PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH

GRAĐANSKO PRAVO

SKRIPTA

WWW.BH-PRAVNICI.COM

[email protected]

WWW.BH-PRAVNICI.COM

I - UVOD

1. POJAM GRAĐANSKOG PRAVA

GraĎansko pravo u objektivnom smislu je grana privatnog prava koja kao skup pravnih pravila
ureĎuje one imovinske odnose u koje ljudi ulaze povodom stvari, činidbi ili imovine.

2. NAZIV

Naziv graĎansko pravo potiče iz rimskog prava kao prijevod latinskog

ius civile

. MeĎutim, staro rimsko

ius civile

i moderno graĎansko pravo su pojmovi različ itog sadržaja. Težište naziva graĎansko pravo je na

subjektima pravnih odnosa, a ne na sadržaju samih odnosa. Prema tome, jedino graĎansko pravo može u
svom nazivu obuhvatiti istovremeno odreĎeni krug imovinskih, pa i neimovinskih odnosa.

Naziv

privatno pravo

direktno je povezan sa podjelom cjelokupnog prava na javno (

ius publicum

) i

privatno (

ius privatum

), koju je izvršio već Ulpijan. Javno pravo je ono koje se odnosi na položaj države,

a privatno ono koje se tiče koristi pojedinaca. Bitno je istaći da je graĎansko pravo bilo uvijek svrstavano
ne samo u privatno pravo, već je jedno vrijeme bilo i njegov sinonim. Ali kad je započeo proces
sadržajnog raslojavanja, ostao je jedan skup pravnih pravila koje se u teoriji nazivalo

opće privatno pravo

ili

opće graĎansko pravo

. U privatno pravo danas, osim graĎanskog prava, spadaju i trgovačko pravo,

autorsko pravo, pravo vrijednosnih papira, pravo osiguranja i dr.

Naziv

imovinsko pravo

neposredno asocira na sadržaj tog prava i prirodu odnosa koje ureĎuje. Ono

ureĎuje uglavnom imovinsku zaštitu neimovinske sfere čovjeka.

3. NAČELA GRAĐANSKOG PRAVA

Posebno karakteristična su 4 načela graĎanskog prava:

15.

Načelo dispozitivnosti.

Načelo dispozitivnosti znači da graĎanskopravni odnos nastaje, mijenja se i

prestaje prvenstveno voljom stranaka. Na području

obveznog prava

ovo načelo manifestuje se kao

sloboda ugovaranja. Sloboda ugovaranja podrazumijeva slobodu svakog učesnika u prometu da se
odluč i da li će ući u obvezni odnos ili ne, slobodu izbora vrste ugovornog odnosa, te slobodu
utvrĎivanja oblika i sadržaja ugovornog odnosa. Svaki pravni poredak utvrĎuje opć e granice slobode
ugovaranja koje stranke ne smiju prekoračiti. U

stvarnom pravu

načelo dispozitivnosti manifestuje se

u slobodnom korištenju i raspolaganju stvarima i pravima koja imamo na stvarima. U

nasljednom

pravu

načelo dispozitivnosti izražava se u slobodi oporučnog raspolaganja.

17.

Ravnopravnost stranaka

. Položaj stranaka u graĎanskopravnom odnosu je

koordiniran

. Nema

subordinacije koja je karakteristična za upravno pravo.

21.

Imovinska sankcija

. Sankcija je štetna posljedica koja pogaĎa onoga ko se ne drži nareĎenja ili

zabrane izražene u pravnoj normi. Sankcija je takoĎer posljedica koja stiže onoga ko ne izvrši
obavezu koju je preuzeo stupanjem u graĎanskopravni odnos. Sankcije su u graĎanskom pravu bile u
početku lične (dužničko ropstvo).

24.

Prometnost prava

. Pri prometnosti se misli na promet subjektivnih graĎanskih prava. Subjektivno

graĎansko pravo je ovlaštenje koje nastaje za učesnika konkretnog graĎanskopravnog odnosa na
osnovu normi graĎanskog prava u objektivnom smislu. Mogućnost prometa subjektivnih imovinskih
prava postoji jedino u graĎanskom pravu, uz odreĎene izuzetke koji se nazivaju

strogo osobna

WWW.BH-PRAVNICI.COM

zaključe 2 državljanina različitih zemalja na teritoriji treće države. Postavlja se pitanje koje će nacionalno
graĎansko pravo biti primijenjeno u konkretnom slučaju. Taj zadatak rješava meĎunarodno privatno
pravo pomoću tzv.

kolizijskih pravila.

Naziv “meĎunarodno” to pravo nije dobilo zato što je zaista

meĎunarodno, već zato što ureĎuje privatnopravne odnose sa meĎunarodnim obilježjima. Ono je

unutrašnje pravo države.

II - IZVORI GRAĐANSKOG PRAVA

1. POJAM I VRSTE PRAVNIH IZVORA

Izvori prava su različiti oblici u kojima se javljaju pravna pravila. U nauci o izvorima poznata je podjela
na

državne i društvene

izvore prava.

državni izvor

je karakteristično da je formalni tvorac prava ustavom odreĎeni zakonodavni organ.

Osnovni oblik u kome se javlja pravno pravilo iz tog izvora je propis, posebno zakon. Norma je
heteromna, odnosno stvaralac norme nije istovremeno i adresat.

Za

društveni izvor ili tzv.autonomno pravo

karakteristični su samonormiranje meĎusobnih odnosa i

akcija članova odreĎenih asocijacija. Norma je autonomna, odnosno oni koji stvaraju normu u načelu su i
njeni adresati.

Izvori graĎanskog prava su propisi, pravni običaji, sudska praksa i pravna nauka.

2. PROPISI

Propis sadrži napisano pravno pravilo. MeĎu propisima postoji rang koji odreĎuje njihov meĎusobni
odnos. Najznačajniji propisi su ustav i zakon.

Ustavi

sadrže relativno mali broj odredaba graĎanskog prava, ali one imaju prvorazredan značaj.

Ustavom se ureĎuju temelji pravnog, političkog i ekonomskog sistema odreĎene društvene zajednice.

Zakoni.

Pod zakonom se podrazumijeva akt donesen od strane zakonodavnog tijela na ustavom propisani

način,  a  koji  sadrži  apstraktno,  opće  pravno  pravilo.  Zakon  je  najčešći  i  najuobičajeniji  pravni  izvor.
Svaki  zakon  je  propis,  ali  svaki  propis  ne  mora  biti  zakon.  Propis  je  i  svaki  podzakonski  akt.  Za  naše
graĎansko pravo karakteristično je da ono nije u cjelini ureĎeno novim zakonima.

Retroaktivnost propisa.

U svim modernim pravnim porecima postoji zabrana retroaktivnog djelovanja

propisa.  Zabrana  retroaktivnosti  za  zakonodavca  važi  relativno  jer  može  odrediti  da  pojedine  odredbe
djeluju  unatrag.  Za  sudiju  je  zabrana  retroaktivnosti  apsolutna.  U  pravnoj  nauci  postoje  2  teorije  koje
pokušavaju objasniti zabranu povratnog djelovanja propisa.

Prema

teoriji stečenih prava

, propisi ne mogu djelovati retroaktivno ako bi time vrijeĎali stečena prava

pravnih subjekata. MeĎutim, zbog sporne prirode stečenih prava

Roubier

je postavio novu, tzv.

modernu

teoriju

prema kojoj treba razlikovati

neposredno djelovanje

retroaktivnog djelovanja

pravnih propisa.

Zakoni neposredno zahvataju pravne situacije koje su u toku, ali ne mogu uticati na posljedice koje su
takve situacije već proizvele. Npr. ako je raniji propis odreĎivao da se poslovna sposobnost stiče sa 18
godina, a kasniji podiže granicu na 21 godinu, osobe koje u trenutku stupanja propisa na snagu imaju 20
godina bi po klasičnoj teoriji stečenih prava ostajali poslovno sposobni i dalje, dok bi po modernoj teoriji

WWW.BH-PRAVNICI.COM

izgubili poslovnu sposobnost, ali bi pravni poslovi koje su zaključili nakon navršene 18.godine bili i dalje
valjani.

3. PRAVNI OBIČAJI

Pravni  običaji  su  pravila  ponašanja  koja  su  se  formirala  u  društvenoj  zajednici  na  osnovu  nekog
ponavljanjem  utvrĎenog shvatanja, a  zakonski  im  je  propis svojom normom direktno  ili  indire ktno dao
pravni karakter.

Pravni običaj kao izvor prava mora sadržavati 2 elementa:
c)

materijalni,

koji pokazuje da je društvena praksa koja se manifestuje kao vršenje ili nevršenje

odreĎenih radnji dovoljno česta, stalna i jednolična;

psihološki (opinio iuris sive necessitatis),

tj.uvjerenje da se radi o općeobaveznom pravilu ponašanja.

Iz navedenog slijede 2 osnovne karakteristike pravnih običaja:
2.

Pravni običaji su subordinirani zakonskom pravu jer važe samo onda ako ih zakon priznaje;

Pravni običaji su supsidijarni pravni izvor, tj. u obzir dolaze samo ako odreĎeni odnos nije u cjelini
normiran propisom, a pravni običaj nije protivan načelima na kojima se zasniva pravni poredak
odreĎene zajednice. Pravni običaji su izvor našeg graĎanskog prava

Na području obveznih odnosa primjenjuju se tzv.

trgovački običaji

. Ako su kodificirani nazivaju se

uzansama

. Nastaju kao proizvod ponavljanja i ujednačavanja poslovne prakse učesnika u pravnom

prometu. Ako se primjenjuju na promet svih vrsta robe nazivaju se

općim uzansama

. U suprotnom, radi

se o

posebnim uzansama

4. SUDSKA PRAKSA

Sudskom praksom kao izvorom prava naziva se donošenje više saglasnih presuda od strane istog suda o
istom  pravnom  pitanju  na  osnovu  kojih  se  formira  općeobavezna  pravna  norma.  Sudska  praksa  je
indirektan izvor prava jer kod nas sudska odluka nema karakter presedana. Zbirke sudskih odluka nemaju
karakter  zakona,  već  odluka  višeg  suda  djeluje  na  niži  sud  samo  snagom  svoje  uvjerljivosti,  te  zbirke
sudskih odluka djeluju pozitivno na ujednačavanje sudske prakse.

5. PRAVNA NAUKA

Pravna nauka je takoĎer samo indirektan izvor prava. Ona djeluje na sud samo snagom svoje uvjerljivosti,
ali se sudija u konkretnom slučaju ne može pozvati na neko naučno djelo kao na zakon.

III - GRAĐANSKOPRAVNI ODNOS

1, 2. POJAM I POSTANAK GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA

GraĎanskopravni odnos je društveni odnos koji je ureĎen pravnim pravilima graĎanskog prava.

prvom redu se javlja kao faktički, materijalni društveni odnos. Materijalni društveni odnos postaje
graĎanskopravnim odnosom u trenutku kada ga graĎansko pravo prizna i uredi. Time se stvara mogućnost
prinudnog ostvarivanja prava i obaveza subjekata u takvim odnosima. Pretvaranjem faktičkih društveno-
ekonomskih odnosa u graĎanskopravne odnose omogućava se privredno kretanje.

WWW.BH-PRAVNICI.COM

Presumpcija

je pravna činjenica koja se smatra dokazanom dok se ne dokaže suprotno.

Kao presumpcija

se može tretirati samo ona pravna činjenica koju je propis odredio. Takva činjenica zove se pravna
presumpcija (

praesumptio iuris

). Osim pravne presumpcije koja se uvijek može oboriti dokazom, postoji i

tzv.

neoboriva presumpcija

koja se naziva

pravna presumpcija i o pravu (praesumptio iuris et de iure).

Neoboriva presumpcija znači da se neka činjenica smatra po propisu kao dokazana, a protivdokaz uopće
nije dozvoljen (npr.poznavanje stanja u zemljišnim knjigama).

Fikcija

je pravna činjenica za koju se zna da se uopće nije dogodila ili da se nikad neće ni dogoditi, ali se

uzima kao da se dogodila da bi mogao nastati, promijeniti se ili prestati neki pravni odnos.

I za fikciju

važi načelo da se ne može fingirati svaka pravna činjenica, već samo ona za koju propis to dozvoli.

IV - SUBJEKTI GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA

POJAM PRAVNOG SUBJEKTA

Pravni subjekt

je nosilac prava i obaveza.

Za pravni subjekt često se koristi izraz

osoba

(lice). Pravni

subjekt može biti fizička osoba i pravna osoba.

PRAVNA, POSLOVNA I DELIKTNA SPOSOBNOST

Pravna sposobnost

je svojstvo biti nosilac prava i obaveza.

Ona je osnovno svojstvo pravnog subjekta.

Ako bi se nekom pravnom subjektu oduzela pravna sposobnost, on bi prestao biti pravnim subjektom
(čovjek bi sa pravnog gledišta postao stvar, a pravna osoba bi prestala postojati).

Poslovna sposobnost

je svojstvo da se vlastitim očitovanjima volje stiču prava i obaveze.

Svaki pravni

subjekt mora imati pravnu sposobnost, ali ne mora imati i jednak stepen poslovne sposobnosti.

Deliktna sposobnost (uračunljivost) je svojstvo pravnog subjekta da bude odgovoran za svoja
protivpravna djelanja.

Dok se za poslovnu sposobnost traži pravno relevantna volja pravnog subjekta, za

deliktnu  sposobnost  traži  se  odreĎeni  stepen  svijesti  (mogućnost  samoopredjeljenja).  Zbog  toga  i
poslovno nesposobne osobe mogu biti deliktno sposobne.

Pravna i poslovna sposobnost nisu ni prava ni dužnosti, već svojstva. Razlika je u tome što se osoba može
odreći svojih subjektivnih prava, ali se svojstava ne može sama odreći.

A. FIZIČKA OSOBA

POJAM, POSTANAK I PRESTANAK FIZIČKE OSOBE

Fizička (prirodna) osoba

je živ čovjek kao subjekt prava.

Čovjek postaje pravnim subjektom samo onda

ako mu to pravni poredak priznaje (robovlasništvo je sistem u kome nisu svi ljudi bili pravni subjekti).

Fizička osoba

postaje

roĎenjem. Ponekad se ukazuje potreba da se neroĎenom djetetu sačuvaju neka

prava. Dijete u majčinoj utrobi u pravu se naziva

nasciturus

. Kod nasciturusa se služimo fikcijom “onaj

ko će se roditi uzima se kao da je već roĎen”. Pri tome se mora voditi računa o slijedećem:
2.

Fikcija mora ić i u korist nasciturusa;