Godine ucenje Vilhelma Majstera
SMISAO UMESTO SLOBODE U ROMANU
GODINE
UČENJA VILHELMA MAJSTERA
Geteov roman
Godine učenja Vilhelma Majstera
je predstavnik
obrazovnog romana. Nastajući sintezom ispovesti i pikarskog romana, obrazovni
roman predstavlja, po mičljenju Tomasa Mana
sublimiranje avanturističkog
romana
jer iako sastavljen od niza epizoda, obrazovni roman se usredsređuje na
svog junaka i na njegov unutrašnji razvoj. Obrazovni roman može se posmatrati
i kao poseban spoj pikarskog romana i autobiografije pod odredjenim socio-
istorijskim okolnostima. (Aleksandra Bajazetov-Vučen,
Vilhelm Majster,
bezazleno posvojče života,
str
.
512)
Piščevi ideali jesu ideali njegovog vremena, tako da „bildungsroman“ nije
ni zamišljen kao pojedinačna pojava, već kao primer, skoro program.
D. H. Majls ističe da se ovaj roman i stilski i tematski može podeliti na tri
dela. Dok bi prvi deo opisivao pikarske pustolovine Vilhelma i grupe putujućih
glumaca, drugi deo bi činile
Ispovesti lepe duše
, a treći
deskriptivne meditacije
.
(D. H. Majls,
Pikarov put do ispovedaonice...,
str. 405)
Iako se
obrazovanje
u pojmu
obrazovnog romana
odnosi i na obrazovanje
čitaoca koliko i na obrazovanje junaka, u ovom slučaju, sazrevanje i
obrazovanje se odnose i na samog autora, Getea. Ono što je započeo kao
Pozorišno poslanje Vilhelma Majstera
završiće 1829. kao
Godine učenja
Vilhelma Majstera
, pretvarajući tako pikarski roman, koji se nalazi u prikazu
pozorišnog života, u prikaz društva preko izabranog junaka. Pozorište tako
postaje samo jedna etapa na Vilhelmovom putu, a obrazovni roman pokazuje
snažnu utopističku crtu, kako to primećuje Aleksandra Bajazetov- Vučen,
prikazujući čežnju za društvom čiji se interesi ne sukobljavaju sa interesima
pojedinca. (Aleksandra Bajazetov- Vučen,
O
delu
, str.535)
Ivo Hergešić navodi primere iz Geteovog života koje je Gete uklopio u
svoj roman,tvrdeći da je Vilhelm Majster po mnogim stvarima piščev dvojnik.
Na primer, Gete je odlazio u posetu grofovskom paru Verter, u pratnji vojvode
Karla Avgusta, koji je bio u ljubavi sa spomenutom groficom. Celi aristokratski
krug, u koji je Gete tada zapao, je bio opčinjen njom, pa je glumčku družinu
Vilhelma Majstera doveo na gostovanje u grofovski dvorac. Tako se i zbrka u
Vilhelmovoj glavi može posmatrati kroz činjenicu da je pisac u Vilhelmu zbio
nekoliko razdoblja svog života, te je junakovo depresivno stanje kao Geteovo iz
strazburškog perioda. Raspravljajući o Aristotelovoj poetici i uopšte
književnosti, Gete kroz Vilhelma govori o novim pogledima na teoriju
umetnosti i samu umetnost, koje je u medjuvremenu stekao.Iako elemente za
svoj roman nalazi u životu, Gete te elemente i kombinuje i dopunjuje, pa se zato
za
Godine učenja Vilhelma Majstera
može reći da je realističan i izmišljen u isti
mah. (Ivo Hergešić,
Šekspir,Molijer,Gete,
str. 263,266)
1
Hajnrih Majer primećuje izvesnu psihološku nedoslednost likova,
dovodeći u pitanje pripadnost ovog romana obrazovnom romanu, jer ovde ne
vidimo pun razvoj samosvesti: „Likovi su puke marionete... koje se medjusobno
vole i menjaju mesta, kao da nemaju svoju ličnost, kao da su ljubav i strast puka
sanjarija“. (D. H. Majls,
Pikarov put do ispovedaonice...,
str. 401)
Sa druge strane, pripovedač ima posebnu ulogu. Prvi put se eksplicitno
javlja tek pošto uvodi Vilhelma u Marijanine odaje. Oseća se nadmoćnost kada
Vilhelma naziva „našim prijateljem“, a opet prikazuje kako se uživljava u
Vilhelmovo duševno stanje. Pripovedač često ne preza da čitaoca upozori na
nešto što naivni junak ne vidi, ističući tako svoj sveznajući karakter. Zato se
može primetiti da kao što se Vilhelm razvija, razvija se i sam pripovedač, jer
njegov ton postaje ozbiljniji što se više sadržajno bližimo sferi Društva iz kule.
Vilhelm u poslednje dve glave više nije predmet posmatranja, nego i sam
postaje posmatrač. ( Aleksandra Bajazetov- Vučen,
O delu,
str.538)
Na kraju romana, možemo doći do zaključka da „obrazovnu“ dimenziju
ovom romanu daje ne Vilhelm, već Društvo iz kule, jer upravo oni pišu njegovu
biografiju umesto njega. Pripovedač na kraju romana okuplja svoje likove u trio
melodramatičnih brakova u stilu srećnog završetka. Tri dela u romanu
predstavljaju dijalektičku progresiju, a to se odnosi kako na pripovedani sadržaj,
tako i na pripovedačku tehniku. Šiler je sa pravom primetio da je Vilhelm veoma
značajan lik u romanu, ali ne i najznačajniji. Kao najznačajniji, ističe se upravo
pripovedač. On se namerno stapa sa ulogom Društva iz kule, pa tako sledi da se
jedino pripovedač približava stanovištu
obrazovnog junaka.
(D. H. Majls,
Pikarov put do ispovedaonice,
str. 406)
Prvi deo svog romana je Gete oblikovao u skladu sa svojim mladalačkim
afinitetima: centralni problem je odnos glumca prema gradjanskom svetu.
Pozorište ovde predstavlja oslobadjanje umetnika od uskosti gradjanstva i
(malo)gradjanskog pogleda na svet. Ipak, tek pošto Gete odbaci misao da kroz
pozorište vidi jedini put ka humanosti, moći će da da istinsku sliku društva, pa i
kritiku gradjanstva. Sam Vilhelm Majster u drugom delu gleda na svoje dane
posvećene pozorištu kao na lutanje. Formalni Geteov prodor ka objektivnoj
celovitosti gradjanskog društva odvija se samo u
Godinama učenja
. Tek ceo
roman daje potpunu sliku predjašnjih dogadjaja: Šekspir prelazi sferu pozornice
i postaje veliki vaspitač koji pomaže čoveku da razvije svoju ličnost ( G. Lukač,
Gete i njegovo doba,
str.35,37)
Sva predosećanja koja sam ikad imao o čovečanstvu i njegovoj sudbini,
a koja su me, meni samom neprimetno, pratila od moje mladosti, nalazim u
Šekspirovim komadima ostvarena i razvijena. (Godine učenja Vilhelma
Majstera
, knjiga I, str.190)
2

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti