Istorija etike
Filozofski smisao historije etike
Historičari morala po Makintajeru, su spremni da dopuste moralne prakse i
sadržaj moralnih sudova mogu varirati od jednog do drugog društva i od
jedne do druge osobe, i naposljetku sugerišu da su približno isti pojmovi
ispravnog i dobrog univerzalni, iako ono što se smatra ispravnim ili dobrim
nije uvijek isto. Moralni pojmovi se mjenjaju sa mjenjanjem društvenog
života.Makintajer navodi primjer engleskog i staro grčkog jezika. On uzima
riječ
pravednost
, ono što staro grčki jezik postiže pomoću jedne riječi,
engleski potrebuje parafrazu. To što se u grčkom javljaju jedni pojmovi, a u
engleskom drugi, označava po Makintajeru razliku između dva oblika
društvenog života. Razumjeti neki pojam po Makintajeru, znači shvatiti
značenje riječi koje ga izražavaju, znači naučiti koja pravila rukovode
upotrebom takvih riječi, te tako shvatiti ulogu tog pojma u jeziku i
društvenom životu. Ovo samo po sebi sugeriše da će različiti oblici
društvenog života dati pojmovima različite uloge. No, Makintajer naglašava
da barem za neke pojmove ovo pravilo trebalo da važi, a to su upravo
moralni pojmovi. Postoje 2 vrste pojmova koji ostaju nepromijenjeni, prvi
pripadaju kontinuiranim disciplinama kao što su geometrija, a drugi su
krajnje opšti pojmovi (kao i, ili, i ako), neophodni bilo kom jeziku, bilo koje
složenosti.
Modifikovanjem postojećih, uvođenjem novih pojmova ili razarenjem starih,
znači mjenjati ponašanje. Makintajerov stav prema filozofskim teorijama je
da one ukoliko su moralne, nisu neutralne u pogledu stvarnog ponašanja.
Predfilozofska historija „dobra“ i prelaz ka filozofiji
Po Makintajeru, u izvjesnom periodu kada su postavljana moralna pitanja,
postalo je jasno da značenje pojedinih ključnih riječi uključenih u
formulisanje tih pitanja, nije više jasno i nedvosmisleno. Riječ je o
društvenim promjenama odraženim u grčkoj literaturi na prelazu od
homerovskih pisaca, preko Teognidovog korpusa, sve do sofista. Makintajer
govori o problemu shvatanja moralnih predikata prije filozofske misli u
staroj grčkoj i razlike tokom preioda filozofske misli. Društvo odraženo u
homerovskim spjevovima je ono u kome se najznačajniji sudovi koji se o
1
čovjeku mogu donijeti tiču načina na koji obavlja dodijeljenu društvenu
funkciju. Riječ agathos, preteča našeg dobra, izvorno je bila predikat vezan
za ulogu homerovskog plemića.U homerovskom kontekstu agathos nije isto
što i naša riječ dobro, jer ona se koristila da bi se kazalo da je „dobro“ biti
hrabar, pametan itd. Po Makintajeru homerovska upotreba riječi agathos se
nimalo podudara sa onim što su skorašnji filozofi smatrali karakterističnim
svojstvima moralnih predikata. Tako i imenica arethe, koja se prevodi
obično i često kao vrlina, no kod Homera označava čovjeka koji obavlja
društveno dodijeljenu funkciju. Arethe kralja leži u sposobnosti
komandovanja,ratnika u hrabrosti itd. Čovjek je agathos (dobar) samo ako
posjeduje arethe., svoje specifične funkcije. Ovo jasno naznačava po
Makintajeru odvojenost riječi agathos i arethe, u homerovskim spjevovima
od kasnijih upotreba tih istih riječi.
Makintajer smatra da čitava porodica ovakvih pojmova pretpostavlja
određeni tip društvenog poretka, koji karakteriše priznata hijerarhija
funkcija.
Grčka filozofska etika se razlikuje od poznije filozofije morala na načine
koji odražavaju razliku između grčkog i modernog društva. Pojmovi
dužnosti i odgovornosti u modernom smislu javljaju se tek u zametku ili
usput; u središtu su pojmovi dobrote, vrline i razboritosti. Uopšteno, grčka
etika pita: Šta da činim da bih živio dobro? Moderna etika pita:Šta treba da
činim da bih činio ispravno? A ovo pitanje postavlja tako da ispravno
djelovanje čini nečim sasvim nezavisnim od dobrog življenja.
Sofisti i Sokrat
Po Makintajeru moguće je izvući jedan opšti amalgram sofističke teorije, a
to je ono protiv čega je Platon ustao, a što je Sokrat ranije kritikovao. Taj
amalgram glasi: Čovjekova arethe je njegovo valjano funkcionisanje kao
čovjeka. A to znači biti uspješan građanin. Biti uspješan znači ostavljati
utisak u skupštinama i na sudovima.Da bi se to uspjelo neophodno je
saobraziti se preovlađujućim konvencijama o tome šta je pravedno, ispravno
i prikladno. Svaka država ima svoje konvencije o ovim pitanjma. Čovjek
mora da prouči preovlađujuće jezičke upotrebe i nauči da im se prilagođava,
kako bi uspješno oblikovao svoje slušaoce. To je tehne, zanat ili vještina, i
za sofistu je podučavanje u tome istovremeno njegov posao i njegova vrlina.
Ali u tome leži pretpostavka da za vrlinu kao takvu ne postoji mjerilo,
izuzev uspjeha, kao ni za pravednost. Najpoznatija Protagorina izreka
glasi:“Čovjek je mjera svih stvari, onij koje jesu da jesu, i one koje nisu da
nisu!“. Vjetar npr. nije ništa stvarno, on je za svakoga onakav kakav mu se
2
Platon
Platonov moral i Platonova politika su u tijesnoj međusobnoj vezi i
zavisnosti. Svako od njih logički zahtjeva da bude dopunjeno onim drugim.
U dva različita dijaloga „Zakoni“ i „Gozba“, otkrićemo da argumentacija
visi u u vazduhu, i da smo prinuđeni da dopunski argument tražimo negdje
drugdje.
Platonov prvi ispravni uvid jeste da pojam dobra koristimo bismo
vrijednovali i rangirali moguće objekte žudnje i težnje. Otuda potiče i
ispravan zaključak da dobro ne može naprosto značiti ono za čim čovjek
žudi. Drugi ispravan uvid jeste da dobro stoga mora biti vrijedno stremljenja
i žudnje;ono mora biti mogući i istaknuti predmet žudnje. Ali tu po
Makintajeru Platon pogrešno zaključuje da se dobro mora nalaziti među
transcendentalnim, onozemaljskim objektima, idejama, pa otuda dobro nije
nešto za čime obični ljudi mogu tragati za sebe u svakodnevnom
životu.Saznanje dobra se dobiva ili putem religioznih otkrovenja ili
intelektualnom vježbom pod nazorom autoritativnih učitelja. Obične ljude
treba navesti da vjeruju u bogove, jer po Platonu je važno da svi ljudi vjeruju
u bogove koji se staraju o ljudskim stvarima, i koji pri tom staranju ne
podliježu ljudskim slabostima. Vladari međutim treba da budu ljudi koji su
intelektualnim pregnućem dostigli potpuno pouzdanje u postojanje bogova.
Oni do tog pouzdanja treba da dođu racionalnim dokazima.
Aristotel
I Platon i Aristotel pretpostavljaju da iz razjašnjenja nužnog pojmovnog
okvira za ljudski život mogu izvući praktično rukovođenje Ali po
Makintajeru ova greška je kamuflirana time što oblike opisivanja društvenog
života grčkog polisa koji se upotrebljavaju za karakterisanje društvenog
života grčkog polisa i njemu su primjereni prilagođavaju tome da posluže u
opisivanju ljudskog života kao takvog. Ono što je i kod Platona I Aristotela
upečatljivo jeste jedinstvo politike i morala, i po Makintajeru upravo to
jedinstvo izdaje na kraju njihove ideale.
U Nikomahovoj etici niže strasti, javljaju se kao izvori greške i ometanja.
Nema ni traga od Platonove slike onoga što Platon smatra anarhičnošću
želje. Kod Aristotela sve norme pripadaju pravednoj državi, dok za želju
neobuzdane vrste u njoj nema mjesta, slika želje kao anarhične biva
neizbježna. Aristotelov ideal dokoličarskog i do savršenstva dovedenog
života apstraktne kontemplacije pristupačan je samo eliti, on dakle pretposta
4
vlja klasnu strukturu koja je gomilu običnih ljudi isključila kako iz političke
moći, i što je možda najvažnije i iz ideje morala.
1
Brojni tokovi u savremenoj politici usmjeravaju se ka potrebi za
priznavanjem. Potreba, kao jedna pogonska snaga, izbija na čelo u ime
manjina (potčinjenih grupa), u nekim formama feminizma, te u
multikulturalnosti. Taylor govori o vezi između priznavanja i identiteta.
Identitet
= razumijevanje osoba o tome ko su one (razumijevanje njihovih
temeljno određujućih obilježja kao ljudskih bića). Tako se naš identitet
oblikuje priznavanjem (ili odsustvom priznavanja).
Taylor navodi primjer feministkinja, koje smatraju da su žene u
patrijarhalnim društvima potaknute da prihvate potcjenjujuću sliku sebe
samih, te tako osuđene da trpe bol niskog samopoštovanja.
Drugi primjer jeste u pogledu crnaca, o kojima je društvo bijelaca
generacijama projiciralo ponižavajuću sliku. Njihov prvi zadatak treba da
bude:
Oslobađanje od nametnutog i razornog identiteta
. Dužno priznavanje
nije ono što ljudima dugujemo. To je bitna ljudska potreba.
Taylor govori o dvije promjene koje su zajedno učinile neizbježnom
modernu zaokupljenost identitetom i priznavanjem:
- prva je rasap društvenih hijerarhija koje su bile osnova časti (da bi
neki imali čast u ovom smislu, bitno je da je nema svako). Tako
govorimo o odavanju počasti nekome time što mu dodjeljujemo neku
javnu nagradu;
- druga je pojam dostojanstva (gdje govorimo o dostojanstvu ljudskih
bića ili o dostojanstvu građanina). Osnovna premisa jeste ta, da u
dostojanstvu svako ima udjela. Pojam dostojanstva je jedini suglasan
sa demokratskim društvom, čime oblici jednakog priznavanja postaju
bitni za demokratsku kulturu (npr. Da se svako oslovljava sa gosp,
gđa ili gđica, a ne da se neki oslovljavaju sa lord i lady).
Krajem 18. vijeka govori se o
individualiziranom identitetu
, onom koji je
meni osoben i koji otkrivam u sebi. Ovaj pojam se pojavljuje zajedno sa
idealom da se bude vjeran sebi i svom vlastitom osobenom načinu
bivstvovanja. Po njemu, ljudska bića su opremljena moralnim čulom –
intuitivnim osjećajem za ono što je ispravno i neispravno. Ideja je bila u
tome da razumijevanje ispravnog i neispravnog leži u našim osjećanjima.
5
