Intrahospitalne infekcije
BOLNIČKE
INFEKCIJE I
MERE PREVENCIJE
Bolničke,
nozokomijalne infekcije predstavljaju tešku,
često
po život opasnu komplikaciju
osnovne bolesti koja je bila razlog hospitalizacije. To su infekcije koje se razvijaju 48 do 72 sata
od hospitalizacije.
Vremenski okvir za dijagnostikovanje ove vrste infekcije se
kreće
48-72 sata od trenutka
hospitalizacije u
bolničke
kapacitete, do 30 dana nakon operativnog zahvata i do godinu dana
kod implantacije stranog tela .
Mađarski
lekar Semmelweiss je sredinom 19. veka postavio hipotezu da
je uzrok puerperalne
sepse kontaminacija rana obdukcijskim materijalom na
rukama studenata nakon nastave anatomije. Dezinfekcijom ruku studenata
nakon izlaska iz obdukcijske dvorane smrtnost porodilja je smanjena s 12%
na 1%. Godine 1867., Lister, profesor hirurgije uvodi postupak antisepse
(pranje ruku pre operacije u 5%-tnom rastvoru karbolne kiseline, na ranu je
stavljao zavoje
namočene
u tom rastvoru i prskao operaciono
područje).
1890. godine, profesor Bergmann uvodi metodu
aseptičkog
rada; instrumenti
se sterilišu, a koža temeljno dezinfikuje.
Početkom
primene antimikrobnih
lekova (sulfonamida u 1935. i penicilina u 1945. godini), smanjile su se stope infekcija rana, a
time i interes za podatke o
bolničkim
infekcijama. Pojavom epidemija uzrokovanih penicilin
rezistentnim stafilokokom, sredinom 20. veka, osnivaju se i timovi za nadzor
bolničkih
infekcija
u koje su od 1959.
uključene
i medicinske sestre, prvo u Engleskoj, a zatim i u SAD.
Langmuir je 1963. godine pri Centru za kontrolu i prevenciju bolesti (Center for disease
control and prevention, CDC) u SAD- u osmislio
način
pristupa problemima
bolničkih
infekcija,
te definisao pojam nadzora kao kontinuirano prikupljane i analizu podataka potrebnih za
planiranje,
provođenje
i evaluaciju principa kontrole infekcija i povrat informacija onima koji ih
trebaju znati.
2000. godine u Atlanti je održan
četvrti
kongres o
bolničkim
infekcijama
čiji
su ciljevi bili:
osigurati najnoviju
naučnu
informaciju u tom
području
i oblikovati viziju i strategiju za
naučno-
istraživački
rad i preventivne aktivnosti u
nadolazećem
veku. Od tada se u prevenciji
bolničkih
infekcija, naglašava neophodnost promene neadekvatnih postupaka zdravstvene nege.
Bolničke
infekcije predstavljaju
najčešći
nus-efekat
lečenja
u bolnicama i prepoznate su kao
veliki javno-zdravstveni problem u celom svijetu. Podaci Svetske zdravstvene organizacije
upozoravaju da godišnje u svetu milioni hospitalizovanih bolesnika dobiju bar jednu
bolničku
infekciju u toku
lečenja
i da je to razlog velikog broja smrti u bolnici ali i nakon
bolničkog
lečenja.
Posledica su brojnih endogenih i egzogenih faktora rizika
čije
je
praćenje
neophodno u
prevenciji i kontroli razvoja
bolničkih
infekcija.
Bolničke
infekcije se
najčešće
javljaju u jedinicama intenzivne nege, znatno
povećavaju
ukupni
morbiditet i mortalitet, produžavaju
bolničko
lečenje,
dovode do
povećavanja
potrošnje
antibiotika i
povećavaju
ukupne
bolničke
troškove.

dostupne antibiotike. Time je problem borbe protiv razvoja i širenja
bolničkih
infekcija znatno
složen jer
izlečenje
bolesnika zahteva upotrebu antibiotika,
uzročnici
u toku terapije razvijaju
rezistenciju na
korišćene
antibiotike, javlja se potreba za
uključenjem
novog antibiotika i tako u
krug. Zbog toga je problem pojave i
lečenja
bolničkih
infekcija jako složen i zahteva sistematski
epidemiološki i mikrobiološki nadzor.
Uzročnici
i
načini
prenosa
bolničkih
infekcija
Uzročnici
bolničkih
infekcija mogu biti gotovo svi mikroorganizmi: bakterije, virusi,
gljivice i paraziti. Vrste bakterija su se vremenom menjale u zavisnosti od primene antibiotika te
uvođenjem
novih
dijagnostičkih
i terapijskih,
često
invazivnih zahvata. Važna karakteristika
bakterija je pojava otpornosti na antibiotike
(često
i višestruka), te otpornost na dezinfekciona
sredstva.
Najčešći
uzročnici
od gram pozitivnih bakterija
najčešće
su: Staphylococcus aureus,
Enterococcus species, Streptococcus pneumoniae, Streptococcus pyogenes i Clostridium
difficile. Od gram negativnih bakterija
najčešće
su: Pseudomonas aeruginosa, Klebsiella
pneumoniae, Serratia marcescens, Acinetobacter spp., Escherichia coli, Campylobacter jejuni te
Legionella spp.
Intrahospitalne infekcije ( IHI) predstavljaju
značajan
problem u zdravstvu, posebno ako se
leče
u jedinicama intenzivne nege jer predstavljaju
značajan
uzrok morbiditeta i mortaliteta kao i
faktor koji doprinosi produženju
bolničkog
lečenja
.
Efektivni nadzor razvoja intrahospitalnih infekcija zahteva
praćenje
različitih
parametara
koji
uključuju
epidemiološke karakteristike te
određivanje
težine bolesti kroz prizmu
različitih
kliničkih,
laboratorijskih i mikrobioloških parametara.
Takođe,
bitni
predisponirajući
faktori koji
bi mogli dodatno uticati na dužinu hospitalizacije a samim tim
povećati
mogućnost
za razvoj
ovih infekcija su
različite
intervencije (plasiranje CVK, urinarnih ili venskih katetera, operativni
zahvati, hemodijalizni sistemi i drugo)
Pojava novih virusa, promena njihovih epidemioloških osobina, te pojava rezistencije na
antivirusne lekove uticali su na porast kako broja tako i
značaja
virusom uzrokovanih
bolničkih
infekcija. Pod
odgovarajućim
uslovima, skoro svaki virus može uzrokovati
bolničku
infekciju, a
prema putevima prenosa virusne infekcije delimo u
četiri
kategorije:
1.
Gastrointestinalne infekcije
(enterovirusi, adenovirusi, rotavirusi, astrovirusi, Norwalk virus,
hepatitis E virus, mali okrugli virusi, corona virusi i hepatitis A virus).
2.
Respiratorne infekcije
(virus influence, virus parainfluence, respiratorni sincicijski virus,
adenovirusi, enterovirusi, rinovirusi, korona virusi, citomegalovirus-CMV, Epstein-Barr
virus-EBV, herpes simpleks virus-HSV, humani herpes virus tip 6-HHV6, virus ospica,
mumpsa, humani parvovirus B19, rubella virus, poxvirus i varicella-zoster virus-VZV).
3.
Egzantematozne bolesti
(enterovirusi, herpes simpleks virus-HSV, humani herpes virus tip 6-
HHV6, varicella- zoster virus-VZV, virus ospica, humani parvovirus B19, i rubella virus).
4.
Krvlju prenosive bolesti
(hepatitis B virus-HBV, hepatitis C virus-HCV, humani
leukemia/lymphoma virus-HTLV, humani virus imunodeficijencije-HIV, virusne
hemoragijske groznice-VHG, CMV, EBV i HHV-6).
Učestalost
bolničkih
gljivičnih
infekcija poslednih godina
značajno
raste,
najčešće
su: Candida
spp., Aspergillus, Trichosporon i Fusarium.
Uslovi prenosa
uzročnika
i pojave infekcije
Pojmovi koji su važni u smislu definisanja
bolničke
sredine kao jedinstvenog ekosistema u
kojem su u stalnoj korelaciji bolesnik, mikrooorganizmi,
bolnička
sredina i zdravstveno osoblje
su: kontaminacija, kolonizacija i infekcija.
Bolničke
infekcije
prema svom poreklu
mogu biti endogene (uzrokovane mikroflorom
samog bolesnika) ili egzogene (izazvane direktnim unosom mikroorganizama, zbog
dijagnostičkih
ili terapeutskih postupaka ili zbog izloženosti
bolničkoj
okolini).
Bolnička
infekcija može se javiti u
sporadičnom,
epidemijskom ili endemskom obliku.
Bolesnici s
povećanim
rizikom oboljevanja od
bolničkih
infekcija su hirurški bolesnici,
imunodeficijentni bolesnici,
nedonoščad,
novorođenčad
i
dojenčad,
bolesnici s opekotinama,
bolesnici u jedinicama intenzivnog
lečenja
i nege, bolesnici na hemodijalizi te infektivni
bolesnici.
Načini
prenosa
Načini
prenosa patogenih mikroorganizama prvenstveno zavise od njihove lokalizacije u
organizmu bolesnika ili osoblja, što
znači
da su ljudi glavni rezervoar i izvor mikroorganizama a
ujedno su i glavni prenositelji. Sve navedeno
događa
se u okvirima neprekinutog epidemiološkog
lanca (Vogralikov lanac).

Infekcije
mokraćnog
sistema
i pneumonije, povezane sa upotrebom respiratora,
najćešće
su BI u JIL . Preduslov za
većinu
bolničkih
urinarnih infekcija je urinarna kateterizacija.
Najvažniji postupak u
sprečavanju
nastanka infekcije
mokraćnog
sistema je izbegavanje
nepotrebne kateterizacije
mokraćne
bešike, a prilikom postavljanja urinarnog katetera
korišćenje
aseptičke
tehnike. Rizik za nastanak bakteriurije se
povećava
za 5% po danu prisutnosti katetera.
Infekcije hirurških rana
čine
do 29%
bolničkih
infekcija i
moguće
su nakon svakog
hirurškog zahvata. U ovu grupu svrstavamo nastanak infekcije na mestu operacionog polja, do
30 dana nakon operacije ili do 1 godine nakon operacije ako je postavljen implantat.
Bolničke
pneumonije
su na
trećem
mestu po
učestalosti,
najčešće
su infekcije u jedinicama
intenzivnog
lečenja
i
čine
do 19% svih
bolničkih
infekcija, a stopa smrtnosti je i do 55%.
Povezane su s endotrahealnom intubacijom i
mehaničkom
ventilacijom ili su komplikacija nakon
kirurškog zahvata,
najčešće
grudnog koša ili trbuha.
Najčešći
uzročnici
su gram-negativne
bakterije. Osnovne metode prevencije pneumonije su:
čišćenje
disajnih puteva,
sprečavanje
aspiracije, vežbe dubokog disanja i iskašljavanja, te što ranija mobilizacija bolesnika.
Kod
veštačke
ventilacije potrebno je
očistiti
i dekontaminisati respiracionu opremu, sprovoditi
higijenu bolesnikove usne šupljine i/ili traheostome i sprovoditi higijenu ruku pre i posle
kontakta s bolesnikom.
Bakterijemija i sepsa
su
bolničke
infekcije krvi s
učestalosti
2 – 6% i smrtnost im je vrlo
visoka, od 25 do 50%. Bakterijemija
označava
prisutnost bakterija u krvotoku, a sepsa je
klinički
sindrom uzrokovan mikoroorganizmima koji se u njemu i razmnožavaju. Može biti uzrokovana
bilo kojom vrstom mikroorganizama; bakterijama, gljivicama, virusima i protozoama. Infekcija
može biti primarna (povezana s unošenjem
uzročnika
putem endovenskih katetera i drugih
pomagala) i sekundarna (ima poznato izvorište, a to su
najčešće:
orofarinks, debelo crevo,
urogenitalni sistem i koža). U jedinicama intenzivnog
lečenja,
zbog invazivnih
dijagnostičkih
i terapijskih postupaka
češća
je primarna sepsa, a na drugim odeljenjima sekundarna.
Kao faktori rizika za infekcije
operativnog mesta pominju se:
boravak u JIL, trajanje operacije,
dužina boravka u JIL pre
operativnog zahvata, prisustvo
maligne
neoplazme,
kao
i
kontaminirane rane . Faktori koji
podstiču
nastanak BI su koma,
malnutricija,
korišćenje
sedativa,
horizontalni položaj glave i
povreda glave.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti