INTERNA PROPEDEUTIKA

Propedeutika potiče od grčke riječi koja znači prethodno poučavam. Koristi se u raznim naukama za
teorijsku i praktičnu pripremu studenata.

Klinička propedeutika ima za cilj da studente medicine uvede u klinički dio medicine tj. budućeg ljekara

upozna sa

raznim bolestima čovjekovog organizma te metodama ispitivanja kao i dijagnostiku oboljenja.

U sklopu kliničke propedeutike putem praktičnih vježbi nastoji se osposobiti budući ljekar za samostalan

pregled bolesnika.

Prije nekoliko decenija propedeutika je bila poseban predmet. Danas svaka grana medicine ima svoju
propedeutiku.

Klinička iskustva pokazala su da je neophodno u obrazovanje ljekara cjelovito i kontinuirano izvodjenje
nastave iz propedeutike a sve u cilju da se stekne ne samo znanje već i vlast

ito iskustvo i samostalnost u

pregledu bolesnika.

Vodeću ulogu u internističkoj propedeutici imaju fizičke metode pregleda bolesnika: inspekcija,
palpacija, perkusija, auskultacija i treba ih uvijek primjeniti bilo da se pregled vrši u stanu, ambulanti,

bolnici.

Pored ovih osnovnih metoda postoje i druge, savršenije koje su se razvijale zahvaljujući sveukupnom
napretku čovječanstva. Tako da danas pri pregledu i postavljanju dijagnoze bolesti koriste se razne
laboratorijske, rendgenske, ultrazvučne, endoskop

ske i dr. pretrage.

ZDRAVLJE;BOLEST; INVALIDNOST

ZDRAVLJE-SANITAS

Na prvi pogled se čini da je odgovor na pitanje šta je zdravlje a šta bolest vrlo jednostavan ali jasno
definiranje ova dva pojma nailazi na niz poteškoća. Naime postoje različita stajališta

poput medicinskog,

socijalnog ili pravnog.

Zdravlje je skladna ravnoteža u građi funkciji organizma. Prema def. SZO zdravlje je stanje potpunog
fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja a ne samo odsustvo bolesti ili iznemoglosti. Za održavanje

zdrav

lja važna je i njegova prilagodljivost ili adaptabilnost na razne vanjske faktore te subjektivni

doživljaj zdravlja.

Adaptabilnost je sposobnost pojedinca prilagoditi se raznim vanjskim faktorima, naporu, hladnoći,
toplini i raznim drugim ekološkim uvjeti

ma. U vezi sa tim je kondicija koja je uslovljena sa radom i

uvježbavanjem koji povisuju prag otpornosti prema vanjskim faktorima. Stanje zdravlja pojedinca u
prvom redu ovisi od nasljednih osobina, koje je naslijedio od predaka. Subjektivni doživljaj zdravlja često
je lažan, npr. šećerna bolest, zloćudne bolesti, zato je zadatak moderne medicine na vrijeme otkriti
bolesti u tih „zdravih osoba“ pomoću laboratorijskih i instrumentalnih pretraga.

Sa druge strane imamo osobe koje se osjećaju bolesne iako su medicinski sasvim zdrave. Umišljanje
nepostojeće bolesti naziva se hipohondrija a javlja se kod raznih duševnih poremećaja i bolesti.

BOLEST-MORBUS

Sama riječ bolest potiče od riječi bol jer je bol vodeći simptom mnogih bolesti. Prema Hoffovoj def.

bolest je

promjena u gradji i funkcijama organizma kao i poremećaj psihičkog doživljaja uz smanjenje

radne sposobnosti te gubitak životnog veselja i duševno opterećenje. Sama spoznaja čovjeka da je
bolestan u nj. životu predstavlja prijelomni trenutak i važnu socijalnu pojavu. Bolest se može ograničiti
na pojedine dijelove a može zahvatiti i cijeli organizam što ovisi o mjestu i rasprostranjenosti poremećaja
građe i funkcije. Nauka koja se bavi proučavanjem bolesti naziva se patologijom. Patologija proučava
poremećaje građe a patofiziologija pormećaje funkcije u bolesnom organizmu.

INVALIDNOST

Invalidnost je stanje organizma nastalo kao posljedica neke ozljede ili bolesti, zbog čega je trajno, bilo
djelimično ili potpuno umanjena sposobnost za rad, privredjivanje i

normalan društveni život.

Invalidnost se može klasificirati:

Potpuna nesposobnost za rad i privređivanje ili 100% invalidnost

Djelomična sposobnost za rad i privređivanje nakon obavljene uspješne rehabilitacije

Nesposobnost obavljanja prijašnjeg zanimanja,ali se ta invalidna osoba može osposobiti za neki

dr posao,može se prekvalificirati.

Svaka invalidnost zahtijeva pokušaj smanjivanja nesposobnosti invalida; na prvom mjestu
osposobljavanje za samostalno zadovoljavanje osnovnih životnih potreba il

i samozbrinjavanje. Tek

potom dolazi pokušaj osposobljavanja za rad, privredjivanje i što normalniji socijalni život. Invalidnost
može biti mindropska ili ratna.

Mindropska invalidnost nastaje kao posljedica raznih pogibeljnih bolesti, prirodjenih mana, posljedica
ozljeda na poslu i izvan posla, te kao posljedica starenja organizma.

Ratna invalidnost nastaje kao posljedica ranjavanja, ozljeda te bolesti koje su u aktivnoj vojnoj služni.
Posebnim postupcima se nastoji osposobiti u što većoj mjeri svaki inva

lid za samozbrinjavanje, koristan

rad i privredjivanje a u sklopu njegovih individualnih mogućnosti. To se postiže primjenom rehabilitacije.

Rehabilitacija je vrlo složen proces osposobljavanja invalida za povratak u aktivan život unutar društvene

zajedni

ce. To se postiže stalnom provedbom medicinske, profesionalne, psihološke i socijalne

rehabilitacije.

RAZVOJ I TOK BOLESTI

Bolest ne može nastati sama od sebe, mora postojati uzrok ili etiologija bolesti. S obzirom na različite

uzroke sve bolesti svrstavamo u 6 grupa:

Bolesti uzrokovane biološkim uzročnicima

Bolesti uzr fizičkim i hemijskim agensima

Metabolične, deficitarne i hormonalne bolesti

Nasljedne i prirođene bolesti

FUNKCIJSKE I PIHOSOMATSKE BOLESTI

To su takva patološka stanja kod kojih do sada pristupačnim pretragama ne možemo pronaći nikakve
patološke promjene građe ćelija, tkiva organa iako se u bolesnika pojavljuju razni poremećaji funkcije.
Uzroci tim izoliranim funkcijskim poremećajima leže u čovjekovom duševnom život

u. Npr neuroza srca,

neke trbušne boleti.

OSTALE BOLESTI I BOLESTI NEPOZNATE ETIOLOGIJE

Najveći broj ovih bolesti čine tumori ali i neke druge bolesti npr esencijalna hipertenzija, neke duševne

bolesti.

Razvoj i tok bolesti ovisi o mnogim faktorima. Osnovn

i uvjet za pojavu bolesti jeste međusobni odnos

između organizma i klica. Ako navladaju klice razviće se bolest. U toj borbi uzročnika i ljudskog
organizma važne su u vezi klica i njihova količina i virulencija, uz druge manje važne faktore. Za

organizam

presudno je stanje obrambenih snaga. Organizam posjeduje u tu svrhu različita obrambena

tijela koja su nosioci otpornosti i imunosti.

IMUNOST je sposobnost organizma da se odupre štetnom djelovanju raznih živih i mrtvih uzroka
oštećenja i bolesti,djelova

nju svih organizmu stranih tvari.

Razlikujemo nespecifičnu i specifičnu imunost, aktivnu i pasivnu, prirodnu i stečenu imunost. Prirodna
imunost se stječe preboljenjem neke bolesti u toku koje organizam stvori zaštitna tijela ili antitijela
protiv uzročnika određene bolesti. Takva prirodna imunost je aktivna, jer se organizam aktivno bori.
Nasuprot tome, prirodna je imunost pasivna kad organizam pasivno i na prirodan način dobije bez
aktivnog sudjelovanja gotova antitijela kao dojenčad kada ih štite antiti

jela dobivena od majke.

Umjetna imunost je imunost koju stvaramo svijesno umjetnim putem. Može biti aktivna unošenjem
oslabljelih ili mrtvih klica i nj otrova u ljudski organizam parenteralno, peroralno, nanošenjem na kožu ili
pod kožu i

sluznice. U tu svrhu koristimo se cjepivom i vakcinama.

Pasivna umjetna imunost postiže se unošenjem gotovih zaštitnih antitijela u obliku ljekovitih seruma.

OSTALI FAKTORI KOJI UTJEČU NA POJAVU I RAZVOJ BOLESTI

Organizam se za borbu protiv uzr bolesti ko

risti svim raspoloživim sredstvima. Npr zdrava neozljedjena

koža štiti organizam od vanjskih štetnih ozljeda i sprječava prodiranje klica. Zdrava sluznica nije otporna
kao koža ali svojom sluzi štiti od štetnih faktora kao što su dim, prašina itd.

Konstitu

cija: asteniučne osobe lakše obole od tbc nego osobe atletske gradje kada se nadju u istim

prilikama.

Kondicija: ima važnu ulogu jer izmoren, iscrpljen slabo ishranjen organizam ne može se jednako
oduprijeti nekoj bolesti kao čvrst dobro uhranjen, izdržlj

iv organizam.

Prirodna ili stečena sklonost: npr obolijevanju od tbc sklonija su dojenčad, mala djeca, starije osobe i

osobe u pubertetu neho ostali ljudi.

Izloženost ili ekspozicija bolestima: postoji čitav niz bolesti vezanih za određeno zanimanje ili

profesiju

tzv profesionalne bolesti.

Godišnje doba: npr upale dišnih puteva i pluća su učestalije u hladno nego u toplo vrijeme.

Životna dob i spol : npr reumatska vrućica pretežno je bolest mladjih osoba a reumatoidni artritis bolest

starijih ljudi.

Geogr

afski položaj: ima određenu ulogu u pojavi nekih bolesti npr ateroskleroza je relativno rijetka

bolest u Japanu, dok je u Europi i Americi vrlo raširena dok je rak želuca je vrlo čest u Japanu. Odredjenu
važnost ima i način širenja bolesti. Neke se javljaju sporadično dok su druge šire veoma brzo na
određenom geografskom području u obliku epidemije.

Pandemija je širenje neke bolesti po cijelom svijetu.

Epidemiologija je znanost koja proučava pojavu, razvoj, kretnje i suzbijanje svih masovnih bolesti.

OPŠTI

ZNAKOVI I SIMPTOMI BOLESTI

Različite bolesti možemo razlikovati jednu od druge različitim simptomima i znakovima te promjenama
što ih oni uzrokuju u organizmu.

Znakovi bolesti su pojave dostupne objektivnu zapažnju posmatrača. Dostupni su pri mjerenju np

r krvni

pritisak, temperatura i sl.

Simptomi bolesti su subjektivan osjećaj bolesnika, ono što on osjeća, a ne može se mjeriti, npr bol,
pospanost, duševni nemir i sl.

Simptomi i znakovi često se preplići npr povišena temperatura može se točno izmjeriti te

rmometrom ali

je bolesnik sam može dobro osjetiti. Riječ simptom potiče od grč riječi symptoma=dogadjaj, slučaj. Mogu
biti specifični (tipični za odr bolest) i nespecifični ( povišena temp, glavobolja) simptomi.

