Heliofite biljke – Suncokret
FAKULTET ZA EKOLOGIJU I ZASTITU ZIVOTNE SREDINE
HELIOFITE BILJKE
-SUNCOKRET-
1
SADRZAJ:
REZIME………………………………………………………………………….........3
1.UVOD……………………………………………………………………….............4
2.POREKLO I RASPROSTRANJENOST SUNCOKRETA…………………............5
2.1Botanicka klasifikacija…………………………………………………………......5
3.MORFOLOSKE OSOBINE.......................................................................................6
4.MATERIJAL I METOD HIBRIDA SUNCOKRETA..............................................11
4.1Rezultati i diskusija.................................................................................................12
5.USLOVI USPEVANJA...........................................................................................16
6.ZAKLJUCAK...........................................................................................................18
LITERATURA.............................................................................................................19
2

1. UVOD
Biljke svjetlosti ili heliofite mogu biti jednogodišnje ili višegodišnje zeljaste ili
drvenaste biljke koje rastu na otvorenim mestima (izvan šumskog sklopa), u uslovima
pune dnevne osvetljenosti i maksimalnog Sunčevog zračenja karakterističnog za
određenu klimatsku oblast. Heliofite ulaze u sastav stepa, savana, pustinja,
mediteranskih oblasti, stijena, sipara, kao i livada i pašnjaka u nizijskim, brdskim ili
visokoplaninskim, pre svega, južno eksponiranim područjima. Jedna od takvih biljaka
je suncokret ( Helianthus annuus ). Danas se u svetu gaje dva glavna tipa suncokreta,
uljani i neuljani (konzumni tip). Neuljani tip suncokreta
Helianthus annuus
L.
var.
macrocarpus
(DC.) Ckll. naziva se još konzumni, proteinski, gricko ili krupnoplodni
suncokret. Seme niskouljanog suncokreta je obično crno sa belim prugama ili šareno,
znatno krupnije od semena uljanog tipa, sa debljom ljuskom labavo vezanom za
jezgro. Ljuska se lako odvaja od jezgra i omogućava kompletno ljuštenje semena
(Gonzalez-Perez & Vereijken 2007). Konzumni tip suncokreta odlikuje se velikim
udelom ljuske, najčešće od 40% do 50% (Jovanović 2001) i visokom masom 1000
semena koja je često viša od 100g (Dozet & Jovanović 1997). Rad na oplemenjivanju
suncokreta usmeren je na povećanje: genetskog potencijala za prinos, stabilnosti
prinosa, zdravstvene bezbednosti i nutritivnog kvaliteta uz povećanje ekonomičnosti
proizvodnje. Sadržaj proteina u semenu je jedan od pokazatelja kvaliteta semena
suncokreta, kvantitativno je svojstvo determinisano većim brojem gena. Dobro
poznati NS-konzumni hibridi Vranac i Cepko i dalje su prisutni na tržištu Srbije, EU,
Rusije i Ukrajine. Povećanje potražnje u industrijskoj proizvodnji za proteinskim
proizvodima na bazi suncokreta (seme, jezgro, proteinsko brašno) postavilo je nove
zahteve pri stvaranju konzumnih hibrida. Suncokret je biljka kratkog dana. Ako mu se
dan još više skrati, pre će procvetati i pri tome će obrazovati manji broj listova. Ako
se svetlosni dan produzi, biljka procveta kasnije i ima veći broj listova. Jedna te ista
sorta, pri istoj duzini dana u godini ali sa većom sumom efektivnih temperatura, ima
kracu vegetaciju.
4
2. POREKLO I RASPROSTRANJENOST SUNCOKRETA
Smatra se da je domovina suncokreta Meksiko i Peru. Španci su ga preneli u Evropu
1510. godine. Najpre su ga gajili u botaničkoj bašti u Madridu. Zatim je prenet u
Francusku, Englesku, Nemačku i ostale evropske zemlje. U prvo vreme, suncokret se
gajio kao ukrasna biljka po baštama i vrtovima.. Seme se grickalo, a njime su hranili
ptice. Kao ratarski usev počeo se gajiti početkom XIX veka najpre u Rusiji. U
Nemačkoj se počeo gajiti za vreme prvog svetskog rata. U našim prostorima se najpre
gajio po baštama i vrtovima kao ukrasna biljka. U toku prvoga svetskog rata, Austro-
Ugarska
je
počela
da
forsira
njegovo
gajenje
radi ulja u uzoj Srbiji. Medjutim, u većim razmerama počeo je da se proizvodi
od 1930. godine naročito u Vojvodini. Svetska proizvodnja suncokretovog zrna je
povećana sa 23 500 000 t u 1990. godini na 26 900 00 t u 2000.godini. Najveći
proizvodjači suncokreta su, Rusija, Ukrajina, Argentina, Indija, Kina, Juzna Afrika,
Rumunija i SAD. Oko 95% proizvodnje suncokreta se odnosi na uljani tip , a 5% za
stočnu hranu i ostalo. Prosečni svetki prinos zrna suncokreta su oko 1 400 kg/ha.
2.1 Botanicka klasifikacija
Suncokret je jednogodišnja zeljasta biljka, pripada familiji Asteraceae, rodu
Helianthus. U rodu Helianthus se razlikuje više vrsta od kojih su neke jednogodišnje
a druge višegodišnje. Privredno je najznačajnija jednogodišnja vrsta
Helianthus annuus, obični suncokret i čičoka ( elianthus tuberosus ) koji je od
manjeg značaja a koristi se kao stočna hrana i za proizvodnju alkohola.Kalifornijski i
teksaški suncokreti imaju razgranato stablo i pancirni sloj. Pored toga,srebrnasti je
otporan prema rdji. Zbog tih svojih osobina oba varijeteta se primenjuju u selekciji.
Privredno je najznačajniji uljani suncokret. Pored njega u Nemačkoj su stvorene sorte
od kojih se iskorišćuje isključivo zelena masa za ishranu stoke.U poslednje vreme se
stvaraju sorte pogodne zaishranu ptica.
5

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti