Hajdegerova destrukcija metafizike
Kraj filosofije kao metafizike jeste, prema Hajdegeru, istovremeno i kraj metafizički zasnovane
povijesti. U ovom slučaju kraj ne podrzumijeva da metafizike više nema, niti da je metafizička
epoha jednostavo nestala. Naprotiv, kraj metafizike znači razvoj unutrašnjih mogućnosti
metafizike pošto su se one ispunile do krajnjih posledica. Na kraju se nalazi unutrašnja napetost
mogućnosti metafizike koje su se pretvorile u stvarnost i čije je trajanje neodređeno. Međutim,
ova stvarnost je zavodljiva, jer vezuje razumijevanje za ono što je u njoj pozitivno izloženo. To je
prevlast predmetnosti, prevlast bivstvujućeg u kojem se ustoličila metafizička stvarnost. Suština
prave stvarnosti ostaje, prema Hajdegeru, zatajena u prevlasti metafizike. Ona se, ipak, jednom
istinski otvorila- u početku grčke filosofije. Krivotvorenje grčkog početka, koje je potom
nastupilo, postaje mjerodavno do današnjeg dana. Potrebno je stoga raskrčiti naslage tradicije, i
otkriti prvobitni sjaj. Tek kada se tradicija razloži i kad se domisli ono o čemu se nije mislilo, a
što je omogućavalo mišljenje mišljenog, moguće je najaviti novi početak kao izvornije
započinjanje povijesti. U skladu sa Hajdegerovim određenjem vremena, savremeni trenutak, u
kojem se uzdižu pitanje početka i kraja, mogao bi da se protumači na sledeći način: događanje
koje iz budućnosti- novi početak, preuzima ono što je bilo- prvi početak u savremenosti- kraj
metafizike. U tom smislu bi kraj metafizike bio mjesto susreta dva početka: jednog koji gasne i
drugog koji ponovo budi sjaj. No, Hajdegerovo određenje kraja metafizike jeste dvosmisleno. U
jednom trenutku se radi o početku neskrivene vladavine metafizike, a u drugom o najavi nečeg
sasvim novog i nepoznatog za što i ne postoji pripremljeno mišljenje. Prvobitni i obnovljeni
početak su u jednom bitnom smislu isti, u smislu događanja neskrivenosti-
altheia.
Savremeni
oblik neskrivenosti bića treba tražiti u tehničkom odnosu prema svijetu, jer je današnji oblik
pojavljivanja metafizike- tehnika. Zbog toga je dovršenje metafizike početak svetske tehničke
civilizacije. Destrukcija metafizike se onda može izvesti kao analitika tehnike. Ova analitika ima
zadatak da otkrije povijesno i egzistencijalno porijeklo tehnike. Danas se tehnika razumije
instrumentalno. U nerazdvojivom jedinstvu sa modernom naukom ona se predstavlja kao
najviša forma racionalnosti. Na prvi pogled se čini da je moderna tehnika omogućila razvoj
modernih nauka, mada su one omogućile modernu tehniku. Stanje moderne nauke Hajdeger
objašnjava na sledeć način: ‘’Naučne oblasti su međusobno veoma udaljene. Način razmatranja
njihovog predmeta je u osnovi različit. Ova raspršena mnoštvenost disciplina danas se održava
skupa i u jednom značenju samo kroz tehničku organizaciju fakulteta i kroz praktično
postavljanje zadataka određenim strukama. Nasuprot tome odumrla je ukorenjenost nauka u
njihovom temelju.’’ Pojam predmetnosti povezuje nauke i stoji u središtu odnosa prema
stvarnosti. Upućujući na Dekarta koji utvrđuje novovjekovni pojam metode, Hajdeger uvodi
analizu tehnike u njeno povijesno- metafizičko porijeklo. Predmet postoji tamo gdje čovijek
postoji kao subjekt. Označen kao
ego cogito
on označava predstavljajuću svijest. Za nju je sve,
uključujući i čovjeka, istovjetan predmet istraživanja. Hajdeger zaključuje da su nauke
metafizički utemeljene i da je to ono što se nalazi u temelju njihovog jedinstva. S obzirom na
metafizičko, odnosno filozofsko porijeklo, one još uvijek nose u sebi spomen na istinsko
porijeklo. Razlog zbog kojeg Hajdeger tumači
thoria
kao najviši oblik
energeia,
ljudskog bića na
djelu, jeste grčko razumijevanje znanja
theoria
koje se nije odnosilo na znanje koje je samo sebi
svrha, već na znanje o onom šta je egzistencijalno najvrednije mišljenja, na prisustvo
egzistencije u neskrivenosti. Međutim metafizički utemeljena tehnika svedoči o bez- zavičajnosti
čovjeka. ‘’ Bez- zavičajnost postaje svetska sudbina. Zbog toga je neophodna da se ta sudbina
misli u smislu povesnosti bića… ona proizilazi iz sudbine bića u liku metafizike, ona je učvršćuje i
istovremeno kao bez- zavičajnost prikriva.’’ Ponovno obnavljanje početka zahtjeva mišljenje
koje nije ni filosofija ni nauka. Jer nikakva metafizika, bilo materijalistička, idealistička ili
hrišćanska, ne može da obnovi početak, niti da iskaže savremenu povijest bića. Naime, Hajdeger
u ‘’Pismu o humanizmu’’ naglašava da je ponovnom nalaženju zavičaja stran svaki nacionalizam,
jer je on ‘’metafizički antropologizam’’. Dakle on je nagoveštavao mogućnost da tehnika obnovi
početno porijeklo i da čovijek nađe zavičaj u njoj. U Hajdegerovom mišljenju postoji jedna
principijelna teškoća još od
Bića i vremena.
Naime, on pokušava da konstruiše misaoni put od
faktičnosti egzistencije do ontološke ravni, ali ne može sa istim pouzdanjem da se vrati od
eksplicitne ontološke ravni do faktičnosti egzistiranja. ‘’Za šta se tu- biće faktično odlučuje,
egzistencijalna analiza principijelno ne može da razmatra’’: kaže on. Pošto, prema Hajdegeru,
metafizičko mišljenje nije u stanju da sagleda glavne crte i bit započinjućeg tehničkog razdoblja,
postavlja se pitanje ko može; no prvo se nameće pitanje ko ne može? U okviru drugih duhovno-
povijesnih tradicija ovo se pitanje ne može riješiti, jer tamo nema porijeklo. Rješenje je, kako
kaže Hajdeger, moguće samo sa onog mjesta na kome se metafizika začela. Metafzičko mišljene
je odrođeno mišljenje. Više niko ne govori misleći u izvornom smislu, kaže Hajdeger. Izvorno
mišljenje je daleko jednostavnije od metafzičkog, ali zbog svoje jednostavnosti daleko teže u
izvođenju. Ono je užitak malog broja mislioca. Različite duhovno- povijesne tradicije su
nesamerljive, kao na primjer zapadna i istočna. Zbog toga ozbiljan razgovor među njima još ne
može da otpočne. Ipak, to ne znači potpunu nemogućnost razgovora koji bi mogao da se
povede o samoj stvari, smislu bića, ukoliko je on otvoren. Za sada taj razgovor sprečava samo
prevođenje na drugoj strani. ‘’Tako malo kako se mogu prevesti pesme, može se prevesti jedno
mišljenje. Ono se svakako može opisati. Čim se počne sa doslovnim prevodima, sve biva
preobraženo.’’ Što se tiče tehničko- naučnog jezika, on je prevodiv na sve jezike. Zapravo tu se
ne radi o prevođenju, smatra on, već o jednom te istom matematičko- metafizičkom govoru.
Prema tome, prave komunikacije ili nema, ili je krivotvorena. Pravi razgovor je moguć, ne na
osnovu autoritivnih iskaza, već na osnovu merila koja dolaze iz same stvari. Istinski razgovor se
može započeti samo na mjestu na kome se otkriva biće i gdje se otkriva novi svijet. To mjesto
otvaranja jeste jezik, shvaćen kao jedinstvo mišljenja i pjevanja, izvorne filosofije i poezije. Ako
neki jezik/mišljenje dopušta otvaranje izvornog smisla bića, onda je on mjesto obnavljanja
