Individualno radno pravo
INDIVIDUALN
O RADNO
PRAVO
SKRIPTA
1
POJAM RADNOG PRAVA
Radno pravo je grana pozitivnog prava koja podrazumeva primenu pravnih normi i
nacela sadrzanih u radnom zakonodavstvu.Radni odnos se uspostavlja radi zadovoljenja
potreba vlasnika kapitala i vlasnika radne snage.
POJAM RADNOG ODNOSA
To je odnos koji se zasniva na ugovoru o radu izmedju poslodavca i zaposlenog.To je
pravni odnos izmedju pravnih subjekata.Sadrzinu pravnog odnosa cine prava i obaveze
njegovih subjekata.Radni odnos moze biti individualni i kolektivni.kolektivni je pravom
uredjen odnos izmedju poslodavca i vecine zaposlenih radi utvrdjivanja i ostvarenja
kolektivnih radnih prava.
SUBJEKTI RADNOG ODNOSA
Radni odnos uspostavljaju 2 pravnia subjekta: zaposleni i poslodavac.Zaposleni je
fizicko lice koje je u radnom odnosu.Status zaposlenog se stice ispunjavanjem uslova
utvrdjenih zakonom a gubi se prestankom radnog odnosa.Poslodavac moze biti fizicko ili
pravno lice i to se stice na nacin prepisan zakonom .Poslodavac moze biti privredno
drustvo,poslovna banka itd. ili drzavni organ.Kao fizicko lice poslodavac moze biti svaki
preduzetnik koji za obavljanje svoje delatnosti mora imati registraciju.
SADRZINA RADNOG ODNOSA
predstavljaju prava i obaveze zaposlenog i poslodavca propisani zakonom. Ova prava i
obaveze mogu biti individualna i kolektivna.Individualna su rasporedjivanje poslova,
radno vreme, odmori i odsustva itd.Kolektivna prava su sindikalno i korporativno
udruzivanje , kolektivno pregovaranje itd.
UREDJIVANJE RADNOG ODNOSA
Radni odnosi se uredjuju posebnim zakonom koji mora biti u skladu sa ratifikovanim
medjunarodnim konvencijama.Radni odnosi u drzavnim organima seuredjuju posebnim
zakonom o drzavnim sluzbenicima.Svi ovi zakoni moraju biti u skladu sa Ustavom
iratifikovanim medjunarodnim konvencijama.Kolektivni ugovor i pravilnik o radu se
zajedno zovu opsti akti i njima se ne mogu dati manja prava ili utvrditi nepovoljniji
uslovi rada od onih utvrdjenih zakonom.Ugovor oradu ima normativno dejstvo jer
odredjuje sadrzinu prava i obaveza svakog zaposlenog i svakog poslodavca.
PREDMET RADNOG PRAVA
2

-Izvore prava u materijalnom smislu koji predstavljaju društveno-ekonomske uzroke koji
izazivaju nastajanje prava kao društvene pojave.
-Izvore prava u formalnom smislu koji predstavljaju opšte pravne akte, odn. Pozitivno pravo.
Postoje razne klasifikacije izvora prava, od kojih je najprihvatljivija podela na:
-Izvore prava međunarodnog porekla i
-Izvore prava domaćeg porekla.
1.Izvori radnog prava međunarodnog porekla
Predstavljaju izvore:
1. Na međunarodnom nivou,
2. Na nivou regionalnih organizacija i
3. Bilateralne ugovore.
Akti organizacije Ujedinjenih nacija i akti Međunarodne organizacije rada predstavljaju
međunarodne izvore.
1.1.Akti organizacije ujedinjenih nacija
OUN je svetska organizacija koja je usvojena u San Francisku 26.juna 1945.godine, a nastala
je na osnovu Povelje ujedinjenih nacija.Ova organizacija ima nekoliko glavnih organa, a to su:
Generalna skupština,
Savet bezbednosti,
Ekonomski i socijalni savet,
Starateljski savet,
Međunarodni sud pravde i
Sekretarijat.
Za rad i radne odnose, najznačajniji je ekonomski i socijalni savet čija je nadležnost da prati
stanje, daje preporuke i usklađuje rad specijalizovanih organizacija.
