3
I UVOD
Da bih se upustila u problematiku proučavanja ove oblasti moram prvo da objasni dva
ključna pojma:
UPRAVLJNJE- kontinuirano dejstvo upravljačkih akcija kojima uticajem na parametre
sistema, sistem prevodi iz jednog stanja u drugo u skladu sa ciljevima.
INVESTICIJE- materijalno i nematerijalno ulaganje dugoročnog karaktera koje ima
objekat
ulaganja,
cijenu
ulaganja i
rizik
ulaganja. (definicija sa mikro aspekta)INVESTICIJE-
alokacija društvene akumulacije u cilju društveno-ekonomskog razvoja (definicija sa makro
aspekta).
Investicijom
se može označiti bilo kakvo ulaganje, primarno novčanih sredstava, radi
stjecanja određenih ekonomskih koristi, odnosno profita. Pri tome se može ulagati u financijske
oblike imovine i s njima izjednačene investicije ili pak u realne oblike imovine koji omogućavaju
ostvarivanje ekonomskih koristi odnosno profita kroz određene produktivne poslovne aktivnosti.
Upravljanje investicijama predstavlja proces investiranja od ideje za investiranje do praćenja
efekata realizovanih investicija.U procesu upravljanja investicijama pojavljuju se četiri osnovne
faze:
planiranje, izvođenje, kontrola i podešavanje
. Suština je u procesu planiranja jer je veoma
važno dobro osmisliti ideju i isplanirati njenu realizaciju, imajući pri tome u vidu faktore koji
mogu uticati na realizaciju ideje i uvijek prisutan rizik. Da bi se stupilo realizaciji investicije
potrebno je sastaviti biznis plan u kojem se na najbolji način može ispratiti cijela investicija i
vidjeti koliko nam se isplati da realizujemo osmišljenu ideju.
4
II OPŠTI POJMOVI O INVESTICIJAMA
1. Pojam investicija:
Investiranje je jedan od najsloženijih poslovnih procesa kom se posvećuje posebna
pažnja. Različiti autori različito definišu suštinu ove pojave, a uglavnom zbog različitosti
aspekata iz kojih se posmatra dati poslovni proces, kao i zbog njene same složenosti.
Sam koren reči vodi poreklo iz latinskog jezika, a u formi ''investitio'' iz kog je izvedena,
nosi značenje ulaganja kapitala u neki unosan posao. Stoga, investicije možemo shvatiti kao vid
ulaganja, ali kakvih?
Prema jednom izvoru, to je imovina koja se kupuje s nadom da će se u budućnosti vratiti
kroz uvećani efekat ulaganja. Razlikuje se ekonomski i finansijski smisao investicija. Po prvom,
investicije predstavljaju ulaganje u dobra koje se koriste s ciljem da u budućnosti stvore
bogatstvo. Kao primeri ekonomskih investicija mogu se navesti izgradnja fabrike radi
proizvodnje dobara ili ulaganje u školovanje koje će u budućnosti doneti vidljive rezultate.
Finansijski smisao investicija podrazumeva korišćenje monetarne imovine koja će u budućnosti
doneti prihod, vratiti se uvećana, ili će biti prodata po većoj ceni od nabavne. Kao primer
finansijskih investicija mogu se navesti kupovina obveznica, akcija i nekretnina.
Osnovna karakteristika investiranja je ulaganje sredstava, a ono što je ključno je da ta
ulaganja ne donose korist odmah već nakon nekog vremenskog perioda. Možemo reći da je
investiranje zapravo odricanje od potrošnje u sadašnjosti radi ostvarivanja određenih koristi u
budućnosti. Prema Peumansu: „Investiranje predstavlja razmjenu neposrednog i izvjesnog
6
2. Investicije imaju svoje izvore sredstava koji mogu biti:
1. domaći izvori
2. inostrani izvori
Domaći izvori su amortizacija i akumulacija, odn. štednja. Amortizacija je u funkciji zamjene
dotrajalog kapitala. Težnja svakog poslodavca je da ta amortizacija bude veća, jer ubrzava
zamjenu dotrajalih sredstava. Štednja i amortizacija su određene nivoom dohotka.
Direktne strane investicije su inostrani izvori sredstava, koje imaju potencijal da generišu
novu zaposlenost, da stimulišu rast produktivnosti rada. Deficit u trgovisnkom bilansu znači da
smo više kupili nego što smo mogli da prodamo. Taj deficit se finasira putem zajmova i kredita,
koji služe kao izvori ili dopuna domaćim izvorima sredstava za finansiranje investicija.
Postoje dva ograničenja:
1.postoji neko ko vodi računa o stepenu zaduženosti
2.vrlo je bitna struktura deficita u trgovisnkom bilansu. Ako je deficit veći od udjela robe, onda
će biti u funkciji povećanja potrošnje. Kod nas je struktura i visina deficita nepovoljna.
Direktne strane investicije su najpogodniji oblik pribavljanja sredstava iz inostranih izvora za
finansiranje investicija. Bitna je karakteristika svjetske privrede: u 50 godina je povećan obim
stranih direktnih investicija.
Kapital se kretao u raznim formama, od direktnih stranih investicija do klasičnog oblika
pozajmljivanja, odn. zaduživanja na svjetskom finansijskom tržištu, i ovaj oblik je najrizičniji za
zemlju korisnika.
7
Strane direktne investicije su kategorija instrumentalnog finansiranja. One se zasnivaju na
vlasništvu, a ne na kreditnom odnosu, i zato su kao oblik kretanja kapitala poželjnije od
zaduživanja na tržištu uspostavljanjem kreditnog odnosa. Strane direktne investicije imaju
potencijal da generišu zaposlenost, porast produktivnosti rada, da prenesu nove vještine i
tehnologije, kao i način upravljanja, odn. nov menadžment, da unapredi izvoz, jer otvaraju
mogućnost plasmana ili prodaje proizvoda na trećim tržištima i kao rezultat toga direktne strane
investicije doprinose dugoročnom ekonomskom prosperitetu, bilo da se radi o spajanju ili o
preotimanju.
Sve zemlje aktivno tragaju za stranim direktnim investicijama zbog očekivanih efekata na
privredni rast i razvoj.
Stopa investicija = ∑I / GDP
I – ukupne investicije iz domaćih izvora
Postoji stopa bruto i stopa neto investicija. Stopa bruto investicija predstavlja odnos ukupne
amortizacije i akumulacije sa bruto domaćim proizvodom.
Investicije djelimo na:
a)
nove investicije
b)
investicije zamjene (nisu jednake amortizaciji, jer jedan deo amortizacije može da bude u
službi investicija – investicije u građevisnke objekte, u opremu...)
