MATURSKI RAD
OBLAST: Osnove pravnih postupaka
TEMA: Glavni pretres
SADRŽAJ:
UVOD
1. Glavni pretres (arhitektonika i osnovne osobenosti)
1.1.
Adverzijalna konstrukcija glavnog pretresa
1.2.
Izjednačavanje parničnog i krivičnog postupka kao rezultat nove arhitektonike
glavnog pretresa
1.3.
Devalvacija načela istine i dokazna pasivnost suda na glavnom pretresu
2. Pripremno ročište
3. Načelo javnosti glavnog pretresa kao pravilo
4. Prekid i odlaganje glavnog pretresa
5. Dokazni postupak na glavnom pretresu
5.1.
Početak dokaznog postupka
5.2.
Predlaganje dokaza
5.3.
Redoslijed izvođenja dokaza
5.4.
Iznošenje odbrane i saslušanje optuženog
5.5.
Ispitivanje svedoka, veštaka ili stručnog savetnika
5.6.
Odstupanja od neposrednog izvođenja dokaza na glavnom pretresu
5.7.
Završne riječi
Zaključak
LITERATURA
Ukoliko je riječ o predmetu koji se odnosi na krivično djelo iz nadležnosti sudije
pojedinca i pored nepostojanja izričite zakonske odredbe, nema dileme da će glavni pretres
zakazati sudija kojem je predmet dodijeljen u rad. S obzirom na kompetencije predsjednika
vijeća koje se odnose na samo rukovođenje glavnim pretresom, kada je u pitanju predmet
koji se odnosi na krivično djelo za koje se sudi u vijeću, glavni pretres zakazuje predsjednik
vijeća naravno uz dogovor sa ostalim članovima vijeća radi usklađivanja već postojećih
obaveza svih članova vijeća. Glavni pretres se zakazuje naredbom. Uz naznaku predmeta u
kojem se zakazuje glavni pretres, vremena i mjesta održavanja glavnog pretresa naredbom
mora biti određeno i koje osobe i u kojem svojstvu se pozivaju na glavni pretres. Na svaki
glavni pretres mora se pozvati tužitelj, optuženi i branitelj. Kada su u pitanju svjedoci i
vještaci, na glavni pretres se, u pravilu, pozivaju svjedoci i vještaci koji su predloženi od
strane stranaka i branitelja. Međutim, ne postoji nikakva zakonska prepreka da sudija,
odnosno predsjednik vijeća već u ovoj fazi postupka odbije prijedlog za izvođenje dokaza ako
zaključi da okolnosti koje stranke i branitelj žele da dokažu nemaju značaja za predmet ili da
je ponuđeni dokaz nepotreban.
Općenito, zakoni o krivičnom postupku polaze od toga da glavni pretres predstavlja
fizičku cjelinu, niz procesnih radnji koje slijede jedna iza druge bez prekida u tom
kontinuitetu. Međutim, budući da često nije moguće osigurati da glavni pretres, od svog
početka pa do završetka predstavlja takav niz procesnih radnji koji teče bez ikakvih zastoja i
prekida predviđeni su instituti odlaganja i prekida glavnog pretresa.
O svakoj radnji poduzetoj u toku krivičnog postupka sastavit će se zapisnik istodobno
kad se radnja obavlja a ako to nije moguće, onda neposredno poslije toga. Zapisnik piše
zapisničar. Samo kad se obavlja pretresanje stana ili osobe ili se radnja preduzima van
službenih prostorija organa a zapisničar se ne može osigurati, zapisnik može pisati osoba koja
preduzima radnju. Kad zapisnik piše zapisničar, zapisnik se sastavlja na taj način što osoba
koja preduzima radnju kazuje glasno zapisničaru što će unijeti u zapisnik. Osobi koja se
saslušava dopustit će se da sama kazuje odgovore u zapisnik. Ovo pravo joj se može uskratiti
u slučaju zloupotrebe.
Iz odredbi zakona o krivičnom postupku koje se odnose na glavni pretres vidljivo je da je
moguće razlikovati tri dijela glavnog pretresa kao centralnog stadija krivičnog postupka. To
su:
početak glavnog pretresa
dokazni postupak i
završna riječ.
U skladu s načelom akuzatornosti, glavni pretres počinje tužiteljevim čitanjem optužnice.
Iznošenje dokaza na kojima se temelji optužnica je dužnost tužitelja. Nakon što tužitelj
ukratko iznese dokaze na kojima temelji optužnicu, optuženi ili branitelj mogu izložiti
odbranu i ukratko iznijeti dokaze koje će ponuditi u svojoj odbrani.
Dokazni postupak je centralni i najvažniji dio glavnog pretresa. Sastoji se od niza
procesnih radnji među kojima dominiraju one koje se sastoje u izvođenju dokaza.
Organizaciona struktura dokaznog postupka postavljena je tako da njime dominiraju
akuzatorski elementi, ali su evidentni i nezanemarljivi i inkvizitorski elementi. U skladu sa
dominantnom akuzatornošću ovog dijela glavnog pretresa dokazni postupak karekteriše i
puno ispoljavanje načela kontradiktornosti pri rješavanju spora između dvije suprostavljene
strane. Osiguranje jednakosti strana u sporu zahtjeva puno poštivanje prava na pravično
suđenje i u okviru njega posebno tzv. minimalnih prava odbrane svakoga ko je optužen za
krivično djelo
1. Glavni pretres (arhitektonika i osnovne osobenosti)
Novi Zakon donosi izuzetno značajne novine i kod uređenja glavnog pretresa. Novine su
takve da se slobodno može konstatovati da predstavljaju radikalan zaokret ne samo u
odnosu na dosadašnja rešenja, već i radikalan zaokret i u odnosu na rešenja zakonodavstva
kontinentalnog pravnog sistema. Među brojnim novinama tri su reprezentativne i kao takve
predstavljaju osnov ovakve jedne konstatacije. To su:
1. organizacija glavnog pretresa na isključivo adverzijalnim osnovama, tako da osnovne
dokazne aktivnosti imaju stranke, a dokazna uloga suda je svedena na minimum.
2. uvođenje pripremnog ročišta u fazi pripremanja glavnog pretresa i davanje istom
velikog značaja uz propisivanje njegove obaveznosti, odnosno fakultativnosti prema
kriterijumu težine krivičnog dela, s obzirom na zaprećenu kaznu.
3. devalvacija načela istine i svođene dokazne uloge suda na minimum. Pojedinačno
posmatrano sledeće su njihove osobenosti:
1.1.
Adverzijalna konstrukcija glavnog pretresa
Jedna od prepoznatljivijih osobenosti novog Krivičnog zakona kada je riječ ne samo o
glavnom pretresu već i njegovoj celini je adverzijalna konstrukcija glavnog pretresa. Ovakvim
rješenjem ovim zakonskim tekstom se napušta ne samo dosadašnji model njegovog uređenja
već i model koji je skoro pravilo zakonodavstava kontinentalne Evrope i prelazi se na model
svojstven anglosaksonskom sistemu (prije svega SAD, Engleske i Velsa). Ilustracije radi, u
kontekstu ovakve jedne konstatacije treba istaći da je u kontinentalnom pravnom sistemu
sud dokazno izuzetno aktivan. On po pravilu sam izvodi dokaze tokom suđenja. Istina, uz
davanje manje ili veće dokazne uloge strankama, s tim da on ni u kom slučaju nije ograničen
njihovim dokaznim predlozima. Ovde sud ima ne samo pravo već i dužnost sopstvene
dokazne inicijative.
Nasuprot ovom, u anglosaksonskom pravnom sistemu sud je u dokaznom pogledu
izrazito pasivan. Ovde je izvođenje dokaza po pravilu prepušteno strankama, dok se sud
uglavnom koncentriše na procjenu uspješnosti stranaka u njihovim „dokaznim
nadmetanjima.’’ Ovde suđenje počinje predstavljanjem dokaza optužbe na koje odbrana u
krivičnog postupka. One su, prije svega, prisutne u pravilima dokazivanja i utvrđivanja
činjeničnog stanja i tiču se prevashodno procesnih načela – prvenstveno načela istine i uloge
suda u njegovoj praktičnoj realizaciji. Po svojoj sadržini, sasvim opravdano, ta načela su
različita u postupcima čiji je predmet građanska stvar i postupcima čiji je predmet krivična
stvar (causa criminalis). Nasuprot ovom, naš zakonodavac eliminiše dejstvo načela istine u
krivičnom postupku pasivizirajući ulogu suda u postupku dokazivanja i na taj način u ne
malom stepenu izjednačava parnični i krivični postupak. Najilustrativniji primer opravdanosti
ovakve jedne konstatacije je odredba prema kojem „sud izvodi dokaze na prijedlog
stranaka”, a „može dati nalog stranci da predloži dopunske dokaze ili izuzetno sam odrediti
da se takvi dokazi izvedu, ako ocijeni da su izvedeni dokazi protivriječni ili nejasni i da je to
neophodno da bi se predmet dokazivanja svestrano raspravio”. Shodno ovakvoj formulaciji
može se postaviti i pitanje: da li sud uopšte može izvesti bilo koji dokaz, ako to ne predloži
stranka? Odnosno, i pitanje: zašto bi stranka predlagala da sud izvede neki dokaz, umesto da
sama to učini? Takođe, nije jasno ni da li je sud u svakom slučaju obavezan da izvede dokaz
koji predloži stranka? Čini se da sud ipak nema takvu dužnost, budući da nije propisana
nikakva posledica za odbijanje takvog predloga, niti postoje bilo kakvi procesni mehanizmi
kojima bi se sud „prinudio” da postupi u skladu sa stranačkom dokaznom inicijativom. U
ostalom, dokazni predlog stranke može biti i apriorno sasvim besmislen ili čak nemoguć, pa
nije logično da se smatra da sud svakako mora izvesti svaki dokaz koji je stranka predložila.
Ovo tim prije što bi takvo postupanje suda bilo i u suprotnosti sa načelom suđenja u
razumnom roku. Uz ovo, dodatni problem je i činjenica da dokazno limitiranje dokazne uloge
suda ipak nije konsekventno sprovedeno. Tako, na primjer, sud ima mogućnost da aktivno
učestvuje u ispitivanju svjedoka na glavnom pretresu, te svojim pitanjima može da se
„umiješa” bilo u osnovno bilo u unakrsno ili dopunsko ispitivanje svedoka, bez obzira na to
što te vidove ispitivanja primarno sprovode stranke, odnosno druga lica koja postupaju u
okvirima stranačkih funkcija, kao što su to branilac u okviru funkcije odbrane, odnosno
punomoćnik oštećenog kao tužioca ili privatnog tužioca. Dalje, tu je i odredba koja ne
odgovara iznesenoj ulozi suda kada je reč o obezbeđenju dokaznog materijala. To je odredba
koja omogućava podnošenje žalbe i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog
stanja. U vezi sa ovim mora se postaviti i pitanje: kako sud „odgovara” za svoju presudu čija
činjenična osnova po pravilu nije rezultat njegove dužnosti? Međutim, i pored takvog
njegovog normativnog položaja, budući da on predstavlja subjekta krivičnog postupka koji
načelno raspolaže pravom kažnjavanja (ius puniendi), odnosno krivičnog sankcionisanja, on
je načelno zainteresovan da njegova presuda, odnosno druga odluka u okviru koje je
utvrđivao činjenično stanje, „opstane” u eventualnom žalbenom postupku. Obzirom na ovo,
po logici stvari, bez obzira što sada više formalno nema tako formulisanu dužnost, sud će
ipak težiti da se u krivičnom postupku utvrdi potpuno i tačno činjenično stanje, odnosno da
se utvrdi istina. Obzirom na ovo, sasvim je ispravna praksa naših sudova u kojoj oni, ako ne
formalno, onda makar faktički, teže utvrđivanju istine u skladu sa suštinom istoimenog
načela, istina sada, ipak, na bitno limitiran način, što u praksi sasvim opravdano doprinosi
otklanjanju zakonskog izjednačavanja parničnog i krivičnog postupka.