Sindrom je skup simptoma koji su uzrečno po

vezani i dolaze uvijek zajedno. Prepoznavanje neke bolesti

naziva se dijagnoza. Znakovi i simptomi bolesti su osnovni elementi za postavljanje dijagnoze.

Malaksalost je redovan simptom zaraznih i febrilnih bolesti. Često je znak iscrpljenosti, neuhranjenos

ali i znak umora nakon nekog teškog fizičkog posla.

Bol je jedan od vodećih simptoma mnogih bolesti. Osobito je važan u bolestima probavnog trakta, bolu u
prstima, ili slabinama kod bubrežnih kamenaca.

Treba upamtiti osnovno da bol u trbuhu može biti posljedica puknuća čira, zapetljaja crijeva i dr hirurških
bolesti pa se bolesniku ne smije dati ništa na usta.

Temperatura: normalna kreće se u rasponu od 36,7

37*C. Povišenje tjelesne temperature predstavlja

reakciju organizma u borbi sa uzročnikom bolesti. Vrućica

febris je povišenje tj.temp iznad normalnih

vrijednosti. Febrilni bolesnici osjećaju se malaksalo, klonulo, nemaju apetita, pojačano žeđanje, malo
mokre. Kao popratna pojava javlja se tzv febrilna tahikardija. Temperatura se može mjeriti aksil

arno i

rektalno. Normalno je rektalna temperatura viša za 0,4

-0,*C. Toplomjer u rektumu odnosno ipod pazuha

treba držati 5min pa onda očitati vrijednosti. Za bolesnika koji nema temperaturu kažemo da je

afebrilan.

TOK BOLESTI

uspostavljanje kontakta očima. Pažljivim posmatranjem pacijentovog izraza lica možemo odmah osjetiti
da li su naša pitanja shvaćena. Treba i napomenti da hipnotičkim pogledom u pacijenta možemo izazvati

nelagodnost te ih tre

ba izbjegavati. Iskusan ljekar koristi sve vrste pitanja da bi došao do infermacije.

Razlikujemo nekoliko tipova pitanja:

Neutralna pitanja treba upotrebljavati kad god je moguće. Ona su tako postavljena da ne

sugerišu ni jedan odgovor. Mogu biti otvore

na i zatvorena.

Otvorena neutr pitanja jednostavno su usmjerena na temu

Zatvorena neutrpitanja uključuju nekoliko alternativnih odgovora na pitanje

Direktna pitanja su uvijek zatvorena, jer zahtijevaju jasan odgovor DA ili NE.

Vodeća pitanja

su ona koja navode pacijenta da radije da jedan odgovor nego drugi.

Dopunske primjedbe u kratki komentari sa ciljem da stimulišu pacijenta na saradnju. One

sugerišu pacijenta da dobro radi i da treba da nastavi.

Kada su odgovori neadekvatni, ljekar upu

ćuje direktno pitanje. Ako se pacijent udalji od teme mora se

prekinuti promijeniti temu. Prekidanje se koristi samo ako se mora jer pacijentova osjećanja mogu biti
povrijeđena. Kada ljekar dobije svoju informaciju, on istovremeno procjenjuje njen značaj. Ispitivač mora
razlučiti koji su simptomi važni a koji ne, te mora odlučiti da li dvije ili tri tegobe imaju zajednički uzrok.

Zdravstveni radnici imaju dva odvojena i različita riječnika. Jedan je veoma širok i bogat i specijaliziran i

koristi se u razgovoru sa radnim kolegama npr angina pectoris, colicae abdominales, melena. Drugi

riječnik je onaj kojim ispitujemo pacijenta a da nas on razumije.

Osnovne stavke oko uzimanja anamneze su:

Glavne tegobe (ono zbog čega je pacijent zatražio pomoć)

Objašnjavanje glavnih tegoba, sadašnja bolest

kada je bol počela, koliko traje, da li i kuda se širi,

da li je vezana za fizičku aktivnost, hronološki tj po redu objasniti tegobe

Ranija historija-

oboljenja u djetinjstvu, nesreće,operacije i sl

Porodična

historija-