UNIVERZITET U SARAJEVU
FAKULTET POLITIČKIH NAUKA U SARAJEVU
ODSJEK:
SIGURNOSNE I MIROVNE STUDIJE
PREDMET:
STUDIJE HOLOKAUSTA I GENOCIDA
TEMA:
GENOCID U RUANDI
STUDENTICA:
MENTOR:
Prof.Dr.
Sarajevo, 16.06.2014.godine
SADRŽAJ
Uvod ........................................................................................... 2
Stanje prije genocida .............................................................. 3
Zločin nakon nezavisnosti .................................................... 4
Zločin nad civilima .............................................................. 5
Mirovne misije tokom rata ............................................... 7
Politički aspekt genocida u Ruandi ................................ 8
Društveni odnosi tokom rata ........................................ 9
Kraj genocida ........................................................... . 10
Traženje pravde nakon genocida ........................... 11
Zaključak ............................................................... 12
Literatura ..............................................................13
1
STANJE PRIJE GENOCIDA
Plemena Tutsi doselila su na današnja domicilna područja oko Velikih jezera prije četiri stotine
godina sa šireg porječja Nila. Političke granice povučene nekoliko stoljeća kasnije podijelile su
tradicionalna etnička područja Tutsija i Hutua na pet država Ruandu i Burundi te istočnu
kongoansku pokrajinu Kivu, dok rubna područja pripadaju Ugandi i Tanzaniji. Kao pastirski
narod s razvijenom vojničkom aristokracijom, Tutsiji su pokorili Hutue i narod Twa te
uspostavili feudalnu monarhiju. Kolonizacija u devetnaestom stoljeću dodatno je zbližila skupne
identitete zapadnim konceptom nacije i rase. Tako su prvi misionari koji su pohodili središnju
Afriku na prijelazu u dvadeseto stoljeće Tutsije smatrali tzv. hamitskim narodom zbog visoka
rasta i svjetlije pigmentacije kože, zbog čega su bili „predodređeni“ za vladajuću ruandsku rasu,
Hutue su zbog srednjeg rasta i jače građe držali bantuidima, dok su pripadnike naroda Twa
smatrali dijelom pigmejske skupine zbog niska rasta i izrazito tamne boje kože.
Ruanda je od druge polovice 19. stoljeća bila europski kolonijalni posjed. Nakon Berlinske
konferencije 1885. godine pripala je Njemačkoj Istočnoj Africi, a nakon I. svjetskog rata
Njemačka je to područje prepustila Belgiji, koja je najprije 1923. dobila mandat Lige naroda nad
regijom, a nakon II. svjetskog rata i skrbništvo Ujedinjenih naroda. Postojeća feudalna elita koju
su činili Tutsiji, u svojim je rukama držala političku i gospodarsku moć ruandskog društva, pa je
poslužila kao oslonac kolonijalnoj upravi u vladavini nad većinskim stanovništvom. Belgijska
uprava je mogućnost obrazovanja i angažmana u kolonijalnoj administraciji pružila isključivo
Tutsijima, dok je u socijalnoj podjeli Hutuima bila namijenjena uloga fizičke radne snage.
Posljedica takve kolonijalne politike dovela je do njihovog nezadovoljsta podređenim položajem
te do sukoba koji je eksplodirao nakon nestanka kolonijalne vlasti.
3
ZLOČIN NAKON NEZAVISNOSTI
Prvi veliki val nasilja u Ruandi izbio je 1959. godine, zbog čega je kralj Kigeri V. s hiljadama
Tutsija pobjegao iz zemlje. Stjecanje neovisnosti 1962. godine i uvođenje parlamentarne
demokracije većinskim je Hutuima omogućilo preuzimanje vlasti putem biračkih kutija, te je
pripadnik naroda Hutu Gregoire Kayibanda postao predsjednikom. Kayibandin populizam
velikim se dijelom temeljio na mobilizaciji osjećaja etničke pripadnosti Hutua, što je proizvelo
rast napetosti između dva naroda. Prvih mjeseci neovisnosti Tutsiji su bili izvrgnuti progonima, a
u decembru 1963. nakon neuspjele invazije iz susjednog Burundija došlo je do novog vala
progona nad njima. Za razliku od Ruande, u susjednom Burundiju podjela političke moći bila je
obrnuta - tamo su Tutsiji zadržali vlast i nakon dekolonizacije, u potpunosti isključujući većinske
Hutue iz oblasti. U etničkim nasiljima 1972. u Burundiju je ubijeno između 100 i 300 hiljada
Hutua, što je opet imalo odjek u Ruandi u obliku novih progona Tutsija.
Godine 1973. ministar obrane general Juvenal Habyarimana vojnim je udarom srušio civilnu
Kayibandinu vladu i sebe proglasio predsjednikom. Habyarimanin režim uglavnom su činili
časnici sa sjevera Ruande, tzv. regije Kiva, pa je prema pitanju položaja Tutsija zauzeo nešto
blaži stav od Kayibandine administracije. Uspostavljene su etničke kvote u obrazovanju i
zapošljavanju, što je zadovoljilo većinu Hutua, ali i ograničilo mogućnosti Tutsijima. Velik dio
Tutsija izbjeglih iz Ruande tijekom sukoba šezdesetih i sedamdesetih godina našao je utočište na
području susjedne Ugande, gdje su se mnogi pridružili Ugandskoj narodnooslobodilačkoj vojsci
Yowerija Musevenija u borbi protiv režima Idija Amina, odnosno kasnije Miltona Obotea, pa su
bili potpora kasnijem Musevenijevom rušenju predsjednika Obotea. S Musevenijem na čelu
Uganda je krajem osamdesetih postala oslonac i logistička potpora ruandskim Tutsijima, pa je u
Ugandi 1990. godine osnovan
Ruandski patriotski front - RPF
.
4
