1
VISOKI I KASNI SREDNJI VIJEK
Gradovi, gradska privreda, gradski obrti i gradska privredna politika su najistaknutija obilježja
visokog i kasnog Srednjeg vijeka. Ta osobitost gradskog razvitka je svojstvo po kom se Srednji
vijek razlikuje od Antike, a Zapad od Istoka. Mnogi historici privrede ovo razdoblje izričito
nazivaju periodom gradske privrede. Jedan od njih je i Bruno Hildebrand (1866) koji je ukazao
na to, ˝da je karakteristično za Srednji vijek postojanje bezbroja u sebe zatvorenih i sebi
dovoljnih životnih krugova i da je izvanredno skučeno stanje javnog prometa zatvaralo i
najmanji grad s ono nekoliko milja njegove neposredne okoline u posebno industrijsko i
trgovinsko područje˝.
1
Naslanjajući se na ovu tezu, Schönberg izričito naglašava da u Srednjem
vijeku nije bilo narodnog gospodarstva, nego samo gradskih gospodarstava i da je svaki grad
˝bio poseban, u sebe zatvoreni privredni organizam˝.
2
Daljnji korak napravili su Bücher i Schmoller, tako što je svaki od njih u svoju shemu privrednih
stupnjeva prihvatio period gradske privrede. Prema Bücheru, poslije razdoblja zatvorenog
kućnog gospodarstva slijedi stupanj direktne razmjene, tj. stupanj proizvodnje za mušterije ili
stupanj direktne razmjene, pri čemu dobra prelaze iz proizvođačeva gospodarstva izravno u
potrošačevo gospodarstvo. Svaki je grad sa svojim ˝područjem˝ bio autonomna gospodarska
jedinica, unutar koje se odvijao cjelokupni kružni tok ekonomskog života po vlastitim
samostalnim normama.
Prema Koetzschke-u gradsku privredu treba smatrati općom pojavom srednjovjekovnog
kulturnog razvitka. Ona se temelji na stalnom i redovitom prometu među pojedinačnim
gospodarstvima, koja ne proizvode sva potrošna dobra sama, pa su stoga upućena u uzajamnu
razmjenu dobara. Pritom je cio gospodarski promet bio organiziran tako, da su proizvođač i
potrošač stupali u što neposredniji međusobni odnos. Promet se isprva odvijao na području
gradskog izgrađenog naselja: postojalo je gradsko mjesno gospodarstvo. Tome treba dodati
gradsko područno gospodarstvo, promet sa seoskim naseljima po području koje je okruživalo
grad: grad je bio ekonomsko središte gospodarstva, koje je obuhvaćalo cijelu skupinu naselja. I
najzad, grad je preko tih granica održavao i saobraćaj sa udaljenim gradovima i stranim
zemljama, i to kao bitan sastavni dio gradske privrede.
Ako dakle prema izloženome razdoblje od 12. do kraja 15. st. obilježimo kao stoljeća gradske
privrede, onda time prije svega želimo istaći, da je razmjembeni promet, u suprotnosti s
prethodnim stoljećima, kad je imao tek podređenu ulogu, sad postao temeljem privrede, i to ne
samo gradske nego i seoske privrede, jer sad i vlastelin i seljak počinju proizvoditi za tržište.
Prevladavao je izravni promet između proizvođača i potrošača; bio je to prvenstveno promet
među gradskim stanovnicima i promet između gradova i sela. Grad je sa seoskim naseljima u
svojoj okolini činio u stanovitom smislu zatvorenu cjelinu.
Gradska privredna politika vodila se u interesu građana, podjednako na uštrb stranaca kao i na
uštrb seljaka, koji su dopremali robu na gradsko tržište. Za strance je vrijedilo posebno
gostinjsko pravo, koje je njihovu djelatnost znatno skučavalo u korist građanstva vlastitog
grada. Isto je tako gradska privredna politika nastojala, da i odnos između grada i sela izgradi u
obliku ˝prisilnog odnosa, kakav vlada između glave i udova˝.
1
Hildenbrand,
Zur Geschichte der deutschen Wollenindustrie
, Jahrbücher VII, str. 85.
2
Schönberg,
Zur wirtschaftlichen Bedeutung des deutschen Zunftwesens im Mittelalter
, 1867.
2
Okolnom seoskom području grad nije samo pružao mogućnost prodaje poljoprivrednih i kupnje
obrtničkih proizvoda, nego je bilo i utočište, kamo je seljak odlazio, kad je želio da se izbavi od
nepodnošljivih tereta, daća i dažbina, kojim ga je tlačilo vlastelinstvo. Time se razvitak gradova
pretvorio u važan faktor u popravljanju seljačkog položaja; mogućnost seljakova odseljenja u
grad bila je jedan od uzroka, koji su pripomogli snižavanju ili čak ukidanju mnogih služnosti i
dažbina i stvaranju stanovite slobode kretanja.
RAZDIOBA ZEMLJOPOSJEDA, RASPADANJE VILLIKACIJA, PRIJELAZ NA
NOVČANO I RAZMJEMBENO GOSPODARSTVO
Za agrarni razvitak visokog i kasnog Srednjeg vijeka, tj. razdoblja od početka 12. do kraja 15.
st., važne su u prvom redu promjene u razdiobi zemljoposjeda među tri osnovne snage u državi:
kraljevstvo, crkvu i svjetovno plemstvo. Već od 10. a osobito u 11. st. kraljevski zemljoposjed
postepeno opada. Uporedo sa slabljenjem kralja kao zemljoposjednika odvijalo se i opadanje
njegove moći i nadležnosti, što je također predstavljalo materijalni gubitak.
Suprotno tome, razvitak zemljoposjeda svjetovne aristokracije krenuo je posve drukčijim
smjerom. U razdoblju od 10. do 12. st. broj velikih zemljoposjednika znatno je porastao, a
porastu toga zemljoposjeda pripomoglo je širenje lensko-pravnih odnosa, formiranje viteštva i
staleža ministerijalaca, zatim prisvajanje općinskog zemljišta i stvaranje novih vlastelinstava
nad osvojenim područjima Istoka.
Već u 11. i 12. st. uporedo s opadanjem kraljevskog zemljoposjeda nadovezalo se i crkveno
vlasništvo zemlje. Crkvi su dakako i dalje davali zemlju i kralj i ostali vlasnici zemlje, ali u
znatno manjem opsegu nego nekad. U 11. i 12. st. prostrana crkvena imanja predana su
svjetovnom plemstvu, tako da u 13. i 14. st. crkveni zemljoposjed nije ni izdaleka bio tako velik
kao ranije, da bi na kraju u potpunosti prestala darivanja u korist crkve.
Također i u ustrojstvu vlastelinstva izvršila se velika promjena. Bez obzira, da li su u pitanju
fiskalna dobra, duhovna vlastelinstva ili posjed svjetovnog plemstva, posvuda u svim zemljama
jasno vidimo isti proces rasula nekadašnjeg villikacionog ustrojstva, raspadanje villikacija u
pojedine, među sobom ne povezane dijelove. Počevši od 13. st. želja tih ministerijalaca za
samostalnošću neprestano raste, te se oni pretvaraju u poseban stalež, dok njihove službe,
zajedno sa zemljom, postaju nasljedne. Vlastito vlasteosko gospodarstvo, koje je funkcioniralo
uz pomoć seljačkog kuluka na vlasteoskoj zemlji, ili se potpuno ukida ili znatno skučuje.
Villicus ili major, nekad jedan od kmetova, kome je vlastelin povjerio da upravlja imanjem,
uspeo se na položaj ministerijalca i dobio viteško dostojanstvo. Stekavši tako viši društveni
položaj, majori se okorištavaju svojom samostalnošću, da se obogate na vlastelinov račun.
Nastoje da se otmu obavezi da gospodaru isporučuju proizvode, što im i polazi za rukom jer je
vlastelin veoma teško mogao ostvariti nadzor nad često mnogobrojnim nastojnicima pojedinih
vlasteonih dvorova. Vlastelinovo nastojanje bilo je prije svega upravljano u tome smjeru da
prihode, što su mu pritjecali od seoskih hufa, zadrži za sebe i isključi majorov nadzor nad njima.
Iz jedinstvene privredne cjeline, koja je obuhvaćala vlastito vlasteosko gospodarstvo, zakupne
zemlje i seljačke hufe, vlasteoski se dvor pretvara isključivo u nosioca rentnih prava, dažbina i
daća, što se ubiru s dobra, koja su vlastelinovo vlasništvo, ali su razbijena u pojedine dijelove i
razdana u zakup.
