prostor   Balkanskog   poluotoka,   tačnije   na   prostor   na   kojem   će   se   kasnije
formirati srednjovjekovna bosanska država, teško je pouzdano govoriti, jer nema
dovoljno   podataka.   Ipak   rekonstrukcija   najranijeg   perioda   je   moguća   zbog
materijalnih ostataka, nađenih na ovom području, ali i pravljenjem analogija na
sličnim procesima na južnoslavenskom i evropskom prostoru. Ovom prostoru je
geografski   položaj,   ali   i   sudbina   kao   graničnog   područja   između   Istočnog   i
Zapadnog rimskog carstva na rijeci Drini, kao liniji razgraničenja dva carstva,
namijenila   da   bude   središte   civilizacija,   ili   gledano   sa   druge   strane,   na
periferijama istih. To mu je omogućilo preplitanje i stapanje različitih utjecaja
istočnih i zapdanih, katoličkih i pravoslavnih, mediteranski i srednjoevropski,
što kao konstanta uveliko određuje razvoj ovih prostora i kroz srednji vijek.

1.1Začeci i nastanakk bosanske državnosti

Krajem XI stoljećca Bosna je predtavljala jedan teritorijalno-politički

organizam   čije   su   granice   obuhvatale   područja   od   gornje   Drine   do   gornjeg
Vrbasa, imala je relativno organiziranu vlast i bana kao nosioca te vlasti. Već i
samo   spominjanje   Bosne   i   njenog   bana   posredno   govori   o   postojanju   jedne
jezgre iz koje se razvila srednjovjkovna bosanska država. Bosna je imala i svoju
biskupiju,   koja   je,   po   srednjovjekovnim   mjerilima,   jedan   od   bitinih   osnova
postojanja državnog tijela. Biskupija se vjerovatno nalazila negdje na prostoru
Sarajevskog polja. Dakle, na prijelazu iz XI u XII stoljeće formiran je političko-
geografski teritorij pod imenom Bosna sa svojim obilježjima refeudalne države a
to   su:   jedinstvo   teritorija,   klasno   raslojeno   društvo   sa   prvim   pomenom
bosnaskog plemstva (

magnates Bosnae

) i vjerovatno vladarskom dinastijom.

1.2Bosna u vrijeme prvih banova

Prvi, imenom poznati, bosnaski ban je

Borić

(1154-1163) koji je bio

uvučen u sukobe Ugarske i Bizanta sredinom XII stoljeća. Nepoznate su
okolnosti pod kojima je Borić došsao na bansko prijestolje, a u izvorima se prvi
put javlja 1445. godine kao saveznik ugraskog kralja protiv Bizanta, u opsadi
grada Braničeva na Dunavu. Bizantski pisac Kinam smatrao je Borića jakim
vladarem koji samostalno donosi odluke, a o Bosni je napisao da ''...

nije

potčinjena velikom županu Srba, nego narod u njoj ima poseban način života i
upravljanja..''.

Borićev nestanak iz političkog života vezan je za njegovo

miješanje u ugarske borbe za prijestolje. Od ugarskog kralja dobio je na poklon
posjede u Slavoniji gdje je trajno preselio i gdje mu se mogu pratiti potomci u
nekoliko daljih generacija. Sa banom Borićem u potpunosti je završen proces
stvaranja refeudalne države.

1.3 Ban Kulin

Borića je na banskom prijestolju naslijedio

ban Kulin

(1180-1204), jedna

od centralni ličnosti bosanskog vladara koji je ostavio pisani trag iza sebe. To je
njegova

povelja Dubroviku iz 1189.

godine, koja predstavlja i jedan od

najstarijih ćirilskih dokumenata na južnoslavneskom području. Za vrijeme
njegove vladavine stigle su i prve optužbe za pojavu hereze u Bosni. Optužbe da
prima i štiti heretike u svojoj zemlji stigle su od njegovog političkog protivnika,
dukljanskog kneza Vukana, koji je papi Inoćentiju III pisao da je i sam ban sa
svojom porodicom prihvatio herezu. Odmah nakon tih vijesti počeli su politički i
crkveni pritisci ugarskih kraljeva i katoličkih biskupa na Bosnu. Ban Kulin se
priticima odupirao diplomatskim putem. Predložio je da papa pošalje svoje
izaslanike u Bosnu da ispitaju stanje crkvenih prilika. Kao papin izaslanik

1203.

godine stigao je

Ivan de Kazamaris

koji se susreo sa predstavnicima bosanskih

krstjanan na

Bilinom polju kod Zenice

. U

bilinopoljaskoj abjuraciji,

Kulin se

javno odrekao svih hereza zbog kojih je optužen i izrekao odanost rimskoj crkvi.
Iako   se   se   zvanično   odrekli   hereze   pred   papinim   predstavnikom,   stvar   s
bosanskim   krstjanima   nije   bila   riješena,   već   je   to   bio   tek   početak   složenih
političko-crkvenih odnosa koji će obilježiti bosanski srednji vijek. O značaju
njegove ličnosti govori činjenica da se u jednoj povelji bosanska vlastela u XV
stoljeću,   dakle   tri   stoljeća   kasnije,   pozivala   na   Kulina   i   njegovo   doba,   ali   i
tradicija koja se do novijeg doba vremena sačuvala u vidu izreke: „Za Kulina
bana i dobrijeh dana.“