Ekologija u saobraćaju
-seminarski rad-
TEMA: Instrumenti politike zaštite životne sredine
Profesor:. Student:
, 2012 godine
Ekologija u saobraćaju Instrumenti politike zastite životne sredine
1. UVOD
Životna sredina postaje luksuzno dobro. Obećanja u promociji održivog razvoja
provode se anemično i sa zadrškom. Tržište, u pravilu, dobrovoljno ne priznaje našu
spoznaju. Uzrok neravnotežama u životnoj sredini leži u ekonomskim aktivnostima.
Tržište i ’’nevidljiva ruka’’ tržišnog mehanizma predstavlja dobar način za
organizovanje privredne aktivnosti. Takav stav je danas prihvaćen, gotovo bez izuzetka, u
ekonomskoj nauci. Takođe, postoji saglasnost o određenim ograničenjima djelovanja
tržišta i potrebe da se ta ograničenja razrješavaju aktivnijom ulogom ’’vidljive ruke’’.
Vlade ponekad mogu da unaprijede tržišne ishode. Jedna od oblasti u kojoj država svojim
instrumentima poboljšava ishod je ekologija i zaštita životne sredine. Pojedinačni
proizvođači prilikom donošenja odluka o količinama i cijenama proizvoda neće uzimati u
obzir štetne posljedice njihove aktivnosti po životnu sredinu. U fabrici glinice, ekonomisti
u službi analize, će u kalkulaciji cijene koštanja uzimati u obzir samo interne troškove
proizvodnje. Ta fabrika, kao i mnoge druge, iz svojih dimnjaka i pogona ispušta mnoge
štetne materije u vazduh, vodu i zemlju. Ti troškovi, iako su značajni, neće biti obuhvaćeni
pomenutom kalkulacijom, osim u slučaju da država svojim propisima nametne obavezu
proizvođaču da i te troškove plati. Upravo se to i dešava, najveći broj savremenih država
koriste brojne instrumente koji za cilj imaju zaštitu životne sredine. Te aktivnosti
podrazumjevaju ’’sve odgovarajuće djelatnosti i mjere koje imaju za cilj prevenciju od
opasnosti, štete ili zagađivanja životne sredine, smanjenje ili otklanjanje štete koja je
nastala, i povrat na stanje prije izazvane štete’’(Služeni glasnik Republike Srpske, br.
28/07).
S ekonomskog aspekta održivi razvoj (sustainable development) pretpostavlja
takvo ponašanja u upotrebi resursa (ljudskih, prirodnih i proizvedenih) koje će održavati
dinamičku ravnotežu odnosa: priroda-čovek-društvo-tehnologija-ekonomija.
2
Ekologija u saobraćaju Instrumenti politike zastite životne sredine
Vrijednost životne sredine se može procjenjivati i metodom podsticaja ponude.
Ovom metodom se utvrđuju troškovi izgradnje postrojenja koje bi trebalo da neutrališe
zagađenje životne sredine. Po ovoj metodi je moguće utvrditi i trošak zamjene jednog
oštećenog ekosistema drugim. Ograničenje ove i metode podsticaja tražnje se temelje na
činjenici da one vrednuju troškove i koristi životne sredine za ljude a ne procjenjuju
vrijednost očuvanja ugroženih vrsta kao i pitanje vremenskog aspekta životne sredine.
Metoda neto sadašnje vrijednosti uzima u obzir vremenski aspekt budućih koristi i
troškova po osnovu određenih investicionih projekata. U životnom vijeku svakog
investicionog projekta postoje tri faze: faza izgradnje (u ovoj fazi postoje samo troškovi
investicija), faza eksplotacije (donosi koristi ali i operativne troškove kao i troškove
očuvanja životne sredine) i fazu po okončanju rada (koja sa sobom nosi troškove životne
sredine na duži vremenski period). Sve te koristi i troškovi se trebaju diskontovati na
sadašnju vrijednost. Zahtjev je pozitivna, odnosno maksimalna neto sadašnja vrijednost za
odobrenje određenog projekta.
Vrednovanje životne sredine je komplikovan poduhvat. Teško je predvidjeti sve
direktne i indirektne troškove koje može da prouzrokuje neki ekološki incident. Ovu
računicu, prilikom donošenja svake mjere ekološke politike, je teško sprovesti, čak i u
najrazvijenijim zemljama koje imaju razvijenu statističku i metodološku infrastrukturu.
Stoga je to još teže za očekivati u zemljama u razvoju i zemljama u tranziciji u koje spada i
BiH. Zato nije razumno očekivati da će zemlje kao što je naša biti u stanju da učine ono što
ne uspijeva ni razvijenim zemljama.
Međutim, ovim zemljama na raspolaganju stoje informacije o načinima donošenja
mjera ekološke politike u razvijenim zemljama. U praksi se njihovo ponašanje, uglavnom,
svodi na preuzimanje ovih rješenja. Neki smatraju da je ono što nam priroda daje od
neprocjenjive vrijednosti i odbijaju da se te ’’usluge’’ svode na puke monetarne vrijednosti.
