Institucije EU
1
2
UVOD
Evropska unija kao specifičan oblik organizovanja država nije mogla nastati „odjednom
niti po nekom jedinstvenom planu“. Evropske države sa svim svojim specifičnostima i
razlikama mogle su prihvatiti ideju „ujedinjene Evrope“ samo pod uslovom međusobnog
poštovanja i uvažavanja kulturnog i političkog identiteta, a to je podrazumevalo „ujedinjenost u
različitosti“ umesto težnje ka potpunoj unifikaciji i negiranju pomenutih razlika.
Evropske države su se najpre povezivale ekonomski odnosno funkcionalno. Integracija se
prvo ostvarivala tamo gde je to bilo moguće i prihvatljivo za sve (ekonomska integracija), zatim
se postepeno razvijala međusobna saradnja država u oblasti spoljne politike i pravosuđa i
unutrašnjih poslova, pri tom nikada ne gubeći iz vida viziju Evrope – ono u šta je ona
pretendovala i pretenduje da se razvije. Dakle, tajna leži u postupnosti i funkcionalnosti kao
temeljima integrisanja evropskih država, a još važnije u međusobnom poštovanju i prihvatanju
kulturnih, nacionalnih i verskih razlika unutar evropskih država ali ne kao nečega o čemu treba
pregovarati, već naprotiv u njihovom shvatanju kao bogatstvu svih evropskih naroda i
neprocenjive riznice evropske kulturne baštine.
Danas, Evropska unija je najmoćnija regionalna organizacija koja trenutno u svetu postoji. U
nekim oblastima gde su države članice svoj suverinitet prepustile Evropskoj uniji, može se reći
da je Evropska unija federacija ili konfederacija. Unija nema pravo da premesti dodatna
ovlašćenja drugih članica na sebe bez dopuštenja određene članice. Isto tako, određeni broj
članica rukovodi samostalno svojim politikama od nacionalnog interesa, kao što su inostrani
poslovi, odbrana, valuta. Zahvaljujući ovakvom ustrojstvu, Evropska unija se ne može
definisati ni kao internacionalna organizacija ni kao konfederacija ili federacija. Trenutni i
budući status Evropske unije je predmet velike političke pažnje unutar nekih članica EU. U
daljem izlaganju nesto više i detaljnije o ovoj međunarodnoj organizaciji.
Milutin Janjević,
Spoljna politika Evropske Unije
, "Službeni glasnik", Beograd, 2006, str.96.

4
organizacije
koja bi se starala o proizvodnji uglja i čelika. Osnovna ideja Šumanove
deklaracije
, kako se naziva dokument u kojem je sadržan ovaj predlog, je objedinjavanje
uprave nad resursima koji su u prvoj polovini XX veka bili glavni adut zaraćenih strana u dva
svetska rata.
Predlozi sadržani u Deklaraciji naišli su na odobravanje tadašnjeg nemačkog kancelara,
Konrada Adenauera, koji je smatrao ovaj vid integracije dobrim načinom da Nemačka izgradi
odnose sa zapadnoevropskim državama na novim osnovama, kao i da ponovo uspostavi pun
suverenitet.
Ponuda za stvaranje
Zajednice za ugalj i čelik
bila je otvorena i za druge evropske države, od
kojih su ovaj predlog u tom momentu prihvatile još samo Italija, Luksemburg, Belgija i
Holandija. Tako je 1951. godine, između šest država potpisan Ugovor o osnivanju Evropske
zajednice za ugalj i čelik, prve nadnacionalne organizacije u Evropi. Idejni tvorci Zajednice
vidjeli su je kao prvu fazu u takozvanom procesu sektorske integracije. Suština ovakve
integracije je postepeno, korak-po-korak, povezivanje u oblastima u kojima je to u datom
trenutku moguće, a kao dugoročni cilj označena je politička unija.
Sledeći korak u daljoj integraciji Evrope bilo je osnivanje
Evropske ekonomske zajednice
i
Evropske zajednice za atomsku energiju (Euroatom)
potpisivanjem Rimskih ugovora 25.
marta 1957. godine. Svrha delovanja Euroatoma bila je da se osigura istraživanje novog izvora
energije i bezbedna upotreba nuklearnih materijala u miroljubive svrhe. Kao cilj Evropske
ekonomske zajednice države članice su predvidjale ostvarivanje carinske unije i postepeno
stvaranje zajedničkog tržišta koje je podrazumevalo slobodan protok robe, usluga, kapitala i
ljudi. Pored toga, ciljevi formiranja EEZ su: visok nivo zaposlenosti i socijalne zaštite,
jednakost između muškarca i žene, održivi rast uz odsustvo inflacije, visok nivo konkurentnosti,
privredna i društvena kohezija, podizanje standarda i kvaliteta životne sredine.
Nadnacionalnost - Da bi jedna organizacija bila nadnacionalna ona u sebi mora istovremeno sadržati sledeće
elemente nadnacionalnosti: 1. postojanje organa u kojem službenici organizacije rade isključivo u interesu
organizacije; 2. odluke koje donosi organizacija direktno obavezuju fizička i pravna lica u državama članicama; 3.
postojanje sudskog organa čija je nadležnost obavezna (države članice ne mogu birati da li će svoje sporove
rešavati pred ovim sudom), a odluke su obavezujuće i konačne; 4. postojanje organa u kojem nisu predstavljene
države, već narodi, a koji može donositi obavezujuće odluke.
Izvod iz Šumanove deklaracije – „Evropa neće biti stvorena odjednom ili po nekom jedinstvenom planu. Biće
izgrađena putem konkretnih dostignuća koja najpre stvaraju faktičku solidarnost... Sjedinjavanje proizvodnje
uglja i čelika trebalo bi da odmah stvori zajedničke osnove za ekonomski razvoj kao prvi korak ka evropskoj
federaciji i da promeni sudbinu onih regiona koji su dugo bili posvećeni proizvodnji municije za ratovanje, čije su
žrtve najčešće bili.“
5
Institucionalna struktura tri Zajednice bila je slična. Savetodavna skupština (kasnije
nazvana Evropski parlament) i Sud pravde bili su zajednički organi za sve tri Zajednice, dok je
svaka zajednica imala svoj Savet ministara i Komisiju (tj. u slučaju Zajednice za ugalj i čelik -
Visoku vlast). Ugovorom o objedinjavanju organa iz 1965. godine, Savjet i Komisija postali su
zajednički organi, te od tada sve tri zajednice imaju jedinstvenu institucionalnu strukturu, mada
su ostale tri posebne organizacije.
Prva decenija delovanja Evropske ekonomske zajednice često se označava kao veoma uspešna.
Godine 1959. već su napravljeni prvi koraci u pravcu liberalizacije trgovine, 1962. godine je
počela da se ostvaruje zajednička politika u oblasti poljoprivrede, a 1968. godine okončan je
proces formiranja carinske unije i to osamnaest meseci pre planiranog roka.Takav uspeh naveo
je Veliku Britaniju
da 1961. godine zatraži članstvo u Evropskim zajednicama. Zahtev je u dva
navrata (1963. i 1967. godine) odbijen zahvaljujući De Golovom (tadašnji predsednik
Francuske) uverenju da Velika Britanija nije dovoljno ni politički, ni ekonomski opredjeljena za
Evropu.Prva ozbiljna kriza u funkcionisanju Zajednica dogodila se 1965. godine zbog
neslaganja država članica oko načina finansiranja zajedničke poljoprivredne politike. Tom
prilikom Francuska je povukla svog ministra iz Saveta, te je ova kriza zbog toga poznata kao
„kriza prazne stolice“ koja je rešena Luksemburškim kompromisom.
Pitanje finansiranja Zajednice iz sopstvenih izvora rešeno je, međutim, tek 1971. godine
potpisivanjem Ugovora o budžetu. Godine 1973. dolazi do prvog proširenja Zajednica
prijemom u članstvo Velike Britanije, Danske i Irske. Kao uslov za prijem novih članica
navedeno je prihvatanje
acquis communautaire
-a.
Aleksandar LJ.Ćirić
, Međunarodno trgovinsko pravo
, Opšti deo, Niš, 2010, str.405.
Velika Britanija nije bila jedna od država osnivača EEZ, jer u to vreme nije blagonaklono gledala na čvršće
(nadnacionalne) oblike vezivanja država, kakvo je podrazumevao plan o osnivanju Evropske zajednice za ugalj i
čelik. Međutim, nakon prvih uspeha u djelovanju EEZ Britanija je odlučila da zatraži članstvo.
Luksemburški kompromis - Šest država članica je na sastanku u Luksemburgu 1966. odlučilo, da kada su u pitanju
vitalni nacionalni interesi neke od država članica, ta država može zatražiti da se u Savetu, umesto kvalifikovanom
većinom, odlučuje konsenzusom koji se teže postiže i stoga otvara mogućnost za blokadu rada Saveta.
Acquis communautaire
- predstavlja zajedničku baštinu (nasljeđe, tekovinu) EZ, a u sebi sadrži sve važeće
ugovore i pravne akte EZ koji su izvedeni iz njih, kao i presude Suda pravde. Prihvatanje acquis communautaire-a
predstavlja jedan od glavnih uslova za prijem novih članica i danas.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti