PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH
GRAĐANSKO
PROCESNO PRAVO
SKRIPTA
WWW.BH-PRAVNICI.COM
[email protected]
WWW.BH-PRAVNICI.COM
2
WWW.BH-PRAVNICI.COM
UVODNA
RAZMATRANJA
1.
POJAM I PREDMET GRAðANSKOG PROCESNOG PRAVA
Grañansko procesno pravo obuhvata 2 vrste procesnih normi: organizacione i funkcionalne.
Organizacionim se ustanovljavaju sudovi-organizacija, sastav i nadležnost. U funkcionalne spadaju
pravila kojima se ureñuje postupak.
Izvori grañanskog procesnog prava
mogu se podijeliti na formalne i faktičke. Formalni su ustav, zakoni
i podzakonski akti. U faktičke spadaju sudska praksa (
iudicatura
) i pravna nauka (
iuris prudens
).
2.
METODI OSTVARIVANJA GRAðANSKOG PRAVOSUðA
GPP je grana prava, a grañanski postupak je njen predmet. Kao grana prava, GPP je skup normi, ustanova
i propisa povezanih u jednu logičku cjelinu. Grañanski postupak se sastoji od sistema radnji koje se
nazivaju procesno-pravnim radnjama. Postoji više vrsta grañanskih postupaka, od kojih su se neki razvili u
samostalne grañanske postupke. To su: parnični, vanparnični i izvršni postupak.
Sadržaj sudske funkcije u parničnom postupku je u
odlučivanju
, koje se sastoji u tome da se na utvrñeno
činjenično stanje primjenjuje odgovarajuća pravna norma sa ciljem zaštite ugroženog ili povrijeñenog
prava. U vanparničnom postupku sadržaj sudske funkcije primarno je u
ureñivanju, stvaranju i mijenjanju
grañanskopravnih odnosa. Sadržaj sudske funkcije u izvršnom postupku je u egzekutivnom postupanju
suda kao državnog organa. Tu se postiže ostvarenje prava na način što se subjekt obaveze u propisanoj
formi prisiljava da udovolji obavezi utvrñenoj u izvršnoj sudskoj odluci ili nekoj drugoj izvršnoj ispravi.
3.
MJESTO GRAðANSKOG PROCESNOG PRAVA U SISTEMU PRAVA
GPP je u najbližoj vezi sa ustavnim, grañanskim materijalnim pravom, te krivičnim i upravnim pravom.
Odnos prema ustavnom pravu.
Ustavima se vršenje sudske funkcije povjerava redovnim sudovima, a
utvrñuju se i osnovni principi organizacije sudova i sudske funkcije (zakonitost, sudska nezavisnost,
zbornost, dvostepenost itd). Svi ovi principi se konkretiziraju kroz norme procesnog prava. Načelo sudske
nepristrasnosti i načelo kontradiktornosti su dva najvažnija principa koji su na nivou ustavnih načela, a
zastupljeni su u normama organizacionog i funkcionalnog procesnog prava.
Odnos GPP prema materijalnom grañanskom pravu.
Do odvajanja GPP od grañanskog materijalnog
prava došlo je tek u 19.vijeku. Razlikovanje procesnog od materijalnog grañanskog prava ima kako
teorijski, tako i praktični značaj. Npr. procesne radnje se ne ispituju u pogledu njihove valjanosti kao
poslovi grañanskog prava, već u pogledu njihove dopuštenosti. Kad je procesna radnja dopuštena, ona
neće uvijek samim svojim preduzimanjem proizvesti dejstvo. Osim toga, u pogledu teritorijalnog važenja
normi procesnog prava uvijek važi načelo
lex fori
, a u pogledu važenja normi materijalnog prava načelo
lex causae.
Odnos grañanskog postupka prema materijalnom pravu.
Predmet materijalnog prava su norme kojima se
reguliše nastanak, promjena i prestanak pravnih odnosa. Predmet normi procesnog prava je utvrñivanje
organa kojima se povjerava vršenje pravozaštitne funkcije i postupak u kome se ostvaruje ta funkcija.
Obje vrste normi imaju isti krajnji cilj: ostvarenje utvrñenog pravnog poretka u društvenim odnosima.
Zato je postupak neodvojiv od materijalnog prava, čijem ostvarenju služi. Istovremeno, postupak
posjeduje i relativnu samostalnost u odnosu na materijalno pravo, jer kao pravosudna institucija doprinosi
WWW.BH-PRAVNICI.COM
4
WWW.BH-PRAVNICI.COM
zasnovano organizacijsko i funkcionalno ureñenje sudova: zakonitost, nezavisnost sudova, zbornost,
dvostepenost itd. Takoñe su im zajednička i načela kojima se osigurava pravilno ostvarenje sudske
funkcije. To su načela: kontradiktornosti, usmenosti, javnosti, slobodne ocjene dokaza i materijalne istine.
Razlike izmeñu krivičnog i grañanskog postupka uslovljene su razlikama njihovih predmeta. Predmet
grañanskog postupka je raspravljanje i odlučivanje u sporovima iz grañansko-pravnih odnosa, a predmet
krivičnog postupka je raspravljanje i odlučivanje o tome da li je učinjeno krivično djelo, da li postoji
krivčna odgovornost učinioca, te izricanje sankcije. Svojstvo krivično-pravne stvari ima samo ono djelo
koje je zakonom utvrñeno kao krivično djelo.
Osim toga, razlike izmeñu grañanskog i krivičnog postupka manifestuju se i na području nekih načela.
Načelo dispozitivnosti i raspravno načelo su specifična načela parničnog postupka. Ona postoje i u
krivičnom postupku, ali je njihov domet sasvim neznatan. Grañanski postupak tužbom pokreće subjekt
osporenog ili povrijeñenog prava, a krivični postupak pokreće javni tužilac po službenoj dužnosti.
Ostvarenje krivičnopravnih normi postiže se samo u krivičnom postupku. S druge strane, pravna zaštita
povodom povrijeñenog ili osporenog prava može se postići i putem arbitraže. U krivičnom postupku ne
postoje ustanove povlačenja tužbe, odricanja od tužbenog zahtjeva, sudskog poravnanja i druge ustanoev
kojima se ostvaruje načelo dispozitivnosti u parničnom postupku.
Vezanost suda u grañanskom postupku za presudu donesenu u krivičnom postupku.
Postoje 3 situacije
u kojima je sud u grañanskom postupku vezan za presudu donesenu u krivičnom postupku. To su slijedeće
situacije:
- kad je istom radnjom prouzrokovano krivično djelo i neka grañanskopravna posljedica;
- kad krivično djelo ima karakter prethodnog pitanja u parničnom postupku;
- kad presuda donesena u krivičnom postupku ima karakter pravno relevantne činjenice grañanskog prava.
Ako ista radnja proizvodi i krivičnopravnu i grañanskopravnu posljedicu, titular grañanskopravnog
ovlaštenja ima 2 alternativne mogućnosti:
1. da raspravljanje i odlučivanje o grañanskopravnom zahtjevu pridruži krivičnom postupku (adhezioni
postupak);
2. da pokrene samostalan grañanski postupak.
Ako ako sud u krivičnopravnoj stvari donese oslobañajuću presudu ili obustavi postupak, on ne može
odbiti i grañanskopravni zahtjev stranke iz adhezionog postupka, već tu stranku upućuje na pokretanje
parničnog postupka. Razlog tome je činjenica da je parnični postupak redovni način raspravljanja i
odlučivanja o grañanskopravnim zahtjevima, pa se samo u tom postupku može donijeti odluka sa
dejstvom
res iudicata.
Pravosnažna osuñujuća krivična presuda veže sud u parničnom postupku, koji ne može utvrñivati
činjenice koje bi isključile odgovornost za štetu uzrokovanu umišljajnim krivičnim djelom. Tada se ne
može umanjiti ni naknada štete zbog slabog imovinskog stanja štićenika.
Grañanska subjektivna odgovornost je strožija od krivične. U krivičnom pravu po pravilu se odgovara za
umišljaj, a izuzetno i za nehat. U grañanskom pravu se odgovara za sve oblike krivice, zaključno sa
objektivnom odgovornošću. Stoga, kad je sud u krivičnom postupku utvrdio postojanje krivičnog djela i
krivične odgovornosti, onda razlozi pravne sigurnosti i ekonomičnosti, kao i sama logika daju opravdanje
za vezanost parničnog suda za činjenice utvrñene u krivičnom postupku. S druge strane, ako je pred
krivičnim sudom donesena oslobañajuća presuda, parnični sud nije vezan za nju jer nepostojanje krivične
odgovornosti ne znači da istovremeno ne postoji ni grañanska odgovornost.
Ako se krivično djelo i krivična odgovornost javljaju u grañanskom postupku kao prethodno pitanje, sud u
WWW.BH-PRAVNICI.COM
5
WWW.BH-PRAVNICI.COM
grañanskom postupku je vezan za odluku donesenu u krivičnom postupku i to bez obzira na to da li je ona
presuñujuća ili oslobañajuća. Npr, nedostojnost za nasljeñivanje nastupa usljed odreñenih krivičnih djela
nasljednika kao npr.umišljajno lišavanje života ostavioca, upotreba sile ili prijetnje u cilju sastavljanja
testamenta i sl.
U odreñenim situacijama se pravosnažnoj presudi u krivičnom postupku daje karakter pravno relevantne
činjenice, za koju se veže nastanak odreñenih pravnih posljedica. Npr.pravosnažna presuda kojom je jedan
bračni drug osuñen za krivično djelo kaznom zatvora duže od 3 godine, predstavlja pravno relevantnu
činjenicu za koju porodično pravo vežu posljedicu - pravo drugog bračnog druga na razvod.
WWW.BH-PRAVNICI.COM
7
WWW.BH-PRAVNICI.COM
7. SHVATANJA O PRAVNOJ PRIRODI PARNIČNOG POSTUPKA
Parnica kao pravni odnos.
Shvatanje o parnici kao pravnom odnosu utemeljio je njemački procesualista
Oskar Bulow. Kao pravni odnos parnica nastaje na osnovu mnoštva procesnopravnih radnji i
procesnopravnih stanja. Procesne ili parnične radnje imaju funkciju pravnih činjenica, jer norme
procesnog prava za njihovo preduzimanje vežu nastanak procesnih prava i obaveza. Ta prava i obaveze
dovode subjekte postupka u meñusobne procesnopravne odnose. Svakom slijedećom parničnom radnjom
ostvaruje se neko pravo ili izvršava obaveza iz prethodne radnje, a istovremeno se stvaraju nova prava i
obaveze koje traže preduzimanje novih radnji. Tako se parnica odvija i približava donošenju presude kao
završnog akta.
U teoriji je sporno pitanje ko su subjekti parnice kao procesnopravnog odnosa. Prema starijem,
civilističkom shvatanju, procesnopravni odnos se zasniva samo izmeñu stranaka, a sud je samo pasivni
posmatrač. Prema publicističkom shvatanju, parnica je odnos izmeñu stranaka sa jedne i suda sa druge
strane, ali ne i odnos izmeñu samih stranaka. Po shvatanju trostranog pravnog odnosa, parnica se zasniva
izmeñu svake stranke i suda, a posredstvom suda i izmeñu samih stranaka. Radnje koje stranke
preduzimaju uvijek su usmjerene prema sudu, ali se njima proizvode procesnopravne posljedice kako
prema sudu tako i prema suprotnoj stranci.
Parnica kao pravni položaj.
Ovo shvatanje polazi od premise da je parnica pravna situacija koja prethodi
pravnom odnosu. Sudska odluka ne obavezuje dok ne stekne svojstvo pravosnažnosti. Tek tada se parnica
kao pravni položaj pretvara u pravni odnos, u kome su definisana prava i obaveze stranaka.
Prema ovom shvatanju, procesne norme predstavljaju samo tehničko sredstvo u rukama sudije, koji
zauzima svoj stav neovisno o normi kojom je reguliran neki pravni odnos. Pritom sud u svrhu konačnog
odlučivanja ocjenjuje pojedine procesne situacije u parnici. Shodno navedenom, procesnopravne norme
nisu imperativne, već više imaju karakter kriterija prema kojima sudija cijeni procesna djelanja stranaka u
cilju donošenja odluke.
Ovo učenje trpi znatne zamjerke: (1) zanemaruje se imperativni karakter procesnopravnih normi, (2)
suština parničnih radnji stranaka svodi se na puki izgled i mogućnost u pogledu reakcije suda; (3)
autonomnost sudske procjene u odnosu na normu vodi pravnoj nesigurnosti.
Parnica kao razvoj.
Prema ovom shvatanju, postoje 2 osnovna modaliteta razvoja parnice: unutrašnji i
vanjski. Unutrašnji razvoj parnice odreñen je sadržajem procesnih radnji parničara, njihovog položaja i
izgleda na uspjeh. Na osnovu ovih parametara može se odrediti karakter parnice i priroda spora
(činjenični, pravni, mješoviti). Dakle, unutrašnji razvoj parnice individualizira svaki spor ponaosob.
Vanjski razvoj parnice odnosi se prvenstveno na vremensko kretanje parnice, koje se sastoji u nizu
procesnopravnih situacija koje su meñusobno uslovljene, smjenjuju jedna drugu i tako čine tok parnične
procedure.
Generator razvoja parnice je suprotnost interesa izmeñu parničara. Tužilac preduzima ofanzivne parnične
radnje u namjeri da svoj zahtjev sudu predstavi opravdanim. Tuženi nastoji valjano oponirati i
argumentirano se suprotstaviti tužbenim navodima. Na taj način stranke "guraju" parnicu naprijed, utičući
na njen razvoj. Sud održava ekvidistancu prema tužitelju i tuženom i na kraju presuñuje spor.
Parnica kao ugovor.
Kontraktualna teorija parnicu posmatra kao ugovor grañanskog prava zaključen
izmeñu stranaka. Osnovni nedostaci ovog učenja su: (1) parnica je osamostaljen pravni odnos, po pravilu
neovisan od grañanskopravnog odnosa povodom kojeg se vodi; (2) parnica nastaje ulaganjem tužbe i
litispendencijom, i nije nužna posljedica realizacije ugovorne obaveze; (3) parničari mogu biti i subjekti