Kritičari analize troškova i koristi ukazuju na mnoge teškoće u vezi sa dobijanjem
pouzdanih procjena i na činjenicu da je izvjesne elemente životne sredine suštinski
nemoguće procjeniti u novčanom smislu. Drugi su zauzeli stav da je dodjeljivanje
vrijednosti ekološkim funkcijama od suštinskog značaja. Ekonomisti generalno smatraju
da je analiza troškova i koristi korisno oruđe, pod uslovima da se koristi uz adekvatne
mjere opreza. Bilo bi nerazumno pretpostaviti da se svemu može dodjeliti novčana
vrijednost, ali u mnogim slučajevima ekonomsko vrednovanje može pomoći kreatorima
odluka.
3. RAZVOJ I ZAŠTITA ŽIVOTNE SREDINE
4
Ekologija u saobraćaju Instrumenti politike zastite životne sredine
Ekološka ekonomija podrazumijeva sadržaje koji se odnose na:
• uticaje privrednih aktivnosti na životnu sredinu,
• značaj životne sredine za ekonomiju,
• odgovarajuće načine regulacije ekonomskih aktivnosti u cilju postizanja ravnoteže
između životne sredine, privrede i drugih društvenih ciljeva.
Bez privrednih aktivnosti većina ekoloških problema bila bi jednostavno
istraživačka pitanja hemičara, biologa, fizičara i drugih struka, ali bez političkog značaja.
Na primjer, ono što djeli moralno neutralnu hemikaliju kao što je sumpor-dioksid, ili pak
azbest, živu, olovo, kadmij, uran ... od istoimenih zagađivača jeste ekonomija, uz
"katalitičku pomoć" tehnologije. Oni se javljaju kao zagađivači u svojstvu nusproizvoda
pri proizvodnji dobara za koja javnost izražava potrebe - od onih egzistencijalnih
(primarnih) do onih najvišega ranga. To znači da su ponašanja proizvođača i potrebe
(želje) potrošača esencijalni izvori narušavanja ekološke ravnoteže.
Moderna ekonomija se oslanja na odnose između troškova proizvođača i
preferencija potrošača. Ekonomska profitabilnost proizvođača pri proizvodnji i ponudi
dobara, te cjena i korisnost tih istih dobara u zadovoljavanju potreba potrošača donosi i
odgovarajuću neravnotežu životne sredine (zagađivanje i druge vidove ekoloških
problema). Traganja za ekonomskom ravnotežom stvarala su i stvaraju ekološku
neravnotežu. Kako tržište ne funkcioniše na način da reguliše društveno poželjan nivo
ekološke ravnoteže nameću se problemi oblikovanja regulacionih mehanizama koji mogu
dovesti do uravnoteženja razvojnih troškova i koristi uz prihvatljiv nivo zagađivanja
životne sredine. Ovi se problemi kreću od jednostavnih do krajnje složenih.
Danas možemo reći: prošla su vremena prihvatljivog - niskog nivoa zagađivanja
planete zemlje. Na životnu sredinu sve više danas gledamo kao na luksuzno dobro. Rastom
nacionalnih i globalnog bogatstva - nivoa ekonomske razvijenosti, raste briga za kvalitet
životnog prostora. Briga za životnu sredinu sve će više rasti. Odatle se može utvrditi
načelo da nivo bogatstva, tj. dohotka ukupno ili po stanovniku ima dvostruko značenje,
koje glasi:
• bogati ljudi, lokalne i nacionalne zajednice, te bogati i bogatiji deo čovečanstva
više troše izazivajući više zagađivanja, ali zbog toga sve više na životnu sredinu gledaju
kao na luksuzno dobro, koje ima svoju ekonomsku cenu, koju moraju snositi u interesu
održanja sva tri živa sveta u totalitetu;
• siromašni pojedinci, lokalne i nacionalne zajednice, te siromašni deo čovečanstva,
koji se bore za preživljavanje često problem životne sredine uzimaju kao nevažan u odnosu
na potrebe preživljavanja. To znači, da rastom dohotka i bogatstva raste i pažnja usmerena
na kvalitet životne sredine, koja je - na kraju - usmerena na planetu Zemlju (deluj lokalno
misli globalno).
Moglo bi se reći: ako se trendovi rasta bogatstva čovečanstva nastave možemo
očekivati porast zabrinutosti za životnu sredinu. Ali u sadašnjosti doživljavamo paradoks
prethodnih tvrdnji: prvo, suočeni smo da bogati (zbog profitnog interesa) često transferišu
prljave tehnologije siromašnima koje ovi (zbog preživljavanja, rasta i razvoja) prihvataju,
pa tako i bogati i siromašni narušavaju ravnotežu ekosistema; drugo, poznate svetske
skupove i protokole o zaštiti životne sredine iz Rio de Janeiro-a (1992.) i Kyota (1999.)
prihavataju načelno i bogati i siromašni, ali ih često krše - s poznatim otporima i
izdvojenom ponašanju SAD prema usvojenim odlukama očuvanja ekosistema, tj. planete
Zemlje, iz Kyota. Dodajmo tome zagovaranja i otpore prema genetskom inženjeringu. Sve
nas to dovodi do pitanja o stvarnim razmjerama zagađenosti životne sredine i načinima s
5
