Invalidi sportisti
MERENJE RASTA
Kad roditelji govore o telesnoj masi svog deteta, onda obično procenjuju dete na temelju izgleda i
uobičajenih estetskih merila prihvaćenih u društvu. U medicini i prirodnim naukama želimo pojave da
objektivizujemo i primarno merimo. Radi sticanja uvida u opšti telesni rast i razvoj dece odgovarajućeg
biološkog uzrasta, primenjuju se antropometrijske metode merenja, kako pojedinih delova tela, tako i tela u
celini. Antropometrija (somatometrija) je metoda merenja čovekovog tela, odnosno pojedinih delova tela,
kojom se kvantitativo određuju morfološke osobine i sagledava objektivna slika stanja rasta ispitivane osobe.
Antropometrija ima vuše ciljeva.
Antropometrijsko merenje u praktične svrhe radi:
- sticanja objektivne predstave o stanju telesnog razvitka ispitivane osobe, čemu naročito doprinosi
međusobno poređenje pojedinih izmerenih antropometrijskih mera.
- sagledavanja napretka, odnosno nazadovanja određenih antropometrijskih mera (poređenjem podataka
uzastopnih merenja sprovedenih u odgovarajućim vremenskim razmacima, mogu se realno pratiti: tok fizičkog
razvoja deteta ili adolescenta, uticaj pojedinih oblika telesnog vežbanja na morfološke karakteristike jedinke,
sagledati morfološke promene uslovljene nastajanjem ili lečenjem povreda, oštećenja i oboljenja pojedinih
segmenata tela).
- pravovremeno usmeravanje sportiste takmičara prema sportskim disciplinama, a presudnu ulogu imaju
ne samo pojedini antropometrijski parametri, već i njihovi međusobni odnosi.
Promena jednog antropometrijskog parametra pri rastu i razvoju, uslovljava promenu drugih parametara.
Kliničkom procenom dobijenih vrednosti mogu se pravovremeno dijagnostifikovati fiziološke varijacije od
patoloških devijacija.
Antropometrijska merenja i obrada podataka na većim grupama ispitanika:
- longitudinalni metod istraživanja tj. praćenje i merenje iste grupe osoba tokom niza godina, u
pravilnim vremenskim intervalima.
- transferzalni metod israživanja je jednokratno merenje većeg broja ispitanika određene populacije i
dobijanje uvida u prosečno stanje telesnog razvoja.
Transferzalne studije preseka su relativno jeftinije od longitudinalnih, i mogu se brzo sprovesti u nekoj
manjoj definisanoj populaciji ili celoj zemlji. Longitudinalna istraživanja su duga, veoma složena i skupa, ali
pružaju podatke koje ne možemo da dobijemo transferzalnim studijama (kao što su npr. brzina rastenja i
dobijanje u masi).
Rast deteta se može pratiti i procenjivati određivanjem raznih parametara. Najčešće se koristi merenje
dužine, odnosno visine tela, zatim telesne mase (težine), obima glave, toraksa i abdomena, debljine kožnih
nabora, a procenjuju se i zubna starost i skeletno sazrevanje. U svakodnevnoj praksi za ocenu fizičkog napretka
dojenčeta nam prvenstveno služi telesna težina, a za dugoročni nadzor rasta deteta najbolje služi određivanje
telesne visine.
Za upoređivanje somatskog rasta dece mnoge zemlje su odredile svoje standarde, tzv. krivulje rasta za
decu. Postoje posebne krivulje rasta za mušku, kao i za žensku decu, za decu do 36 meseci i nakon tog perioda,
i tablice sa percentilima obima glave. Krivulje rasta visine i težine napravljene su na temelju statistički
obrađenih podataka velikog broja zdrave dece, i predstavljene u koordinatnom sistemu, u kome je na apscisi
hronološka dob deteta, a na ordinati telesna težina i visina. Obično su na takvim grafikonima osim krivulje koja
spaja tačke prosečne visine odnosno težine dece određene dobi, date i krivulje koje označavaju statističku
varijacijsku širinu visine i težine za dob. Ukoliko merenjem težine i visine deteta i unošenjem ovih vrednosti u
koordinatni sistem grafikona dobijemo, da su njegova telesna masa i visina na 50 percentilu (P50), to znači da je
dete teže i više od 50% svojih vršnjaka, odnosno lakše i više od 50%. Dete čija se visina ili težina nalazi ispod
3. percentila ili iznad 97. percentila za dob, odstupa od velike većine dece (97%) istog uzrasta, što nam nalaže
da treba ispitati uzrok niskog ili visokog rasta, niske ili visoke telesne težine.
Standardi rasta za normalnu masu i visinu u nekim sredinama postoje već pedesetak godina. Kod nas su
ranije korišćene tzv. Tanner-ove krivulje rasta iz 1966. godine iz Velike Britanije. Iako postoji potreba za njima,
Srbija nema svoje krivulje rasta. Danas se za međunarodna upoređivanja i za zemlje koje nemaju takvih
krivulja, primenjuju krivulje rasta koje je publikovao američki Centar of Disese Control and Prevention (CDC)
2000. godine. Jedna od grafičkih prikaza krivulja rasta, koja se odnosi na mušku decu uzrasta od 2 do 20
godina je data Slikom 1.
Svetska zdravstvena organizacija je (WHO) 2006. godine objavila svoje percentilne krivulje rasta koje
se neznatno razlikuju od američkih (Slika 2).
Međutim, jednokratno određivanje percentilnih vrednosti telesne težine i visine nije dovoljno
afirmativno, dok ne odredimo dinamiku rasta. Percentilne krivulje rasta su pogodne za dugoročno praćenje
razvoja određeneg deteta, obzirom da percentilna krivulja odražava njegov genetski određen potencijal rasta.
Svako odstupanje detetove težine ili visine tokom dugoročnog praćenja izvan prvobitne krivulje rasta, treba da
upozori na moguće patološke uzroke. Nakon dojenačkog perioda obično je dovoljno pratiti telesnu težinu i
visinu jedanput godišnje. Percentilne krivulje se ne koriste samo za praćenje rasta i razvoja zdrave dece, već i
bolesne. Primer za to su endokrinološke bolesti uz koje su vezani poremećaju rasta, u kojima se može na
krivulji brzine rasta pratiti delovanje hormonske tarapije. Poremećaj rasta može postojati i kod dece s
normalnom telesnom visinom, a otkriva se na osnovu nesklada visine deteta s visinom roditelja ili niske brzine
rasta (<4,5 cm za godinu dana kod dece uzrasta iznad 4 godine). Nizak rast označava telesnu visinu koja je
ispod 3. percentila ili je više od 2 standardne devijacije (SD) ispod proseka za odgovarajući uzrast i pol. Većina
dece niskog rasta ima neki od fizioloških oblika niskog rasta („oblici normalnog niskog rasta“). Što je veće
odstupanje telesne visine od normale to je veća verovatnoća da dete ima neki od patoloških oblika niskog rasta.
Pothranjenost je i danas vodeći uzrok niskog rasta u nerazvijenim zemljama širom sveta. Samo kod oko 5%
dece uzrok niskog rasta su endokrinološki poremećaji.
U opštoj populaciji danas se za ocenu stanja uhranjenosti primjenjuje indeks telesne mase-ITM (Body
mass index-BMI), koji se dobija na sledeći način:
ITM=Težina u kilogramima/(Visina u m)2
Ovaj način merenja je prihvatila je i Svetska zdravstvena organizacija, pa je to danas standardan način
za međunarodna upoređivanja. Indeks tjelesne mase zavisi od pola i uzrasta, pa apsolutni ITM kod dece nije
dobar parametar za klasifikaciju prekomerne telesne mase i debljine. Stoga se kod dece koristi relativni ITM,

vaga koja se koristi za terenske uslove meri sa tačnošću od 500 g, jer je mehanizam vage pod direknim
uticajem atmosferskih činioca pa sa velikom upotrebom preko 5000 merenja se potpuno isključuje iz upotrebe.
Za merenje obima glave, grudnog koša, trbuha je najbolje koristiti metalni (ili od staklenih vlakana)
santimetar, pošto se platneni (tzv. krojački) može upotrebom da izduži, a brojke izbrišu. Santimetarskom trakom
merimo sa tačnošću od 0,5 cm, a metalnom mernom trakom merimo sa tačnošću od 0,1 cm. Dužina merne
trake iznosi 150 cm, a posle 100 merenja potrebno je traku izbaždariti prema antropometru zbog mogućnosti
njenog rastezanja. Meri se najveći, frontookcipitalni (čeonopotiljačni) obim glave, obim grudi u visini bradavica
i obim trbuha preko umbilikusa (pupka).
Debljina kožnih nabora meri se definisanim tačkama na telu, specijalnim kaliperima. Neophodno je
odrediti debljinu bar jednog nabora kože na ekstremitetima (najčešće je to triceps, na sredini zadnje strane
nadlaktice) i na trupu (ispod vrha skapule - lopatice i/ili na određenim mestima na trbuhu). Prema dogovoru
merenja se vrše na levoj strani tela. Nabor kože se podigne sa dva prsta (palac i kažiprst), a otvoreni kaliper se
postavi na kožu ispod vrhova prstiju i ostavi da se spontano zatvara nekoliko sekundi (Slika 4.). Za to vreme
kaliper pritiskuje silom od 1 kg na 1 cm2. Kazaljka se posle 2-3 sekunde kratkotrajno smiri i ova vrednost u
milimetrima se očita. U ovom intervalu savladava se elasticitet tkiva, pa su očitane vrednosti bliže realnim.
Duže zadržavanje hvataljki može usloviti njihovo pomicanje i klizanje čime bi se umanjila tačnost rezultata.
Obzirom na veliku varijabilnost rezultata merenja debljine jednog kožnog nabora kod iste osobe,
neophodno je da se merenje uzastopno ponovi barem tri puta. Kao konačan rezultat merenja uzima se srednja
izmerena vrednost debljine nekog nabora. Rezultati se sabiraju i upoređuju sa odgovarajućim tablicama.
U oceni stanja uhranjenosti se možemo koristiti i metodama električne sprovodljivosti. Ove metode se
ne izvode rutinski, a zasnivaju se na razlici u električnoj provodljivosti nemasnog i masnog tkiva. Ove metode
(ukupna električna provodljivost i bioelektrična impedanca) se zasnivaju na propuštanju struja različitih napona
kroz organizam, i potom merenja električnog otpora. Otpor zavisi od količine vode, te se određuje sadržaj
nemasnog tkiva, a posredno i procenat masnog.
VODA I ELEKTROLITI
ULOGA VODE U ORGANIZMU
PRENOSI HRANLJIVE SUPSTANCE, KISEONIK I HORMONE DO ĆELIJA
UKLANJA METABOLIČKE NUSPROIZVODE
UNIVERZALNI RASTVARAČ
UČESTVUJE U REGULACIJI TELESNE TEMPERATURE
ZAŠTITNA ULOGA (LIKVOR)
VODA
UKUPNA TELESNA VODA NA ROĐENJU – 79% TM
SA 12 MES. – 60% TM
ODRASLI – MUŠKARCI ~ 60%, ŽENE ~ 50%
OKO 75% MIŠIĆA ČINI VODA
MASNO TKIVO IMA OKO 10% VODE
RASPODELA VODE U ORGANIZMU
INTRAĆELIJSKA VODA 30-40% TM
EKSTRAĆELIJSKA VODA – DO 20-25% TM
VASKULARNI PROSTOR 5% TM
INTERSTICIJUM 15% TM
TRANSCELULARNA VODA 1-3% TM
0-3 MES. > EKSTRAĆELIJSKI DEO VODE
NAKON 3 MES. > INTRAĆELIJSKI DEO VODE
5 MES.
5 MES.
GESTACIJE
GESTACIJE
NOVOROĐENČE
NOVOROĐENČE
6 MES.
6 MES.
12 MES.
12 MES.
ODRASLI
ODRASLI
UKUPNA
UKUPNA
VODA %
VODA %
85
85
80
80
70
70
65
65
60
60
EKSTRACEL.
EKSTRACEL.
VODA %
VODA %
55
55
45
45
30
30
25
25
20
20
INTRACEL.
INTRACEL.
VODA %
VODA %
30
30
35
35
40
40
40
40
40
40
BILANS TEČNOSTI
90% EGZOGENA
10% ENDOGENA
CENTAR ZA ŽEĐ – HIPOTALAMUS
OSMORECEPTORI (HIPOTALAMUS, PANKREAS, VENA PORTA)
APSORPCIJA – ŽELUDAC, TANKO I DEBELO CREVO
HORMONI KOJI UTIČU NA METABOLIZAM VODE
ANTIDIUREZNI HORMON (ADH)
ATRIJALNI NATRIURETSKI PEPTID
RENIN-ANGITENZIN-ALDOSTERON
•
ANTIDIUREZNI HORMON (ADH)
se sintetiše u supraoptičkim i paraventrikularnim jedrima hipotalamusa,
transportuje do zadnjeg dela hipofize, odakle se izlučuje u krv
•
U bubrezima povećava propustljivost za vodu distalnih segmenata nefrona i uzrokuje njenu povećanu
reapsorpciju i izlučivanje male zapremine koncentrovane mokraće
•
ATRIJALNI NATRIURETSKI PEPTID
se stvara u mišićnim vlaknima srčanih pretkomora
•
Svojom aktivacijom u tubulima bubrega izaziva intenzivnu diurezu, sa pojačanim izlučivanjem natrijuma
DNEVNE POTREBE U VODI

NAMIRNICA
mg
Hamburger
530
Mali pomfrit
140
Pica (1 parče)
420-740
Hleb (1 kriška)
100-200
1 šoljica instant supe
800-1600
Sirova šunka (100 gr)
5300
Suva kobasica (100 gr)
5100
1 parče salame (10 gr)
226
1 parče dimljene slanine (8 gr)
194
Zreli sirevi (Roquefort, parmezan) (100 gr)
1700-1800
KALIJUM
KALIJUM JE GLAVNI ITRACELULARNI KATJON SA VAŽNOM FUNKCIJOM U MIŠIĆNOM I NERVNOM
SPROVOĐENJU NADRAŽAJA, PRENOSU GLUKOZE U ĆELIJU I ODRŽAVANJU INTRACELULARNOG
OSMOTSKOG PRITISKA I RAVNOTEŽI VODE .
NAJVEĆI DEO UNETOG KALIJUMA SE APSORBUJE CELOM DUŽINOM TANKOG CREVA .
SADRŽAJ KALIJUMA U DIGESTIVNIM SEKRETIMA JE RELATIVNO VISOK, NAROČITO U ŽELUDAČNOM
SOKU.
POVEĆANJE KONCENTRACIJE KALIJUMA U KRVI DIREKTNO STIMULIŠE IZLUČIVANJE ALDOSTERONA.
UNOS TEČNOSTI
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti