Nepovredivost   prostorija   diplomatske   misije   Prije   svega,   pod   prostorijama   misije   se
podrazumijevaju   na   prvom   mjestu   zgrade   ili   dijelovi   zgrada   u   kojima   je   smještena
diplomatska misija, obuhvatajući i sporedne prostorije i dvorište i drugo vlasništvo, kao što je
npr.   bašta,   vrt,   prostor   za   parkiranje.   Jasno   je   da   se   pod   prostorijama   misije   ne
podazumijevaju   prostorije   u   kojima   su   smještene   bibiloteke,   informativni   centri   države
imenovanja   i   slične   ustanove   koje   nisu   stvarni   dio   diplomatske   misije.   Pravilo   o
nepovredivosti   prostorija   diplomatske   misije   vuče   svoj   korijen   iz   klasičnih   diplomatskih
pravila. Grocije je to pravo objasnio paralelom s funkcijom i ličnošću poslanika. Prema ovom
shvatanju, kao što je usvojena fikcija da poslanik oličava ličnost suverena, tako važi i fikcija
da je njegov stan ili zgrada gdje radi produžetak državne teritorije njegove zemlje, pa se ona
nalazi van države prijema („extra territorium“). Teorija eksteritorijalnosti je bila vladajuća sve
do kraja XVIII vijeka. Smatralo se, na osnovu ove teritorije, da za zločin izvršen u stranoj
misiji ili stanu diplomate mora biti suđeno po zakonima i od strane sudova države slanja.
Teorija eksteritorijalnosti je danas u potpunosti napuštena, iako se koristi ovaj termin da bi se
označio imunitet koje uživa predstavništvo.
Prostorije   misije   su   nepovredive.   Većina   država   se   slaže   da   nepovredivost   prostorija
diplomatske misije treba da bude apsolutna i da ona mora da bude iznad drugih vrijednosti i
razloga. Ovo je jedan od najbitnijih imuniteta koji se odnosi na diplomatske misije, čiji je
zadatak   omogućiti   normalan   rad   i   bezbjednost   diplomatskih   predstavnika.   Nepovredivost
prostorije misije ne proizlazi iz nepovredivosti šefa misije. Nepovredivost prostorija misije i
pripadajućeg zemljišta proističe iz imuniteta koji uživa zgrada koja se koristi za potrebe vlade
države slanja, a nepovredivost stanova diplomatskog i administrativnog osoblja proističe iz
diplomatskog statusa osobe koja u tom stanu živi. Stepen nepovredivosti je u oba slučaja isti.
O   nepovredivosti   prostorija   diplomatske   misije   govori   22.   član   Bečke   konvencije   o
diplomatskim odnosima. Nijedna od sljedećih kodifikacija diplomatskog prava nije mogla da
obezbjedi takvu neprikosnovenu nepovredivost prostorija diplomatske misije kao što je to
uspjela   ova   konvencija   (konzularne,   specijalne   misije   i   misije   pri   međunarodnim
organizacijama su dobile mnogo slabiji stepen zaštite, predviđajući mogućnost ulaska organa
države prijema u pojedinim kritičnim slučajevima čak i na osnovu same pretpostavke da je
dobijena saglasnost). Ova nepovredivost ima dva aspekta gledajući iz ugla države domaćina.
Država prijema ima s jedne strane pasivnu obavezu koja se sastoji u uzdržavanju vršenja bilo
kojih akata vlasti u prostorijama misije, a s druge strane ima aktivnu obavezu, koja se sastoji u
dužnosti da preduzme odgovarajuće mjere za obezbjeđenje normalnog rada misije. Država
domaćin je obavezna spriječiti svoje službenike da ulaze u prostorije misije iz bilo kojeg
službenog razloga. To znači da nikakvo pismo, ni bilo kakav sudski poziv ili dokument ne
može biti uručen unutar prostorija misije putem odgovarajuće službe. Uručenje ne smije da se
obavi ni na vratima misije. Ako odgovarajuća služba ne uđe u prostorije misije, ali izvrši
svoju dužnost na vratima, takav akt može predstavljati povredu potrebnog poštivanja misije.
Međutim, dostava može da se obavi preko ministarstva spoljnih poslova države odašiljanja,
tako što bi službenik ambasade svakodnevno podizao poštu. Samo šef diplomatske misije
može da da pristanak za ulazak organa države prijema u prostorije misije.