Istorija fizioterapije
Stranica
1
od
18
Sadržaj
Uvod u fizikalnu terapiju................................................................................................................................2
Istorija fizikalne terapije.................................................................................................................................3
Kineziterapija.................................................................................................................................................5
Istorija kineziterapije.....................................................................................................................................5
Radna ili okupaciona terapija......................................................................................................................13
Istorija okupacione terapije.........................................................................................................................14
Moralni tretman.......................................................................................................................................15
Umjetnost i rukotvorine..........................................................................................................................15
Naučni menadžment................................................................................................................................16
Rehabilitacioni model..............................................................................................................................16
Fizička disfunkcija i specijalnosti..............................................................................................................16
Zaključak......................................................................................................................................................17
Literatura.....................................................................................................................................................18
Stranica
2
od
18
Uvod u fizikalnu terapiju
Fizikalna terapija, poznata kao fizioterapija, specijalizirana je za primarnu njegu u medicini koja
pomoću mehaničke sile i kretanja [biomehanike ili kineziologije], ručne terapije, terapije
vježbanjem, elektroterapije i različitih fizičkih terapija obavljaja tretmane zasnovane na
dokazanom djelovanju, otklanja oštećenja i promoviše mobilnost, funkciju i kvalitet života kroz
ispitivanje, dijagnozu, prognozu i fizičku intervenciju. Izvode je fizički terapeuti tj. fizioterapeuti.
Pored kliničke prakse, druge aktivnosti obuhvaćene profesijom fizikalne terapije uključuju
istraživanje, edukaciju, konsultacije i administraciju. Usluge fizikalnog liječenja mogu se pružati
kao liječenje primarnog zbrinjavanja ili zajedno sa drugim medicinskim službama.
Fizikalna terapija pokriva mnoge oblasti, uključujući muskuloskeletnu, sportsku, neurologiju,
njegu rana, EMG, kardiopulmonalnu, geriatriju, ortopediju, žensko zdravlje i pedijatriju.
Fizikalna medicina
predstavlja medicinsku disciplinu koja izučava biološko delovanje raznih oblika
fizičke energije na naš organizam kao i primenu fizičkih agensa u cilju profilakse, dijagnostike,
terapije, metafilakse i medicinske rehabilitacije.
Fizikalna terapija je jedna od najstarijih metoda lečenja u istoriji medicine. Narodna medicina
nema mnogo pisanih spomenika, obiluje mnogim crtežima, skicama, predstavama i nalazima, koji
ukazuju da su ljudi kroz milenijume vršili selekciju, empirijskim putem, korisnih prirodnih faktora.
Fizikalna terapija pruža usluge ljudima u cilju razvijanja, održavanja i obnavljanja maksimalne
funkcionalne pokretljivosti i funkcionalne sposobnosti u svim životnim dobima.
Fizioterapeut je zdravstveni radnik koji radi sa ljudima svih uzrasta na unapređenju zdravlja i
kvaliteta života, na razvoju, održavanju i obnavljanju kretanja i samostalnosti kod osoba sa
telesnim nedostacima ili problemima kretanja izazvanim fizičkim, psihičkim ili drugim oboljenjima
ili povredama.
Fizikalna terapija predstavlja primjenu raznih oblika fizičke energije (mehaničke, svetlosne,
toplotne, električne, magnetne, itd.) u cilju prevencije, liječenja i funkcionalnog osposobljavanja
oboljelih i povrijeđenih (medicinska rehabilitacija). Naziv fizikalna terapija potiče od grčke riječi
“fysis
”,
što u prijevodu znači “prirodna
”,
tj.primjena prirodnih faktora u svrhe liječenja. Još su
stari Asirci, Egipćani, Grci i Rimljani koristili sunčevu svijetlosnu energiju u svrhe liječenja. Takođe,
u grčkoj i rimskoj istoriji nalaze se prvi zapisi o elektroterapiji, primeni životinjskog elektriciteta u
terapijske svrhe ( Aristotel, Skribonie, Dioskurid ). I stari Kinezi su koristili prirodne agense u svrhe
liječenja, posebno toplotu, pokret, ubod (presuru) itd.
Zahvaljujući napretku i razvoju tehnologije, posebno elektronike, dolazi i do naglog razvoja -
aparaturne fizikalne terapije ( elektro -, magneto -, foto -, sonoterapije…).
kineziterapija- terapija
pokretom je takođe sastavni, i verovatno najvažniji deo fizikalne terapije.
Još jedan terapijski izbor čini
masaža kao oblik mehanoterapije.

Stranica
4
od
18
vivisekcije u obuci studenata smatra se kombinacijom različitih pristupa. Zbog toga se njegovo
objašnjenje pojma bolesti naziva
sintetička koncepcija bolesti
.
Najranije dokumentirano porijeklo stvarne fizikalne terapije kao profesionalne skupine datira od
Per Henrik Linga, "Oca švedske gimnastike", koji 1813. godine osniva Royal Central Institute of
Gymnastics (RCIG) za manipulaciju i vježbanje. Švedska riječ za fizioterapeuta je sjukgymnast što
znači netko uključen u gimnastiku za bolesne. Godine 1887. fizikalna terapija je dobila službenu
registraciju od strane švedskog Nacionalnog odbora za zdravlje i dobrobit. Ubrzo su uslijedile
druge zemlje. Godine 1894., četiri medicinske sestre u Velikoj Britaniji formirale su Chartered
Society of Physiotherapy, škola fizioterapije na Sveučilištu Otago u Novom Zelandu 1913. godine i
Američka 1914. Reed College u Portlandu, Oregon.
Savremena fizikalna terapija uspostavljena je krajem 19. stoljeća zbog događaja koji su imali
utjecaja na globalnu razinu, što je zahtijevalo brzi napredak u fizikalnoj terapiji. Ubrzo nakon
američkih ortopedskih kirurga započelo je liječenje djece s poteškoćama u razvoju i započelo je
zapošljavanje žena treniranih za fizikalni odgoj i oporavak. Ti su tretmani primijenjeni i
unaprijeđeni tijekom izbijanja dječije paralize 1916. g. Tokom Prvog svjetskog rata žene su
angažirane za rad na obnavljanju fizičkih funkcija ozlijeđenih vojnika, a područje fizikalne terapije
institucionalizirano je. Prva škola fizikalne terapije osnovana je u Walter Reed Army Hospital u
Washingtonu, nakon izbijanja Prvog svjetskog rata. Istraživanja su stvorila fizičko-terapijski
pokret. Prva istraživanja fizikalne terapije objavljena su u Sjedinjenim Državama u ožujku 1921. u
"The PT Review". Mary McMillan je iste godine organizirala američku fizičku terapijsku udrugu
(sada nazvanu American Physical Therapy Association (APTA)). Godine 1924. Zaklada Georgia
Warm Springs promicala je područje polaganjem fizikalne terapije kao metode liječenja dječije
paralize. Liječenje tokom 1940-ih prvenstveno se sastojalo od vježbanja, masaže i trakcije, a
početkom 1950-ih počelo se prakticirati sa manipulativnim postupcima na zglobovima kralježnice
i ekstremiteta, posebice u državama britanskog Commonwealtha. U vremenu kada su cjepiva
protiv dječije paralize razvijena, fizikalni terapeuti postali su normalna pojava u bolnicama diljem
Sjeverne Amerike i Europe. Kasnih 1950-ih, fizioterapeuti su se počeli seliti izvan bolničke prakse
u ambulantno ortopedske klinike, javne škole, fakultete, geriatrijske centre za rehabilitaciju i
medicinske centre. Specijalizacija za fizikalnu terapiju u Sjedinjenim Državama je počela od 1974.
g. Iste je godine formirana Međunarodna federacija ortopedskih manipulativnih fizikalnih
terapeuta koja je od tada odigrala važnu ulogu u unapređenju terapije širom svijeta
Stranica
5
od
18
Kineziterapija
Kineziterapija, korektivna terapija (grč. kinesis - pokret, therapeio - liječenje) je vrsta fizikalne
terapije i oblast sportske medicine, koja se karakteriše primjenom pokreta usklađenih sa
terapijskim zahtjevom i pacijentom u cjelini. Iako je kineziterapija, kao metoda liječenja tjelesnim
vježbama, začeta još 2700. godine prije Krista, ona je razvijena i masovno primenjivana tokom
Drugog svjetskog rata, kao metoda klasične medicine sa ciljem da pomogne mnogobrojnim
ranjenim ili bolesnim vojnicima da se brzo vrate u svoje borbene jedinice u punoj funkcionalnosti.
Kineziterapija, kao jedna od metoda medicinske rehabilitacije, u suštini je nespecifična
funkcionalna forma liječenja koja koristeći pokret ili kretanje, kao osnovni instrument u naporu,
poboljšava narušeno zdravstveno stanje ili dovodi do potpunog izlječenja. Povoljni efekti
kineziterapije mogu biti lokalni i opšti. Najčešći kineziterapijskih postupaci su vježbe, sportske
aktivnosti i rekreacione aktivnosti, koje se sprovode u cilju aktivnog liječenja ili prevencije.
Svi oblici savremene kineziterapije zasnovani su na najnovijim saznanjima iz anatomije, fiziologije,
biomehanike i kineziologije. Kao poseban oblik kineziterapije postoji i kineziprofilaksa, koja se u
fizikalnoj medicini koristi u prevenciji određenih stanja ili bolesti.
Istorija kineziterapije
Kineziterapija kao metoda liječenja tjelesnim vježbama začeta je još 2700. godine prije Krista. O
tome svjedoče zapisi u drevnoj kineskoj knjizi Kong-Fu, u kojoj se navode elementi terapijske
gimnastike, i objašnjavaju njeni uticaji na zdravlje. Kineski lekar Hua To u 2. vijeku prije Krista
osmislio je Do-in, narodnu gimnastiku ili vježbe disanja, tai ji kuan.
Stari Indusi oko 840 gdine tvrdili su da vježbe utiču na disanje i razvoj duha.
Slika 1. Korekcija dislociranog ramena na Hipokratovom uređaju

Stranica
7
od
18
Aristotel se smatra začetnikom kineziologije, jer je preko geometrijske analize pokreta, izučavao
aktivnost mišića.
Aristotel (grč. Αριστοτέλης); 384. p. n. e. — 322. p. n. e.), starogrčki filozof i govornik, Platonov
učenik i jedna od najuticajnijih ličnosti u istoriji evropske misli.
Aristotel je bio Grčki filozof i naučnik koji je rođen u makedonskom gradu Stagira, Halkidiki, na
sjevernoj periferiji klasične Grčke. Njegov otac, Nikomah, je umro kad je Aristotel bio dijete,
nakon čega je Proksenus od Atarneusa postao njegov staratelj. U svojoj osamnaestoj godini,
pošao je na Platonovu akademiju u Atini i ostao je tamo do svoje 37. godine (c. 347 p. n. e.).
Njegovi rukopisi pokrivaju mnoge teme – uključujući fiziku, biologiju, zoologiju, metafiziku, logiku,
etiku, estetiku, poetiku, pozorište, muziku, retoriku, lingvistiku, politiku i vladu – i čine prvi
sveobuhvatni sistem zapadne filozofije. Ukratko nakon Platonove smrti, Aristotel je napustio
Atinu i, na zahtjev Filipa Makedonskog, podučavao je Aleksandara Velikog počevši od 343 p. n. e.
Prema pisanju
, „Aristotel je bio prvi istinski naučnik u istoriji ... [i] svaki
naučnik mu duguje.“
Činjenica da je Aristotel bio Platonov učenik je doprinijela njegovom ranom gledištu platonizma,
međutim nakon Platonove smrti, Aristotel se uronio u empirijska izučavanja i udaljio se od
platonizma u korist empirizma. On je verovao da su svi ljudski koncepti i svo njihovo znanje
ultimativno bazirani na percepciji. Aristotelovo gledište na prirodne nauke predstavlja podlogu u
osnovi mnogih njegovih radova.
Aristotelovi pogledi na fizičke nauke temeljno su oblikovali gledište srednjovjekovnih učenjaka.
Njegov uticaj doseže do renesanse i nije bio sistematski zamijenjen do prosvjetiteljstva i teorija
kao što je klasična mehanika. Neka od Aristotelovih zooloških opažanja, kao što je
hectocotyl
(reproduktivna) ruka oktopusa, nisu potvrđena, niti osporena do 19. vijeka. Njegovi radovi sadrže
najraniju poznatu studiju logike, koja je inkorporirana u kasnom 19. vijeku u modernu formalnu
logiku.
Stranica
8
od
18
Slika 3. Aristotelova bista u Luvru
Arhimed je razradio hidrostatske principe i zakonitosti pokreta u vodenoj sredini.
Arhimed (grč. Αρχιμηδης, 287. p. n. e. — 212. p. n. e.) bio je starogrčki matematičar, fizičar i
astronom iz Sirakuze, na Siciliji. Iako se ne zna mnogo podataka o njegovom životu, on se smatra
najvećim matematičarom antike, i jednim od najvećih naučnika do danas. Arhimed je postavio
temelje infinitezimalnog računa i analize primenjujući koncept infinitezimalnosti i metodu
iscrpljivanja. Bavio se preciznim dokazivanjem teorema u geometriji, uključujući određivanje
površine kruga, površine i zapremine sfere, kao i površine određene parabolom.
Neka od najznačajnijih matematičkih dostignuća po kojima se istakao je to što je izračunao broj π
(pi), definisao i istražio spiralu, koja nosi njegovo ime, i osmislio sistem stepenovanja za
predstavljanje jako velikih brojeva. On je, takođe, bio jedan od prvih naučnika koji je primjenio
matematiku na fizičke pojave, začetnik hidrostatike i statike, uključujući zakon poluge. On je
zaslužan za projektovanje mnogo inovativnih mašina, poput Arhimedovog vijka, sistema
koturova, i odbrambenih ratnih mašina koje su njegovi sunarodnici iz Sirakuze koristili u odbrani
od najezda Rimljana.

Stranica
10
od
18
Merkurijalis 1570. godine, objavio je prvi udžbenik gimnastike.
Nikolas Andri prvi uvodi vježbe za korekciju urođenih i stečenih tjelesnih deformiteta.
Ling u 18. vijeku, smatra se osnivačem moderne medicinske gimnastike i prvog „Zavoda za
gimnastiku“, a Tisot 1781. godine u svojim zapažanjima navodi:
Pokret po svom dejstvu
zamjenjuje svako terapeutsko sredstvo, dok sva ljekovita sredstva ne mogu da zamjene pokret
.
Bendžamin Dušne, u svom djelu „Fiziologija pokreta“, postavio je temelje modernoj kineziterapiji.
Slika 6. Stol za masažu iz 1903.
Kineziterapija (ranije zvana korektivna terapija) kao zdravstvena metoda klasične medicine,
intenzivno se primenjuje u medicinskoj praksi kao jedan od zvanično prihvaćenih oblika liječenja
od 1946. g. Začeci masovne primjene ove metode, zapravo su nastali tokom Drugog svjetskog
rata, kada je borbena gotovost jedinica na frontu zavisila od brze rehabilitacije i povratka u stroj,
velikog broja vojnika koji su patili od bolesti ili povrede. Tako je sve veća primjena korektivnih
fizičkih procedura imala osnovni zadatak da realizuje proces brzog i masovnog osposobljavanja
velikog broja oboljelih I povrijeđenih u ratu i na neki način pozitivno je uticala i na njegov konačni
ishod.
Pioniri u oblasti medicinske rehabilitacije ratnih i poratnih godina u SAD-u bili su američki hirurzi
major Norma T. Kirk i dr Hauard Rusk. Do 1946, oni su redovno pratili rezultat primjene fizičkih
vježbi u oporavku pripadnika oružanih snaga SAD-a uz financisku podršku vlade. Angažovanjem
velikog broja terapeuta, i primjenom jasno propisane metodologije oni su u svom radu postigli
vrlo dobre rezultate.
Godine 1953, osnovana je Prva američka asocijacija za korektivnu terapiju, nakon što su ljekari
utvrdili neophodnost normiranja obuke i certifikovanja ispita za fizioterapeute, kao jednog od
preduslova za konzistentan nivo kompetentnosti u kineziterapiji. Tih godina uveden je i
akademski program, za fizioterapeute koji je neprestano evoluirao kroz istoriju, i koji je 1980,
Stranica
11
od
18
nametnuo zahtjeve kliničara da se fond časova za obuku kineziterapeuta poveća sa 400 na 1.000
sati.
Naziv korektivna terapija, koji je prvobitno bio primjenjivan za ovu vrstu terapije formalno je
promjenjen u naziv kineziterapija u 1987, a sve brojnije nacionalne organizacije za korektivnu
terapiju svuda u Svijetu postale su poznate kao Udruženja za kineziterapiju.
Osnovni ciljevi kineziterapije
Kineziterapija (stariji naziv korektivna terapija) se u suštini zasniva na primjeni vježbi, zasnovanih
na naučnim principima, koje su tako prilagođene da povećavaju snagu, izdržljivost i mobilnost
osoba sa funkcionalnim ograničenjima ili onih (sportisti) koji zahtjevaju produženi fizičku
kondiciju, i zato su njeni osnovni ciljevi:
- Prevencija oštećenja funkcije lokomotornog Sistema
- Poboljšanje segmentne i opšte lokomotorne funkcije. Glavni preduslov za postizanje ovog
cilja je dobra evaluacija lokomotornog sistema.
- Poboljšanje ili liječenje narušenih funkcije kardiovaskularnog, respiratornog i drugih
sistema.
Ovakavi ciljevi se pred kineziterapiju postavljaju u mnogobrojnim bolestima kod kojih je narušena
kondicija organizma, ili se dekondicioniranost organizma očekuje tokom razvoja osnovne bolesti
(npr kod moždanog krvarenja). Prije propisivanja ovakvih kineziterapijskih protokola, potrebna je
dobra dijagnostika i procjena funkcionalnog kapaciteta kardiorespiratornog sistema pacijenata.
Navedene ciljeva kineziterapija ostvaruje kroz: očuvanje i vraćanje normalne pokretljivosti
zglobova, očuvanje i vraćanje normalne mišićne snage, motornu edukaciju-učenje pokreta,
motornu reedukacija-ponovno učenje pokreta, očuvanje i vraćanje koordinacije, djelovanje na
centralni i periferni nervni sistem, kardio-vaskularni, respiratorni i koštano-zglobni sistem u cilju
postizanja maksimalne funkcionalnosti, ostvarivanje dobrog psihičkog stanja.
Oblici kineziterapije
Oblici kineziterapije su brojni ali se u praksi najčešće sprovode:
- korektivna gimnastika (skup fizičkih vježbi doziranih po intenzitetu, vrsti i trajanju, koje se
mogu primjenjivati preventivno kod djece koja imaju predispozicije za nastanak nekog od
posturalnih deformiteta ili terapijski ako oni već postoje),
- edukacija o zaštitnim položajima i pokretima tela,
- vježbe pravilnog disanja,
- kineziterapija za lumbalni sindrom,
- kineziterapija kod perifernih artroza (gonartroza, koksartroza, artroza sitnih zglobova
šaka),
- vježbe relaksacije (opuštanja),

Stranica
13
od
18
Radna ili okupaciona terapija
Prisutne su velike dvojbe oko toga da li je okupaciona terapija isto što i radna terapija koja je bila
prisutna na našem području i ranije
Profil radnih terapeuta na području bivše Jugoslavije (Beograd i Zagreb) postoji već skoro
četrdeset godina, s tim što je u svijetu došlo do rasta i ekspanzije okupacione terapije te je ona
dobila jedno šire značenje i šire područje djelovanja.
Najčešće asocijacije koje okupaciona terapija priziva među svojim korisnicima su štrikanje,
pletenje košara, slaganje puzzle i igranje igara. U najboljem slučaju, okupaciona terapija uključuje
i učenje i uvježbavanje aktivnosti svakodnevnog života.
Ni kod samih stručnjaka poimanje okupacione terapije nije mnogo dalekosežnije. Na žalost,
uključujući i neke same okupacione terapeute. Ona je zaista mnogo više od svega toga.
Ljudi imaju prirođenu potrebu za djelovanjem (okupacijom) i da upravo tim dnevnim
aktivnostima okupiraju, organiziraju i oblikuju svoj život, daju smisao i značenje svom postojanju.
Upravo na tome je okupaciona terapija i zasnovana, na ljudskoj potrebi za okupiranošću i
vjerovanju da ljudi mogu utjecati na svoje zdravlje kroz ono što rade, kroz aktivnosti, kroz svoje
ruke koje su „napojene“umom i voljom. Ko smo zaista, produkt je onoga što smo učinili, što
očekujemo da ćemo učiniti i kako provodimo svoje vrijeme. Zadovoljstvo, unutarnji mir i sreću
dobivamo iz onoga što radimo, želimo raditi i u čemu pronalazimo zadovoljstvo
Pojam okupacija označava zbir svih aktivnosti koje obavljamo, a proizlaze iz naših zadataka i uloga
koje imamo u društvu i porodici. Radna terapija je zdravstvena struka koja se bavi vraćanjem
osobe u njezin svakodnevni život; za vrijeme i nakon rehabilitacije, te u području prevencije.
Proces radne terapije odnosi se na:
1. radno terapijsku procjenu (procjena aktivnosti svakodnevnog života: briga o
sebi/samozbrinjavanje, produktivnost i slobodno vrijeme/razonoda/odmor, te
sposobnosti potrebne da se aktivnost izvodi (motoričke, senzoričke, perceptivne,
kognitivne, afektivne, duhovne, psiho-socijalne vještine) i kontekst u kojem se aktivnosti
odvijaju: prostor, socijalno okružje, društveno-kuturno okružje),
2. planiranje radno-terapijske intervencije,
3. provođenje intervencije i
4. finalna procjena ili evaluacija uspješnosti terapije.
Stranica
14
od
18
Kroz rad koristi radno terapijske procjene te holistički pristupa klijentu. Postoje različiti pristupi
ovisno o samom cilju i populaciji. Pa tako npr. imamo razvojni pristup, bihevioralni, kognitivni
pristup, itd.
Podjela aktivnosti se odnosi na samozbrinjavanje, produktivnost i slobodno vrijeme. Terapeut
svako izvođenje aktivnosti pomno promatra te provodi analizu aktivnosti – glavni alat radnog
terapeuta. Analiza aktivnosti je rastavljenje neke aktivnosti na korake, a svaki korak ima svoje
komponente.
Istorija okupacione terapije
Istorija okupacione terapije počela je prije mnogo mnogo godina. 1910. godina tokom 1.
svjetskog rata postojali su prvi praktičari okupacione terapije, nazivani rekonstruktivnim
osobljem. Oni su rehabilitirali onesposobljene borce i civilno stanovništvo. Stavljali su akcenat na
potrebu vojnika za njegom sveobuhvatnijom od „zacjeljivanja rana“. Isticali su potrebu ponovne
organizacije i vraćanja životu vojnika sa onesposobljenjem,te pronalaženje smisla života i nečega
čime bi se mogli baviti sa promjenjenim fizičkim i mentalnim mogućnostima.
1920. godina desila se ekspanzija okupacione terapije. Okupacioni terapeuti pomjeraju svoje
granice i osim rada sa osobama sa fizičkim onesposobljenjem počinje okupaciona terapija osoba
sa mentalnim poteškoćama.
1930. godina okupaciona terapija se približava zvaničnoj medicini što vodi ka naučnom pristupu i
primjeni okupacione terapije.
1942 – 1960 period je poznat kao „rehabilitacioni pokret“. U tom periodu okupacioni terapeuti
su pozvani da organizuju i vode rehabilitacioni program za povrijeđene vojne veterane. Takođe je
trebalo vratiti i organizovati život ljudi koji su već ranije imali neko onesposobljenje, povrede
kičme, cerebralna paraliza, te traumatske povrede mozga.
1960 – 1970. Tokom ovih godina kompletna medicina se pomjerila prema specijalizacijama
određenih oblasti, što se dogodilo i sa okupacionom terapijom. Došlo je do ekspanzije razvoja
medicinskih usluga za djecu sa razvojnim problemima i raznim pedijatrijskim stanjima.
1980 – 1990 Okupaciona terapija sve više biva uključena u programe koji ulažu znatne napore i
stavljaju akcent na pronalaženje problema, edukaciju i prevenciju. Kao cilj intervencije u okviru
okupacine terapije biva prihvaćen „ KVALITET ŽIVOTA“.
U maju 2000. godine američko Udruženje okupacionih terapeuta revidiralo je i adaptiralo okvir
prakse za profesiju. Ovo je učinjeno sa namjerom da se okupacionim terapeutima ponudi bogatiji
profesionalni jezik te da se ponudi detaljnije objašnjenje profesije i njenog mjesta i uloge u
odnosu na ostale medicinske discipline.Novi okvir prakse pod nazivom „ Okvir prakse Okupacione
terapije: Domen djelovanja i proces“ vraća nas na suštinu aktivacije kroz okupaciju/aktivnost kao

Stranica
16
od
18
Naučni menadžment
Frederick Taylor poznati inžinjer predstavio je svoju teoriju naučnog menadžmenta 1911.godine.
Njegova teorija sastojala se u primjeni racionalnosti, djelotvornosti i sistemske observacije na
industrijski menadžment i sve druge oblasti života uključujući edukaciju, proizvodnju i
medicinu.Ova teorija kritikuje buku i prljavštinu azila 19 vijeka i urgira da se imidž medicinske
njege transformiše u čiste djelotvorne i brze ustanove. Utemeljivače okupacione terapije
privlačila je ova teorija naučnog menadžmenta. Ideja da se znanje može razvijati kroz istraživanje i
observaciju te primjeniti na svakodnevni život pacijenta postala je ideja vodilja za naučni razvoj i
napredak savremene okupacione terapije kao i ostalog dijela medicinskih intervencija.
Rehabilitacioni model
Rast rehabilitacionog modela započeo je nakon II svjetskog rata i nastavljen je industrijskim
bumom zdravstvene njege u ranim sedamdesetim. Iako je ovaj rast u početku bio vođen
potrebom za rehabilitiranjem ranjenih vojnika, njega povrijeđenih i hronično oboljelih civila je
takođe bila obuhvaćena. Iako je okupaciona terapija započela tokom I svjetskog rata, lagano se
razvijala i rasla, period nakon II svjetkog rata osvijetlio je i istakao još više važnost ove profesije.
Broj preživjelih boraca bio je veći, zahvaljujući antibioticima i uznapredovaloj medicini, ali su i
rane bile teže i ostavljale veći stupanj onesposobljenja zbog uznapredovale vojne tehanike i
okrutnijeg načina ratovanja. Psihološke traume bile su veće i ratni veterani bili su izgubljeni, bila
im je potrebne pomoć da ponovo reorganizuju svoj život i nađu smisao. Pomoć je bila potrebna i
porodicama. Uloga okupacinog terapeuta se razvijala i rasla te bila od ogromnog značaja.
Kao odgovor na porast potreba za uslugama rehabilitacije Kongers je usvojio Hill-Burton akt 1946
da bi obezbijedio sredstva za izgradnju i obnovu rehabilitacioih centara. Zakon je glasio da
rehabilitacioni centri „moraju obuhvatati i pružati usluge u četiri oblasti: medicinski uključujući
okupacionu terapiju i fizioterapiju, psihološki, socijalni i vokacioni dio“.
Fizička disfunkcija i specijalnosti
Kreiranje specijalnosti vezano za fizičku disfunkciju proizašlo je kao odgovor na povećanje
zahtijeva u načinu tretiranja različitih stanja, rastom i razvojem medicinske tehnologije i životnih
uslova i rastom same profesije. Pošto je rahabilitacioni pokret pomogao uspostavljanju i važnosti
okupacione terapije, to je odredilo mjesto okupacione terapije u medicinskom modelu. Bilo je
neophodno i neizbježno da se okupaciona terapija specijalizira i razdvoji u dvije odvojene oblasti:
fizička disfunkcija i mentalana oboljenja. Ovo razdvajanje je zapravo samo pomoglo jačanju i
napredovanju tehnika tretmana i pribavilo profesiji veći kredibilitet među ostalim medicinskim
profesijama.
Istorija okupacione terapije je pokazala iako se tehnike tretmana mijenjaju kroz godine postojanja
profesije, posebno u 20 stoljeću, vrijednosti i vjerovanja uspostavljena pri utemeljenju
okupacione erapije i dalje određuju i utiču na praksu okupacione terapije.
Stranica
17
od
18
Zaključak
Fizikalna terapija, poznata kao fizioterapija, specijalizirana je za primarnu njegu u medicini koja
pomoću mehaničke sile i kretanja, ručne terapije, terapije vježbanjem, elektroterapije i različitih
fizičkih terapija obavljaja tretmane zasnovane na dokazanom djelovanju, otklanja oštećenja i
promoviše mobilnost, funkciju i kvalitet života kroz ispitivanje, dijagnozu, prognozu i fizičku
intervenciju. Vjeruje se da su liječnici poput Hipokrata i kasnije Galena bili prvi praktikanti
fizikalne terapije, zagovarajući masažu, tehnike terapije i hidroterapije za liječenje ljudi 460. g.
prije Krista Najranije dokumentirano porijeklo stvarne fizikalne terapije kao profesionalne
skupine datira od Per Henrik Linga, "Oca švedske gimnastike", koji 1813. g. osniva Royal Central
Institute of Gymnastics (RCIG) za manipulaciju i vježbanje. Savremena fizikalna terapija
uspostavljena je krajem 19. stoljeća zbog događaja koji su imali utjecaja na globalnu razinu, što je
zahtijevalo brzi napredak u fizikalnoj terapiji.
Kineziterapija, korektivna terapija (grč. kinesis - pokret, therapeio - liječenje) je vrsta fizikalne
terapije i oblast sportske medicine, koja se karakteriše primjenom pokreta usklađenih sa
terapijskim zahtjevom i pacijentom u cjelini. Iako je kineziterapija, kao metoda liječenja tjelesnim
vježbama, začeta još 2700. g. prije Krista, ona je razvijena i masovno primenjivana tokom Drugog
svjetskog rata, kao metoda klasične medicine sa ciljem da pomogne mnogobrojnim ranjenim ili
bolesnim vojnicima da se brzo vrate u svoje borbene jedinice u punoj funkcionalnosti. Zapisi u
drevnoj kineskoj knjizi Kong-Fu, navode elemente terapijske gimnastike, i objašnjavaju njeni
uticaji na zdravlje. Stari Indusi oko 840 gdine tvrdili su da vježbe utiču na disanje i razvoj duha. U
starogrčkoj medicini terapijska gimnastika je bila nezaobilazni način liječenja. Hipokrat, Meridok,
Asklepiad, smatrali su vježbanje sastavnim dijelom preventivne medicine. Merkurijalis 1570. g.
objavio je prvi udžbenik gimnastike. Nikolas Andri prvi uvodi vježbe za korekciju urođenih i
stečenih tjelesnih deformiteta. Ling u 18. vijeku, smatra se osnivačem moderne medicinske
gimnastike i prvog „Zavoda za gimnastiku“. Kineziterapija kao zdravstvena metoda klasične
medicine, intenzivno se primenjuje u medicinskoj praksi od 1946. g. Začeci masovne primjene ove
metode, nastali su tokom Drugog svjetskog rata, kada je borbena gotovost jedinica na frontu
zavisila od brze rehabilitacije i povratka u stroj, velikog broja vojnika koji su patili od povreda.
Ljudi imaju prirođenu potrebu za djelovanjem (okupacijom) i da upravo tim dnevnim
aktivnostima okupiraju, organiziraju i oblikuju svoj život, daju smisao i značenje svom postojanju.
Upravo na tome je okupaciona terapija i zasnovana. Istorija okupacione terapije počela je prije
mnogo godina. 1910ih godina tokom 1. svjetskog rata postojali su prvi praktičari okupacione
terapije, nazivani rekonstruktivnim osobljem. Upravo iz toga proizilazi činjenica da je okupaciona
terapija zvanično utemeljena 1917. godine kad je postojala ogromna potreba za uslugama koje bi
pomogle vojnicima da povrate funkciju nakon 1. svjetskog rata. Tri ideologije za koje se može reći
da su u najvećoj mjeri oblikovale razvoj profesije su: moralni tretman, umjetnost i rukotvorine i
naučni menadžment. Rast rehabilitacionog modela započeo je nakon 2. svjetskog rata i nastavljen
je industrijskim bumom zdravstvene njege u ranim sedamdesetim. Iako je ovaj rast u početku bio
vođen potrebom za rehabilitiranjem ranjenih vojnika, njega povrijeđenih i hronično oboljelih
civila je takođe bila obuhvaćena. Iako je okupaciona terapija započela tokom 1. svjetskog rata,
lagano se razvijala i rasla, period nakon 2. svjetkog rata osvijetlio je i istakao još više važnost ove
profesije.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti