SKRIPTA IZ HIRURGIJE

1

I    ISTORIJA HIRURGIJE

Hirurgija   je   medicinska   disciplina   koja   lečenje   sprovodi   operacijama,   bilo   maunelno   ili 
instrumentlano. Primitivna operativna hirurgija je stara koliko i čovečanstvo. U osnovi to je 
instiktivna radnja jer su prvobitni ljudi čupali zube koji su ih boleli, otvarali apsces (apsces – 
kolekcija gnoja u bilo kom delu tela), itd. Ovakve intervencije vršili su jedni drugima ili sami 
sebi, a sve to bez posebne obuke. U početku istorije medicinom su se bavili ljudi zaduženi za 
natprirodnu   službu   zajednica,   što   je   dugo   vremena   i   ostalo.   Mnoge   intervencije   tadašnje 
hirurgije   bile   su   štetne   i   zasnivale   su   se   na   nekakvom   tačnom   ili   netačnom   poznavanju 
fiziologije. Zašivanje rana lanenim koncima, prikazano na egipatskim papirusima starim pet 
hiljada godina, govori nam da je upotreba konaca u hirurgiji stara koliko i ljudska spoznaja o 
njoj. Treba spomenuti i natpise na egipatskim grobnicama koji daju nagoveštaje savršenije 
hirurgije. Među narodima starog doba o čijoj se medicinskoj praksi ponešto zna, kao hirurzi 
su se isticali Indusi i Egipćani. Iako su Indusi vršili i opisali bezbroj operativnih zahvata, 
njihov uticaj na zapadnu civilizaciju bio je mali. Egipatska civilizacija je, kao što znamo, bila 
dugog   veka   tako   da   se   u   Egiptu   razvila   medicina   velike   vrednosti   u   kojoj   je   hirurgija 
zauzimala   posebno   mesto.   Istorijski   izvori   svedoče   o   egipatskoj   hirurgiji   kao   najboljoj 
hirurgiji sveta u to doba. Važnost egipatske medicine je u tome što je dala veliki doprinos 
grčkoj medicinskoj nauci. Pojavile su se dve velike medicinske škole. Jedna je bila u Grčkoj, 
druga u Aleksandriji. Ove škole su postojale od 500. godine p.n.e. sve do osnivanja i uspona 
Zapadnog Rimskog Carstva. Posebno mesto zauzima medicina klasičnog perioda Grčke (460-
130 g. p.n.e.), tj. medicina Hipokratove škole. Hipokrat (460 -370 pre n.e.) je mnogo pisao i 
predavao   o   hirurgiji.   Medicina   se   u   to   vreme   razvila   više   nego   ikad   ranije.   Hipokrat   je 
naglašavao važnost racionalnog postupka lečenja zasnovanog na studioznim zaključcima za 
razliku od ranijih zaključaka uglavnom zasnovanih na predrasudama i emocijama. Time je 
stvorena osnovica da medicina zauzme mesto nauke. Razdoblje od 150. godine pre n.e. do 
srednjeg veka predstavlja dugi period grčko – rimske medicine. Kontinuitet između grčke i 
rimske   medicine   je   razumljiv   s   obzirom   na   političke   i   društvene   okolnosti   tog   doba. 
Aleksandrijska medicina je takođe bila prolazna. Veliki registrator medicinske prakse tog 
doba  je veoma predano i ozbiljno sređivao Celzus. Smatra se da on najverovatnije nije ni bio 
lekar. Veliko ime tog vremena bio je slavni rimski lekar Galen. Galen je pisao o anatomiji, 
fiziologiji, farmakologiji, internoj medicini, hirurgiji, itd. Zapravo je autoritativno pisao o 
svim   medicinskim   temama   svog   vremena.   U   hirurgiju   je   uveo   konce   napravljene   od 
životinjskih creva.

 U srednjem veku hirurgija je bila u stagnaciji. Komplikovano i nepotpuno zarastanje rana je 
bilo pravilo, a ne izuzetak. Galenov uticaj je bio tako veliki da su njegovi spisi gušili dalji  
progres i dominirali medicinom zapadnog sveta u srednjem veku. Istinski čuvari medicinske 
nauke tog doba bili su sveštenici koji su se bavili praktičnim lečenjem. Sačuvana je stara 
medicinska literatura grčkog, arapskog, kineskog i drugih društava. Kaluđeri srednjeg veka 
odigrali su izuzetno važnu ulogu za budućnost medicine i hirurgije jer su čuvali i prepisivali 
rukopise   iz   prošlosti.   Prvi   pristup   medicinskoj   nauci   laici   su   dobili   kad   su   se   u   vidu 
katedralnih   škola   osnovali   univerziteti.   Školovanje   laika   na   univerzitetima   počelo   je   u 
devetom   stoleću   i   tako   je   nastala   prva   visoka   škola   medicine   srednjeg   veka.   U   njoj   je 
integrisano sve što je bilo najbolje u grčko – rimskoj, orijentalnoj i arapskoj medicini. Veoma 
su značajne italijanske škole jer se u njima učila i medicinska nauka i praktičan medicinski 
rad. U Bolonji se specijalno izučavala anatomija, a Galenovi tekstovi koji su se dugo godina 

2

background image

intervencija. Hirurške infekcije i plućne komplikacije su zahvaljujući antibioticima savladane 
efikasnije nego ikad u prošlosti.

Istorijski   posmatrano   kliničko   lečenje   se   najpre   povezivalo   sa   laboratorijama   anatomije   i 
patologije.   Zatim   se   klinika   povezala   sa   radom   laboratorija   za   fiziologiju,   bakteriologiju, 
fiziku i biohemiju. Poslednjih godina na važnosti je dobila primena genetike i imunologije. 
Zaključujemo da će se raznovrsnost profesionalnih interesovanja hirurga u budućnosti sigurno 
povećavati.

Da bi mogao ostvariti uspješan rad, pored manuelne spretnosti za hirurga je neophodno da 
ima široko medicinsko obrazovanje, kao i poznavanje tehnike i tehnologije. 
Zbog napredka hirurgije i sve većeg obima znanja i razvoja brojnih operativnih tehnika, a u 
cilju pružanja bolje medicinske usluge pacijentima, hirurzi se sve više specijalizuju, tako da 
dolazi do razvoja novih hirurških disciplina ili njihovih poddisciplina.
 
Hirurgija budućnosti ide u smjeru što manje traume tkiva i organizma, kao i na poljima 
mikrohirurgie, fetalne, endoskopske, transplantacione hirurgije, implantacije vještačkih 
organa i tkiva koja se dobijaju na tkivnim kulturama.
 
Operativna hirurgija se može podjeliti prema pristupu liječenja u četiri grupe:

reparacija rana, 

ekstirpacija obolelih delova ili celih tkiva i organa, 

rekonstruktivna hirurgija i 

fiziološka hirurgija.

Osnovne grane hirurgije danas su:

neurohirurgija, 

maksilofacijalna hirurgija, 

ortopedija, 

plastična i rekonstruktivna hirurgija, 

grudna hirurgija, 

abdominalna hirurgija, 

vaskularna hirurgija, 

urologija, 

kao i druge brojne poddicipline

II HIRURGIJA U VANREDNIM OKOLNOSTIMA

Do masovnog povređivanja, odnosno do iznenadne 

pojave velikog broja povređenih, najčešće dolazi

 

ratnim dejstvima.Otuda je još sredinom 18 vijeka veliki ruski hirurg Pirogov govorio da je rat

 

traumatska epidemija

”. Usavršavanjem postojećih konstrukcijom novih oružja vojni eksperti teže da

 

protivniku nanesu što veće gubitke u živoj sili jer se

 

ona najsporije regeneriše. S druge strane, i 

sanitetska

 

i zdravstvena služba ulažu velike napore da ljudske

 

gubitke i invalidnost svedu na najmanju 

moguću

4

mjeru. Ratna hirurgija je 

hirurgija primenjena u specifičnim ratnim okolnostima 

i predstavlja granu 

medicinske

 

nauke koja se bavi izučavanjem mehanizma

 

nastanka, patogeneze i liječenja ratnih 

povreda.

Pored iznenadne pojave velikog broja povređenih u kratkom vremenskom intervalu, povrede se 
karakterišu i velikom destruktivnošću (povećana razorna moć oružja), retko su izolovane, češće 
multiple i kombinovane, a moguće je očekivati i udružene povrede, gde uz mehanički agens deluju i 
još neki drugi agensi (termički, hemijski, radijacioni, biološki) što izaziva „

sindrom uzajamnog 

pogoršanja

”,tako da je liječenje ovih povreda znatno teæe i kompleksnije.

Osim u ratnim okolnostima, do nagle pojave velikog broja povređenih dolazi i pri elementarnim i

drugim nepogodama (zemljotresi, poplave, požari, velike saobraćajne nesreće, nesreće u rudnicima 
isl.), ali su u ovim situacijama mehanizam povređivanja i karakter povreda drugačiji.

Sve ovo nameće sanitetskoj i zdravstvenoj službi težak problem zbrinjavanja velikog broja povređenih 
u kratkom vremenskom intervalu. Dolazi do diskrepance između potreba za zbrinjavanjem i 
objektivnih mogućnosti zdravstvene i sanitetske službe da te potrebe efikasno zadovolji. Pojaviće se 
mnogobrojni problemi koje treba rješavati a to su, prije svega, nedostatak dovoljnog broja stručnih 
kadrova za ukazivanje efikasne medicinske pomoći, zatim nedostatak sanitetskih materijalnih 
sredstava, nedostatak transportnih sredstava za evakuaciju, intendantskih

sredstava i sl. U takvim situacijama unapred pripremljeni planovi za dobru organizaciju zbrinjavanja 
povreðenih imaju ključnu ulogu jer osnovni cilj za kojim se teži jeste da svaki povređeni dobije 
maksimum raspoložive medicinske pomoći u optimalno vreme uz sprovođenje najsvrsishodnijeg 
načina liječenja. U neposredno rješavanje ovih zadataka uključeni su sanitetska sluæba oružanih snaga 
(vojni sanitet) i ustanove zdravstvene službe (civilni sanitet).

Ove dve sluæbe ni u kom slučaju ne deluju samostalnoi nezavisno već rade po konceptu „integrisane 
zdravstvene službe”. Pošto ratna dejstva, u globalu, zahvataju sve segmente društva, to se svaka 
država u pripremi za rat priprema i za zbrinjavanje povređenih i obolelih u ratu. Zato su potrebni 
unapred precizno razrađeni planovi za rad integrisane zdravstvene

službe kako bi se na najbolji način koristili resurs zdravstvene i sanitetske sluæbe.

Rukovođenje integrisanom zdravstvenom službom mora da bude jedinstveno na strategijskom

nivou što znači da država i njeni nadležni organi, za slučaj rata, moraju da imaju precizno razrađen 
sistem rukovođenja i komandovanja, plan materijalnog obezbeđenja i snabdevanja, rezervi, kadrovske 
popune, predviđenih transportnih sredstava za evakuaciju, raspored i opremljenost sanitetskih 
ustanova za etapno i definitivno zbrinjavanje i rehabilitaciju

povređenih. Sve ovo ima za cilj da svim povređenim i obolelim bude omogućen ravnopravan i

maksimalno moguć medicinski tretman uz pružanje svih raspoloživih oblika medicinske pomoći.

TRIJAžA

Trijaža predstavlja medicinski postupak kojim se povređeni razvrstavaju, prema težini povreda, u

grupe prema stepenu prioriteta za ukazivanje medicinske pomoći, mestu ukazivanja pomoći, hitnosti i 
načinu evakuacije. To je izuzetno važan postupak i njegova uloga je, praktično, presudna za uspješno 

5

background image

Postoje četiri stupnja anestezije :
1. Stadij analgezije - u ovom stadiju pacijent je svjestan ali '' omamljen '' , slabije osjeća bol , i 
refleksi su očuvani
2. Stadij ekscitacije - pacijent je bez svijesti , refleksi su očuvani i prenaglašeni zato što 
popušta inhibicija refleksa . Pacijent pravi nevoljne pokrete , trzaje , može refleksno povraća
3. Kirurška anestezija - pacijent je bez svijesti , svi refleksi su ugašeni osim refleksa u 
moždanom stablu ( disanje i kardiovaskularni sustav ) . Ovaj stupanj je cilj anestezije , kirurški 
zahvati se izvode u ovom stadiju .
4. Intoksikacija ( stadij depresije disanja ) - pacijentu su svi refleksi ugašeni uključujući 
refleksne centre u moždanom stablu

Što je veća doza anestetika to je pacijent u dubljoj anesteziji , tj. , u višem stupnju anestezije . 
Cilj je da pacijenta što brže uvedemo u treći stupanj , skratimo prvi i drugi stupanj i da 
izbjegnemo predoziranje anestetika i ulazak u četvrti stupanj .
Postoje dvije vrste opće anestezije :
• inhalaciona ( anestetik se udiše i preko alveola dospijeva u krvotok , izbacije se istim 
putem , izdiše se )
• intravenska ( anestetik se izravno ubrizgava u krvotok , eliminira se putem bubrega ili se 
metabolizira )
Inhalaciona anestezija ( opća endotrahealna anestezija )
U sadašnjem vremenu , sinonim za inhalacijsku anesteziju je opća endotrahealna anestezija 
( skraćeno öeta ) .  , öeta je najprimenjenija vrsta anestezije .Iako postoje i druge vrste 
inhalacijske anestezije 
Öeta je zatvorena vrsta inhalacijske anestezije , što znači da dišni plinovi i anestetičko 
sredstvo kruže od aparata za anesteziju do bolesnika i natrag , bez udisanja vanjskog zraka ili 
izlaska plinova u vanjsku sredinu . Smjesa plinova ulazi u dišni trakt putem endotrahealnog 
tubusa , dakle plinovi ulaze izravno kroz traheju do pluća .
Uređaj za Oeta osigurava i umjetnu ventilaciju pored miješanja udisanih plinova . Zbog toga 
je potrebno da izvršimo paralizu dišnih mišića tzv . mišićnim relaksantima.

Druga vrsta opće anestezije je intravenska anestezija .
Opća intravenska anestezija :
Vrsta opće anestezije gdje se anestetik ubrizgava izravno u krvotok , i eliminira putem 
bubrega ili se metabolizira u organizmu .
Jednom ubrizgan anestetik se ne može lako eliminirati , tj. . brzina eliminacije ovisi o vrsti 
anestetika , funkcije bubrega i metaboličkih procesa . Zato je potrebno individualno doziranje 
anestetika za svakog bolesnika prema njegovoj konstituciji , godinama , i zdravstvenom 
stanju .
Anestetičko sredstvo se može dati :
• u jednoj dozi do kraja operacije ( u tzv . Bolusu )
• može se frakcionisati ( izdeliti ) u više doza tijekom operacije
• u infuziji , kontinuirano tijekom operacije

Dejstvo intravenskog anestetika nastaje skoro trenutno nakon ubrizgavanja u perifernu 
venu . Nakon davanja anestetika teško je neutralizirati njegovo djelovanje , zato je vrlo važno 
ne predozirati anestetik da pacijenta ne uvedemo u 4. fazu anestezije . Kod intravenske 

7

Želiš da pročitaš svih 69 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti