Građansko procesno pravo
1. Osnovna načela građanskog procesnog prava, njihovo značenje i dejstva ?
Načelo dispozitivnosti
(stranka je ta koja rukovodi postupkom, stranka odlučuje da li će
pokrenuti spor, nema parnice bez tužbe. Podrazumijeva da mi sami odlučimo da li ćemo
podnijeti tužbu, i da odredimo šta će biti predmet parnice).
Značaj načela.
Prava i obaveze titulara građansko-pravnih odnosa regulišu se dispozitivnim
normama. Načelo dispozitivnosti se manifestuje u više aspekata: u pokretanju postupka,
određivanju predmeta parnice, u pogledu raspolaganja tužbenim zahtjevom, te u
pogledu kretanja i okončanja postupka.
Pokretanje postupka.
Parnični postupak se uvijek pokreće na inicijativu titulara ugroženih ili
povrijeđenih subjektivnih građanskih prava, a nikada na inicijativu suda.
Postupak se pokreće procesnom radnjom čiji je pravno tehnički naziv
TUŽBA.
Određivanje predmeta parnice.
Sud u parničnom postupku pruža zaštitu samo u granicama zahtjeva koje
sustranke postavile tokom postupka. On ne može tužitelju dosuditi više od traženog, niti
nešto drugo osim onoga što je tražio. Tužitelj je dužan da u tužbi potpuno određeno
istakne svoj tužbeni zahtjev, bez koga nema ni predmeta odlučivanja. Načelo
dispozitivnosti važi i u žalbenom postupku - sud pobijanu presudu
preispitujesamo u dijelu u kome je podnosilac žalbe pobija
Načelo oficijelnosti
( sud ima određena ovlaštenja, sud može na neke stvari da ukaže, ne
mora sve prihvatiti što stranka predlaže. Ovo načelo je puno više izraženo u vanparničnom
nego parničnom postupku. Sud vodi računa da se stranke kreću u granicama dozvoljenog).
Načelo raspravnosti i istražnosti
( suprotna strana ima priliku da se izjasni. (dostavljanje,
izjašnjavanje, rasprava pred sudom...) sud mora dati priliku strankama da se izjasne, i da
stranke imaju ista prava, odnosno da su ravnopravne. Sud treba da ispita da li su činjenice i
dokazi u zahtjevu opravdani i zakoniti).
Načelo kontradiktornosti
( da imaju pravo i jedna i druga strana da se izjasne. Mogućnost da
se nešto ospori i dokaže).
Načelo pismenosti i usmenosti
( u praničnom postupku preovladava načelo pismenosti, a u
vanparničnom je bitno i načelo usmenosti. Načelo usmenosti se ostvaruje na ročištu tj.
pripremno i glavno ročište u parničnom postupku. U pripremnom se izjašnjavaju stranke i
predlažu dokaze a na glavnom se raspravlja.).
Načelo javnosti (
svaki parnični postupak je javan u pravilu. Neki postupci nisu javni, npr. kad
su u pitanju djeca, odnosno postupci koji su vezani za porodično pravo i brakorazvodni
postupak).
Načelo ekonomičnosti
( ne bi trebalo da se postupak odugovlači, radi troškova vještaka,
sudskih troškova, troškovi sudija i sl. Proces ne bi trebao trajati predugo).
1
2. Nadležnosti sudova (stvarna, mjesna, funkcionalna) ; arbitraža ?
1) Međunarodna nadležnost domaćeg suda ( kada je u pitanju spor koji je prekogranični) ;
2) Sudovi mogu imati jurisdikciju nad tuženim ( osoba može biti tužena i ne može odg. u BiH kada
osoba ima imunitet, osim kada ima nekretninu ili je sklopila ugovor sa državljaninom BiH) ;
3) Nadležnost suda da odlučuje u sporu (za neke postupke nije nadležan sud, npr. organi uprave
kod upravnih sporova) ;
4) Stvarna, funkcionalna i mjesna nadležnost ( stvarna je vezana za vrstu suda – npr. općinski sud.
Funkcionalna – ko riješava pitanje – sudija ili vijeće sudova. Mjesna nadležnost vezana za općinski
sud, ali moramo znati tačno koji sud. Mjesno nadležan je onaj sud gdje je prebivalište tuženog.
Arbitraža je pravosudno nedržavno tijelo koje su stranke saglasno i voljno izabrale i povjerile mu
presuđivanje u njihovom određenom imovinsko-pravnom konfliktu, u kome one mogu slobodno
disponirati svojim pravima.
Arbitraža je nedržavni sud, koji spor među strankama rješava presudom; Osnov za derogiranje
redovne sudske nadležnosti i povjeravanje spora arbitraži je u autonomiji volje stranaka u
predmetima u kojima stranke mogu disponirati svojim pravima; Pravni osnov za arbitražno rješavanje
sporova je sporazum stranaka; Postupak pred arbitražnim sudom predstavlja suđenje u
konkretnom slučaju tek nakon što mu stranke sporazumno daju investituru za suđenje i traje do
okončanja zadatka koji mu je povjeren.
3. Stranke u parnici (stranačka sposobnost, parnična sposobnost) ?
3 subjekta :
SUD, TUŽITELJ, TUŽENI
.
Stranačka sposobnost
daje odgovor na pitanje ko može biti stranka u parnici kao
procesno-pravnom odnosu uopće. Ona se izvodi iz pravne sposobnosti. Svako ko ima
pravnu sposobnost istovremeno ima i stranačku sposobnost. Međutim, stranačka
sposobnost je nešto šira od pravne sposobnosti, obzirom da je mogu imati i druš tvene
tvorevine koje nemaju svojstvo pravnog lica. Takve tvorevine mogu steći
stranačku sposobnost na osnovu zakona ili sudske odluke. Npr. Porodični zakon u
sporovima za poništaj braka priznaje stranačku sposobnost javnom tužiocu i organu starateljstva,
koji ne posjeduju pravnu sposobnost. Stranačku sposobnost određenom obliku udruživanja koji
nema pravni subjektivitet može priznati i sud, ali samo u konkretnom slučaju za određenu
parnicu, i to ako ti oblici ispunjavaju dva uslova: 1 .da udovoljavaju bitnim uslovima za sticanje
pravne sposobnosti; 2. da raspolažu sredstvima na kojima se može sprovesti izvršenje.
Stranačka sposobnost ima značaj procesne pretpostavke, o čijem postojanju sud vodi
računa po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka. Ako utvrdi da jedna od stranaka
nema stranačku sposobnost, sud će prvo pozvati tužitelja da otkloni nedostatke tako što će izvršiti
odgovarajuće prepravke u tužbi. Ako se nedostaci ne otklone, sud će tužbu odbaciti kao nedopuštenu i
poništiti sve preduzete procesno-pravne radnje.Ako sud donese presudu u parnici u kojoj nedostatak
stranačke sposobnosti nije ni primijećen, takva presuda se iz razloga apsolutne ništavosti može
pobijati svim redovnim i vanrednim pravnim lijekovima. Prijedlog za ponavljanje postupka
zbog ovog razloga može biti podnesen i mimo objektivnog roka od 5 godina. Dakle, presuda
2
5. Spor ?
Spor je stanje u materijalno-pravnim odnosima do koga dolazi uslijed neizvjesnoti u
pogledu sadržaja prava i obaveza koje proizilaze za subjekte tog odnosa ili uslijed povrede
prava i obaveza.
Prema najširem shvatanju,
spor
je svako stanje u pravnim odnosima kada se postavljeni zahtjev
sukobljava sa određenim otporom ili suprotstavljanjem. To je uvijek određeni stepen neslaganja između
2 subjekta u pravnom odnosu. Obično prethodi parnici, ali ne mora dovesti do nje. Subjekti spora mogu
svoj spor riješiti sporazumom ili putem arbitraže. Samo ako jedan od subjekata zatraži sudsku
zaštitu, tada dolazi do parnice kao procesno- pravnog odnosa. Mada se parnica pokreće
povodom spora, ona je u svojoj egzistenciji od njega nezavisna. Građanskopravni odnos
povodom kojeg je došlo do parnice može se i ugasiti, ali to samo po sebi neće imati uticaja
na postojanje parnice kao procesnopravnog odnosa.
6. Litispedencija ( definicija, dejstva) ?
Litispedencija
je momenat kada dolazi do parnice. Parnica kao procesno-pravni odnos nastaje
dostavljanjem tužbe tuženom. Od tog trenutka parnica postoji (litispendencija=postojanje parnice).
Litispendencija prestaje okončanjem parnice. Prekid i mirovanje postupka nemaju uticaja na
litispendenciju. Za litispendenciju se vezuje niz dejstava.
Procesnopravna dejstva litispendencije
su:
- zabrana pokretanja nove parnice u pogledu istog zahtjeva o kome već postoji parnica;
- ako neka od stranaka otuđi stvar ili pravo u pogledu kojeg traje parnica, to ne sprečava
dovršavanje parnice među istim strankama među kojima je i započeta;
- za preinačenje treba pristanak tuženog;
- protivtužba i tužba glavnog intervenijenta moguća je tek sa nastankom parnice;
- umješač kao treće lice se može pridružiti jednoj od stranaka.
Materijalno-pravna dejstva litispendencije
određena su normama materijalnog prava. Npr. tuženi
koji je savjesni držalac od trenutka kad mu je tužba dostavljena odgovarat će kao nesavjesni držalac.
Zabrana dvostruke litispendencije
je najvažnije dejstvo litispendencije.
Povodom istog predmeta se između istih stranaka ne može istovremeno voditi više od jedne
parnice. Sud će drugu tužbu odbaciti kao nedopuštenu, ako utvrdi da parnica u istoj stvari već
teče. Sud to najčešće sazna iz prigovora tuženog. Da bi se utvrdilo postojanje dvostruke
litispendencije bitan je identitet stranaka i identitet predmeta spora.
Kad je u pitanju
identitet stranaka,
stranke u obje parnice moraju biti iste, ali ne moraju imati
iste uloge.
4
7. Tužba ( pojam i sadržaj) ?
Tužba je procesnopravna forma kojom se u parničnom postupku ostvaruje ustavom zagarantirano
pravo na pravnu zaštitu. Podiže je subjekt povrijeđenog ili ugroženog prava i tada se pretvara u
stranku - subjekt procesnog prava.
Kao procesna radnja usmjerena je ka sudu, a posredstvom suda i
prema drugoj stranci - tuženom, kome se dostavlja primjerak tužbe. Dostavljanje tužbe sudu za
posljedicu ima pokretanje parnice.
Obavezni elementi tužbe su:
- osnov za nadležnost
- određenje suda kojem se tužilac obraća za pravnu zaštitu;
- određenje obje stranke (tužioca i tuženog);
- predmet spora;
- osnov tužbe;
- dokazi;
- tužbeni zahtjev.
Ovi elementi mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu grupu spadaju podaci koje obavezno sadrži i
svaki drugi podnesak: oznaka suda, stranaka i predmeta spora.
8. Vrste tužbi, značenje, primjeri ?
3 vrste tužbi: osuđujuće ili
kondemnatorne (
isplaćivanje određenog novca, da se preda određena stvar,
da se suzdrži od vršenja određene radnje), utvrđujuće ili
deklaratorne (
da se utvrdi da neka isprava nije
valjana, pravo na nekretninu putem dosjelosti, ugovor da je ništav)
i preobražajne ili
konstitutivne (
da
se smanji ugovorena kazna, razvod braka itd.) .
Kondemnatorne tužbe (dosuđujuće) ;
Tužbeni zahtjev kod ovih tužbi uvijek je upravljen na neku radnju, trpljenje ili propuštanje. Tužilac ovom
tužbom traži da sud osudi tuženog npr. da plati određenu svotu novca, da preda određenu stvar, da se
suzdržava od vršenja neke radnje i sl. Presudom koju sud donosi na osnovu kondemnatorne tužbe se
utvrđuje pravo tužioca prema tuženom i istovremeno naređuje tuženom da ispuni obavezu na koju je
upravljen tužbeni zahtjev. Ako tuženi ne ispuni dobrovoljno obavezu iz odluke, tužilac ima mogućnost da
u izvršnom postupku ostvari prinudno izvršenje.
Pravni interes za kondemnatornu tužbu proizilazi iz sadržaja pravne zaštite koja se traži, te njegovo
postojanje nije potrebno posebno dokazivati. Tužilac svoj zahtjev uvijek zasniva na tvrdnji da je tuženi
povrijedio neko njegovo pravo i otuda proizilazi njegov pravni interes da traži zaštitu u cilju otklanjanja
povrede.
Deklaratorne utvrđujuće tužbe ;
Deklaratorne tužbe (utvrđujuće)
su tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđivanje
postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa. Obzirom na ovaj kriterij (postojanje ili
nepostojanje) tužba može biti tužba pozitivnog ili negativnog utvrđenja. Tužbom se može tražiti
5
10. Učešće trećih lica u parnici ?
Umješač je 3 lice koji je zainteresovan za ishod parnice jer ima svoj lični interes. Može saznati za parnicu
samo kao svjedok jer on nije stranka. Može se uključiti bilo ko ko ima pravni interes.
Obična intervencija od bilo kog lica koje ima vlastiti pravni interes za ishod pravnog spora.
Zakonska intervencija pravobranilac ima interes da štiti imovinu države. On zastupa opšti interes.
Umješač može da traži ali ne za sebe već za drugog pravnu zaštitu. On ulazi u spor ali kao pomagač
stranke.
Položaj umješača : nije ni stranka ni zastupnik. On se može direktno uključiti u pravni spor, poduzima
radnju ali sa posljedicama za stranku. Može ponuditi i dokaze i uložiti pravni lijek. Umješač ne može
poduzimati dispozitivne radnje (povući tužbu, preinačiti tužbeni zahtjev i ne može dati priznanje).
Umješač može biti svjedok, on može da prigovori da parnica nije svjesno vođena. Može da kaže da mu
sud nije dao da interveniše, odnosno da je onemogućen.
11. Suparničarstvo ?
Je aktivno ako u ulozi tužitelja imamo 2 stranke ili više. Suparničarstvo se obično zasniva podizanjem
tužbe na način da jednom tužbom ustaje više lica ili je tužba upravljena protiv više lice (aktivno
supraničarstvo), (pasivno supraničarstvo), obostrano.
Do zasnivanja suparničarstva može doći i u toku postupka i to pristupanjem novog tužioca ili proširenjem
tužbe na druge tužene. Kod nasljeđivanja govorimo o univerzalnoj sukcesiji ( dovodi do promjene ličnosti
u parničnom postupku tj. parnične stranke i do zasnivanja naknadnog suparničarstva).
Materijalno i formalno supraničarstvo ;
Prvobitno i naknadno suparničarstvo.
Suparničarstvo je materijalno kada se suparničari u pogledu predmeta spora nalaze ili u pravnoj ili u
stvarnoj zajednici. Materijalni suparničari obično njihov zahtjev baziraju na istom činjeničnom i pravnom
osnovu.
Kada su zahtjevi odnosno obaveze supraničara iste vrste i kada se zasnivaju na istom činjeničnom
osnovu tada govorimo o formalnom supraničarstvu. Kod formalnog suparničarstva suparničari ne
moraju biti u nikakvom odnosu i može biti vezano za činjenicu da je isti sud nadležan (npr. više radnika
tuži istog poslodavca).
- Obično i nužno suparničarstvo ( s obzirom na dejstvo sup. u postupku) ;
Kod običnog suparničarstva svaki od suparničara ima položaj samostalne stranke u parnici. Više
postupaka koji su spojeni u jedan. Svi suparničari su samostalni. Nastanak i okončanje svakog od ovih
odnosa može biti različito. Radnje koje proizvodi jedan od suparničara nemaju pravne posljedice za
drugog. Procesne pretpostavke za svakog suparničara moraju biti posebno utvrđene. Dispozitivne radnje
ne obavezuju druge suparničare nego samo lice koje podnosi zahtjev.
7
