1. UVOD
„Bez ljubavi neka niko ne ulazi u hram
prosvjete jer će biti nesretan i to
nesretniji što više zna a manje ‘’
Davorin Trstenjak
Osim porodice, škole su najvažnije institucije u kojima mladi ljudi provode
vrijeme. Upravo zbog toga one se trebaju smatrati utočištem za djecu u kojem svi imaju
na raspolaganju sredstva za ispunjenje svakog aspekta svojih mogućnosti.
Učenjem i poučavanjem osiguravamo prirodan, razuman i ubrzan edukativni razvoj
koji vodi društvenom i individualnom prosperitetu. Djeca u školi trebaju više pravilno
učiti, a manje biti poučavana. Učenje ne može bez poučavanja jer su to dva procesa koji
idu zajedno.
U današnje vrijeme znanje više nije nešto čime se može ovladati, već nešto što
treba sticati, i to cijeli život, jer se spoznaje mijenjaju i bogate iz dana u dan.
Međutim, ma koliko osposobili učenika za samostalno učenje nastava neće moći bez
nastavnika. On će biti još potrebniji, samo će se njegova uloga mijenjati i više će biti u
funkciji edukativnog razvoja pojedinca.
Inovacije u nastavi podrazumijevaju
smanjivanje nastavnikove autoritativne
pozicije i dopuštanje većih sloboda učenicima u radu, posebno u odlučivanju šta će od
predviđenog gradiva usvojiti, na kojoj razini i kojim će sadržajima bogatiti svoje znanje.
Kako bi nastavnici uspješno ostvarili sve prethodno navedeno potrebno je ne samo da
poznaju ličnost djeteta, nego i da su osposobljeni da u skladu sa njihovim mogućnostima,
zadacima škole unapređuju i inoviraju svoj način rada. Zadatak ovog rada je približiti i
objasniti kako uvođenjem inovacija, nastavnik svojim može učiniti nastavu
savremenijom i puno kvalitetnijom.
1
znanja kao i zbog promjena u dostupnosti tih znanja. Došlo je i do velike promjene u
društvu, odnosno dolazi i do razvijanja demokratskih odnosa. Sekulić-Majurec, A. o
promjeni uloge nastavnika piše sljedeće: „... nastavnik više nije netko tko ima moć, vlast
nad informacijama, tko širi mudrost i znanje, kao što ni učenik više nije pasivni primatelj
tog znanja, što utječe na promjenu odnosa među njima.“( Sekulić – Majurec, A. (2007),
Kurikulum: uloga sudionika odgojno – obrazovnog procesa u stvaranju, provedbi i
vrednovanju kurikuluma, u: Previšić, V. (ur.), Kurikulum: teorije-metodologija-sadržaj-
struktura, Zagreb, Školska knjiga, str. 369.).
Kao što vidimo nastavnik više nije posrednik između nastavnih sadržaja i
učenika. On više nije isključivo organizator odgojno – obrazovnog procesa. Nastavnik
postaje jedan kreativan i odgovoran stručnjak, sa novim oblikom komunikacije u školi.
Pored toga, nastavnici imaju obavezu, da pored održavanja nastave, pomažu u razvoju
škole. Njegove posebne obaveze se odnose na stvaranje kurikuluma. Ako kurikulum
shvatimo kao strogo propisani nastavni plan i program, onda ulogu nastavnika ne
trebamo posebno objašnjavati, jer je to ona uloga koju je nastavnik imao u tradicionalnoj
školi. U tako shvaćenoj koncepciji kurikuluma nastavniku ostaje uloga poslušnog
izvršitelja zacrtanog. On će i dalje nastojati da predviđeno vrijeme ispuni obradom
gradiva, ali i ispunjavanjem rubrika u dnevnicima rada. Ako nastavnika posmatramo sa te
strane može nam se učiniti da je njemu važnije da tačno popuni dnevnike nego da
provjeri koliko su učenici imali korist, i koliko su shvatili određeno gradivo.
Ako kurikulum shvatimo kao nacionalni, više otvoren a manje strogo
struktuiran,nastavnik više neće imati ulogu poslušnog izvršitelja nečeg unaprijed
planiranog. Upravo u ovakvom kurikulumu nastavnik dobiva ulogu aktivnog stvaraoca.
Samim tim nastavniku se pruža mogućnost da sam izabere nastavne sadržaje koje će
obraditi, sadržaje koji će zaista biti korisni učenicima, koji će im služiti u životu. Radeći
po tom kurikulumu nastavnik osposobljava učenike za prilagođavanje na brze promjene
u svijetu. Svojom novom ulogom nastavnik osposobljava učenke i za samoobrazovanje,
to jeste osposobljava ih da sami dolaze do novih znanja korištenjem različitih medija.
Sada se od nastavnika zahtijeva da on bude spreman na promjene, na cjeloživotno učenje,
kao i na usavršavanje njegove informatičke pismenosti.
3
