
1. Zaštitna funkcija forme
Forma omogućava strankama da ozbiljnije razmotre domašaj postupaka koje
preduzimaju i da uvide značaj izjava volje koje daju.
2. Dokazna funkcija forme
Raspodela dokaza u sporu se izvršava na taj način što tužilac treba da dokaže
sve što tvrdi. To je veoma teško kod usmeno zaključenih ugovora i zbog toga
se često sastavlja pismena isprava iako je ugovor neformalan.
3. Funkcija forme za državnu kontrolu ugovora
Država je naročito zainteresovana za ugovor o prometu nepokretnosti zbog
poreza na promet, ali i za još neke ugovore, pa zahteba da se, pored zaključenja
u pismenoj formi, ugovor overi u sudu ili opštini.
2. VRSTE FORMI
2.1 Vrste formi po načinu ispoljavanja
1. Pismena forma
Pismena forma je pismena redakcija ugovora na određenoj ispravi, napisana
rukom, pisaćom mašinom ili drugim sredstvom, i koju su svojeručno potpisale
ugovorne strane. Elementi pisane forme su tekst izjave i potpisi. Tekst izjave ne
mora da bude napisan na jednom papiru, može svaka strana da svoj deo izjave
svojeručno potpiše, ali je potrebno da se na taj način vidi postignuta saglasnost
o bitnim elementima ugovora. ZOO predviđa da je za zaključenje dvostrano
obavezog ugovora dovljno da obe strane potpišu jednu ispravu ili da svaka
strana potpiše primerak isprave namenjen drugoj strani.
Potpisi stranaka su značajni zato što je pismeni ugovor zaključen kada su
stranke potpisale tekst izjave. Za ispunjenje pisane forme dovoljno je da se
potpiše ona strana koja se ugovorom obavezuje.