Od mnogobrojnoh akata koje je usvojila Organizacija ujedinjenih nacija (OUN), dva
najznačajnija su: Univerzalna deklaracija o pravima čoveka i
Međunarodni pakt o ekonoskim, socijalnim i kulturnim pravima.
1.1.1. Univerzalna deklaracija o pravima čoveka
Usvojena je 10. decembra 1948.godine, od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Ona
predstavlja čitav jedan niz ljudskih prava od kojih se kao najvažnija izdvajaju:
Pravo na rad,slobodan izbor zaposlenja, zadovoljavajuće uslove rada i zaštitu za
slučaj nezaposlenosti,
Pravo na jednaku zaradu za jednak rad,
Pravo na pravednu i zadovoljavajuću naknadu za rad, kao i druge prateće odlike
socijalne zaštite,
Pravo na sindikalno udruživanje i delovanje,
Pravo na ograničeno radno vreme, odmor,raazonodu i povremeno odsustvovanje sa
posla,
Pravo na osiguranje za slučaj bolesti, starosti, invalidnosti, nezaposlenosti i drugih
socijalnih rizika.
I pored svog velikog značaja Univerzalna deklaracija o pravima čoveka ne predstavlja
formalan izvor prava, jer države koje su članice Ujedinjenih nacija nemaju pravnu obavezu da
svoje pravne akte usklade sa njom.
1.1.2. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Usvojen je na sednici 16. decembra 1966. godine na sednici generalne skupštine, a pihvaćen je
od strane tadašnje Federativne Republike Jugoslavije, pri čemu se ona obavezala na njegovu
primenu.
4
Prema ovom paktu, države koje ga ratifikuju, obavezuju se da će sva prava formulisana ovim
paktom, biti ostvarena bez ikakve diskriminacije zasnovane na bilo kojoj okolnosti, (rasi, polu,
jeziku,političkom mišljenju...).
Ovaj pakt je od velikog značaja za položaj čoveka kao radnika.
1.2. Akti međunarodne organizacije rada
Međunarodna organizacija rada (MOR) osnovana je Versajskim ugovorom o miru 28.juna
1919.godine. Od 1946.godine MOR postoji kao specijalizovana institucija OUN-a sa zadatkom
unapređenja i organizovanja uslova rada u svetu.
Međunarodna organizacija ima sledeće organe:
Opštu konferenciju,
Administrativni savet,
Međunarodni biro rada i
Generalnog sekretara međunarodnog biroa rada.
Administrativni savet predstavlja izvršni organ. Sastavljen je od 48 članova među kojima su
predstavnici vlada, predstavnici radnika i poslodavaca, stalni predstavnici najrazvijenijih
zemalja i odr.broj članova koji se menjaju svake godine.
MOR ima svoj ustav koji je redefinisan Filadelfijskom deklaracijom. Posle OUN-a ovo je
najbrojnija međunarodna organizacija, a akti ove organizacije deluju u 179 država.
1.2.1. Ustav međunarodne organizacije rada
Donet je 1919.godine. Njegov značaj je u tome što se njime definišu i opredeljuju pravni status,
odgovarajući imunitet i određene povlastice MOR-a. On se smatra izvorom radnog prava. On
sadrži tri ključna pitanja:
Tripartitno ustrojstvo MOR-a, njenih organa i tela,
Pravila i principe donošenja i implementacija konvencija i
Preporuka u skladu sa principom tripartizma i kontrola primene međunarodnih
standarda.
Sastavnim delom ustava, smatra se Filadelfijska deklaracija,odn deklaracija o ciljevima i
zadacima MOR-a.
1.2.2. Filadelfijska deklaracija
Doneta je 1944.godine na zasedanju Međunarodne konferencije u Filadelfiji. Ona sadrži opšte i
posebne ciljeve MOR-a, koji se odnose na:
Slobodu izražavanja i udruživanja,
Uključivanje predstavnika radnika i poslodavca u demokratsko razmatranje opštih
pitanja kao i pitanja vezanih za izjednačavanje njihovog statusa sa statusom vladinih
predstavnika,
Proširivanje prava na kolektivno pregovaranje i slično.
Filadelfijska deklaracija se može smatrati izvorom radnog prava jer su njeni pojedini ciljevi u
direktnoj vezi sa predmetom i sadržinom radnog prava.
1.2.3. Međunarodna konvencija rada
Konvencije međunarodne organizacije rada predstavljaju multilateralni međunarodni ugovori
sui generis.
Prema pravnom dejstvu, konvencije predstavljaju legislativne ugovore,
odn.ugovore zakone traites lois.
Međunarodna konferencija rada predstavlja međunarodno zakonodavno telo, a međunarodne
konvencije rada predstavljaju međunarodne zakone u pravnom smislu te reči.
5

Zbog postojećeg teorijskog shvatanja da međunarodni ugovori dobijaju pravnu snagu
normativnog akta kojim se ratifikuju i da se po tom elementu ocenjuje njihov odnos sa domaćim
zakonom i drugim propisima, dovodi do zaključka da međunarodni ugovor ratifikovan zakonom
ima jaču pravnu snagu u odnosu na međunarodni ugovor ratifikovan uredbom. To se danas ne
može prihvatiti, pa zbog toga su i drugačija rešenja u sistemu republike Srbije.
U teoriji međunarodnog prava postoji shvatanje prema kojem je sud dužan da poštuje norme
međunarodnog prava, iz čega proizilazi da norme međunarodnog prava imaju primat u odnosu na
norme domaćeg prava, zbog čega sledi zaključak da u slučaju neusklađenosti domaćeg zakona sa
međunarodnom konvencijom rada treba promeniti konvenciju.
1.2.4. Preporuke
Kada govorimo o preporukama MOR-a, trebali bismo napomenuti da se one znatno razlikuju od
konvencija iste organizacije. Nakon njihovog usvajanja, države članice ne prihvataju određena
pravila ponašanja, već ideje sadržane u njima, jer se tim idejama inspirišu pri stavaranju
nacionalnog zakonodavstva.
Preporuke se razlikuju od konvencija po prirodi pravila koja sadrže, zato što to nisu obavezne
pravne norme, već preporuke o tome kako bi pojedina pitanja bilo dobro reulisati u nacionalnom
zakonodavstvu. One predstavljaju doprinos stvaranju zajedničke socijalne svesti. Glavni cilj
preporuka je da doprinesu razumnom tretiranju socijalnih problema u nacionalnim okvirima.
U praksi, preporuke imaju značajnu političku snagu i teško im se može otvoreno suprotstaviti.
Prema jednom stanovištu preporuke prethode konvencijama, a prema drugom one slede
konvencije. Bez obzira na to što preporuke nemaju istu pravnu snagu kao što to imaju
konvencije, one itekako imaju značaj i važnost za sve države članice MOR-a.
1.3. Akti evropskih institucija kao izvori radnog prava
Danas u svetu se veoma često dešava da grupe država stvaraju regionalne organizacije sa
posebnim političkim i ekonomskim ciljevima,gde se zaključuju regionalni ugovori, gde neki od
njih predstavljaju izvore radnog prava.
Danas postoje brojne regionalne organizacije, od kojih je najstarija i za nas najvažnija
međunarodna organizacija u regionu Evrope, Savet Evrope. Savet Evrope je osnovan 05.maja
1949.godine i u njemu se sastoje sve evropske države osim Belorusije. Osnovni zadaci Saveta
Evrope su unapređenje demokratskih vrednosti i obezbeđenje ostvarivanja, ujednačavanja i
zaštite ljudskih prava u Evropi.
Najznačajniji akti koje je usvojio Savet Evrope su:
Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda,
Evropska socijalna povelja,
Evropska konvencija o socijalnom osiguranju...
1.3.1. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda
Usvojena je u Savetu Evrope 04.novembra 1950.godine. Ova konvencija je kasnije proširena sa
11 protokola. Predmet kojim se ona bavi predstavljaju ljudska prava i slobode, ali se isto tako
bavi pitanjima rada i radnih odnosa, socijalnog osiguranja itd.
O primeni ove konvencije, nadležan je i stara se Evropski sud za ljudska prava.
1.3.2. Evropska socijalna povelja
Usvojena je u Savetu Evrope 05.novembra 1961.godine, dopunjena je protokolima 1988.,1991. i
1995. godine, a revidirana je 03.05.1966.godine.
Evropska socijalna povelja utvrđuje sledeće institute:
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti