S

S

I

I

S

S

T

T

E

E

M

M

I

I

 

 

V

V

O

O

Z

Z

I

I

L

L

A

A

 

 

(skripta) 

 

 

1.  PRENOSNICI SNAGE 

Mehanički prenosnici snage najzastupljeniji su tip prenosnika na vozilima svih kategorija, i u 
zavisnosti od vrste menjačkog prenosnika dele se na dve osnovne grupe: 

- frikcione i zupčaste. 

Frikcioni  prenosnici  snage,  odnosno  menjački  prenosnici,  koriste  frikcione  elemente  za 
prenos  snage  i  to  sa  kontinualnom  promenom  prenosnog  odnosa.  Ova  osobina  frikcionih 
menjačkih prenosnika omogućuje,  kao što je  poznato, bolje približenje vučnih  karakteristika 
idealnoj hiperboli vuče. Međutim, ova njihova mogućnost može da dođe do izražaja, odnosno 
da  se  u  potpunosti  iskoristi  jedino  ako  se  frikcioni  menjački  prenosnik  u  potpunosti  ili  bar 
delimično automatizuje. Pošto su do sada poznata rešenja frikcionih prenosnika, snage koja 
se  koriste  na  motornim  vozilima,  automatizovana,  to  će  o  ovoj  vrsti  prenosnika  biti  reči  u 
posebnoj tački ovog poglavlja. 

Zupčasti  prenosnici  snage,  odnosno  menjački  prenosnici  za  prenos  snage  i  promenu 
prenosnog odnosa koriste zupčanike i vratila, kao osnovne elemente. 

Kao što je i napred napomenuto, mehanički prenosnik snage sastoji se, najčešće od sledećih 
osnovnih sklopova: 

- spojnica, 

- menjački prenosnik, 

- zglobno vratilo, 

- glavni prenosnik, 

- diferencijalni prenosnik, 

- pogonska poluvratila. 

Osim ovih osnovnih sklopova, odnosno komponenata u mehanički sistem  za prenos snage, 
a u zavisnosti od njegove i koncepcije motornog vozila, ulaze: dopunski menjački prenosnici 
tzv.  bočni  reduktori  i  tzv.  vratila  za  odnos  snage  za  pogon  uređaja  na  vozilu  i  priključnoj 
mašini. 

1.1  SPOJNICE 

Osnovni  zadatak  glavne  spojnice,  kao  sklopa  prenosnika  snage  na  motornom  vozilu,  je  da 
spoji  ili  prekine  tok  snage  između  motora  i  ostalih  sklopova  prenosnika,  a  to  znači  između 
motora i točkova i (ili) vratila za odvod snage. Osim ovog osnovnog, spojnica ima i još neke 
pomoćne  zadatke:  da  zaštiti  elemente  motora  i  ostalog  dela  prenosnika  snage  od 
preopterećenja  i  negativnog  uticaja  promenljivog  opterećenja,  prigušujući  vršne  vrednosti 
amplituda  promenljivog  obrtnog  momenta  i  ograničavajući  njegov  maksimalni  nivo  na 
određenu vrednost. 

Osnovni zahtev koji se postavlja pred spojnice je da omoguće postepeno spajanje motora sa 
ostalim  delom  prenosnika  snage,  kako  bi  se  obezbedio  postepeni,  ali  kontinualan  porast 
obrtnog momenta, odnosno snage. 

U mehaničkim prenosnicima snage najčešće se koriste frikcione spojnice kod kojih se snaga 
prenosi zahvaljujući momentu trenja koji nastaje između dve ili više frikcionih površina. Osim 
frikcionih,  na  motornim  vozilima  koriste  se  još  i  elektromagnetne  i  hidrodinamičke  spojnice. 
Međutim, ove dve vrste ne spadaju u mehaničke prenosnike snage, pa će o njima biti reči u 
poglavljima 1.1.5 i 2.1.1. 

Klasifikacija  frikcionih  spojnica  može  da  se  vrši  u  odnosu  na  različite  parametre  i  to:  oblik 
površina trenja,  način ostvarenja  normalne sile između površina trenja, položaj pri odsustvu 
komandnog signala, način upravljanja, broj površina trenja itd. 

U odnosu na oblik površine trenja frikcione spojnice se dele na: 

- konusne, 

- dobošaste i 

- diskosne. 

U odnosu na način ostvarenja normalne sile između površina trenja razlikuju se: 

- opružne, 

- polucentrifugalne, 

- centrifugalne i 

- sa elektromagnetnom potisnom pločom. 

S obzirom na položaj pri odsustvu komandnog signala spojnice mogu biti: 

- stalno uključnog tipa, 

- stalno isključnog tipa. 

S obzirom na način upravljanja spojnice mogu biti: 

- sa prinudnim upravljanjem 

- sa automatskim upravljanjem. 

Prema  broju  površina  trenja  frikcione  spojnice  mogu  biti  sa  dve  ili  više  površina  trenja, 
odnosno sa jednim ili više diskova, ako je reč o diskosnim spojnicama. Frikcione spojnice sa 
prinudnim  upravjanjem  mogu da se aktiviraju samo snagom vozača ili se vozač rasterećuje 
uvođenjem servopojačala u sistem komandnog mehanizma. 

U  mehaničkim  zupčastim  prenosnicima  snage  najčešće  se  primenjuju  diskosne  opružne 
frikcione  spojnice  sa  jednim  ili  više  diskova  i  sa  prinudnim  upravljanjem  bez  servopojačala 
(na nižim kategorijama) ili sa servopojačalom (na višim kategorijama motornih vozila). 

Konusne frikcione spojnice danas se skoro i ne primenjuju na motornim vozilima kao glavne 
spojnice prenosnika snage. 

Polucentrifugalne  frikcione  spojnice,  kod  kojih  se  normalna  sila  pritiska  između  površina 
trenja realizuje  uz  pomoć opruga i centrifugalnih sila, takođe se malo primenjuju. Jedino se 
još  promenjuju  na  putničkim  automobilima  nižih  kategorija  kod  kojih  se  maksimalni  obrtni 
moment realizuje pri relativno visokim brojevima obrtaja. 

Centrifugalne  frikcione  spojnice  najviše  se  primenjuju  pri  automatizaciji  upravljanja 
spojnicom.  Kod  ovih  spojnica,  najčešće,  centrifugalna  sila  se  koristi  za  uključivanje  i 
isključivanje  spojnice  dok  se  neophodna  normalna  sila  pritiska  između  površina  trenja 
realizuje oprugama. Postoje, međutim, i rešenja kod kojih se centrifugalna sila koristi za obe 
svrhe. 

background image

 

 

Sl. 1-1.1 

 

Sl. 1-2 

Opruge diskosnih  kočnica  mogu biti zavojne i to postavljene  kružno (najčešće), sl.1-2, a, ili 
centralno u osi (ređe), sl. 1-2, b, i tanjiraste, slika 1-3. 

 

Sl. 1-3 

Na slici 1-2.1 dat je aksonometrijski prikaz spojnice teretnog vozila sa tanjirastom oprugom, 
sa  objašnjenjem  pozicija.  Potisne  ploče  su  težinski  optimizovane  i  plitke,  glavni  torzioni 
ublaživač  za  vožnju  je  stabilno  konstruisan  a  obloge  diska  su  otporne  na  habanje  i  visoke 
obrtaje. Odvajanje se vrši centralno vođenim odvajačem sa užlebljenim spojem ka tanjirastoj 
opruzi. 

Na  slici  1-2.2  prikazana  spojnica  sa  zavojnim  oprugama  uz  pomoć  kojih  se  ostvaruje  sila 
pritiska.  Zavojne  opruge  su  smeštene  između  kućišta  i  potisne  ploče  koja  se  u  kućištu 
pomera  preko  nepokretnih  bregova.  Odvajanje  se  vrši  preko  kovanih  poluga  odvajača  koje 
su fiksno podešene i čiji bregovi se ne smeju naknadno podešavati. 

background image

potisna ploča pomera u desno (odmičući se od diska), sabijajući opruge (3). Na taj način na 
površinama  trenja  iščezava  normalna  sila,  a  time  i  moment  trenja,  te  se  prekida  tok  snage 
između  motora  i  ostalog  dela  prenosnika  snage.  Zamajac  sa  poklopcem  spojnice  (4), 
polugama  (5)  i  potisnom  pločom  (2)  nastavlja  da  se  obrće  dok  se  disk  (1)  sa  spojničkim 
vratilom  (9)  postepeno  zaustavlja.  Pri  postepenom  otpuštanju  komandnog  mehanizma 
potisna  ploča  (2),  pod  dejstvom  opruga  (3)  naleže  ponovo  na  disk  (1),  a  ovaj  na  zamajac 
motora (8), čime nastaje moment trenja u površinama trenja i disk (1) sa spojničkim vratilom 
(9)  počinje  da  se  obrće  prenoseći  snagu.  U  ovoj  fazi  dolazi  do  relativnog  klizanja  između 
diska  sa  jedne,  i  zamajca  i  potisne  ploče,  sa  druge  strane,  pri  čemu  rad  trenja  prelazi  u 
toplotu usled čega dolazi do zagrevanja svih komponenata spojnice. 

Pri pojavi obrtnih momenata u spojnici, čija vrednost prelazi vrednost maksimalnog momenta 
trenja  (tzv.  moment  nošenja)  dolazi  do  klizanja  u  površinama  trenja  i  bez  aktiviranja 
komandnog  mehanizma.  Na  taj  način  spojnica  izvršava  svoj  drugi,  sekundarni,  zadatak  - 
osiguranje motora i prenosnika snage od preopterećenja. 

1.1.1.2.  Konstrukcijske karakteristike spojnica 

Najjednostavnije  konstrukcije su kruti frikcioni diskovi, 
slika  1-4,  koji  se  sastoje  od  glavčine  sa  unutrašnjim 
ožljebljenjem,  diskosnog  nosača  frikcionih  obloga 
(diska)  i  frikcionih  obloga.  Spoj  između  glavčine  i 
diska, sa jedne strane, i diska sa frikcionim oblogama 
sa  druge  realizuje  se  zakivanjem.  Zakivci  za  vezu 
diska  i  frikcionih  obloga  su  šuplji,  a  izrađeni  su  od 
legura  obojenih  metala.  Nakon  istrošenja  frikcionih 
obloga  ovi  zakivci  mogu  lako  da  se  odstrane  i  da  se 
na isti disk postave nove obloge. Glavčina se izrađuje 
od liva ili čelika - otkivanjem u kalupima 

Disk se izrađuje od čeličnog lima presovanjem. 

Najjednostavnija konstrukcija diska je ona kod koje se 
istim  zakivcima  jednovremeno  spajaju  obe  frikcione 
obloge,  pa  su  obloge  u  intimnom  dodiru  sa  diskom 
celom  površinom.  Da  bi  se  olakšali  uslovi  izrade  i 
sprečilo  vitoperenje  diska  u  toku  rada  na  njemu  se 
prave radijalno ostavljeni prorezi. 

Jedan od zahteva koji se postavljaju pred spojnice je 
postepeno 

kontinualno 

spajanje, 

odnosno 

povećanje  obrtnog,  odnosno  momenta  trenja  pri 
uključivanju.  Jedna  od  konstrukcijskih  mera  za 
obezbeđenje  ovog  zahteva  je  izrada  obodnog  dela 
diska  talasastog  oblika  od  opružnog  lima,  sl.  1-4, 
tako  da  disk  na  delu  učvršćenja  obloga  ima  funkciju 
opruga  u  aksijalnom  pravcu.  Pri  tome  se  obloge 
zakivaju  posebnim  zakivcima.  Umesto  ovoga,  a  u 
cilju  uštede  u  opružnom  čeliku  postoje  rešenja  kod 
kojih  se  za  disk  zakivaju  posebni  limovi  talasastog 
oblika od opružnog  lima, a  koji se, takođe, mogu da 
izrađuju na različite načine, sl. 1-4. 

 

                                                                                                                     Sl.1-4 

 

Da  bi  se  prenosnik  snage  i  motor  obezbedili  od  rezonananih  ugaonih  oscilacija  sa 
učestanošću  pobudne  sile  koja  se  javlja  kao  posledica  neravnomernosti  obrtnog  momenta 
motora,  u  frikcione  diskove  se  ugrađuju  posebni  opružni  elementi,  koji  deluju  u 
tangencijalnom pravcu. Uloga ovih opružnih elemenata je da smanje torzionu krutost, a time i 
učestanost sopstvenih oscilacija prenosnika snage. Pošto je minimalna vrednost krutosti ovih 
opruga  ograničena  to  se  pored  njih  ugrađuju  i  prigušivači,  koji,  obično,  rade  na  principu 
trenja. 

Time se postiže da se prenosnik snage zaštićuje na niskim učestanostima, 
a  obezbeđuje  se  i  prigušenje  amplituda  jako  izraženog  promenljivog 
opterećenja. 

Konstrukcijsko izvođenje opružnih i prigušnih elemenata i njihova  ugradnja 
u  disk  prikazana  je  na  slici  1-5.  Kao  opružni  elementi  obično  se  koriste 
zavojne  cilindrične  opruge  koje  jednim  krajem  naležu  na  disk  glavčine,  a 
drugim na diskove (1 i 2) za koje se učvršćuju frikcione obloge i to na jedan 
od  napred  prikazanih  načina.  Diskovi  (1  i  2)  spojeni  su  međusobno 
zakivcima  (6)  obuhvatajući  disk  glavčine,  (4).  Između  diskova  (1  i  2)  i 
glavčine  (4)  postavljaju  se  prstenovi  (5)  od  čelika  ili  frikcionog  materijala. 
Ovaj  sklop  igra  ulogu  frikcionog  prigušivača.  Podešavanjem  debljine 
prstenova (5) obezbeđuje se potreban  moment trenja prigušenja. Da bi se 
olakšala  izrada  prstenovi  (5)  se  prave  u  obliku  ovalnih  (talasastih) 
prstenova  (7),  koji  pri  sklapanju  frikcionog  diska  obezbeđuje  aksijalnu  silu 
za realizaciju momenta trenja. Ponekad se  prorezi  u disku  glavčine  (4) za 
smešta opruga (kojih može biti različit broj, ali najčešće 6-9) prave različite 
dužine kako bi se opruge, pri porastu momenta, postepeno uključivale čime 
se  postepeno menja torziona krutost sistema. 

                                                                                                                                         Sl.1-5 

Postoje  različite  mogućnosti  za  konstrukcijsko  rešenje  ugradnje  elastičnih  i  prigušnih 
elemenata u frikcioni disk. Neka od njih prikazana su na slici 1-6. 

         

 

background image

Želiš da pročitaš svih 9 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti