Izigravanje zakona – Fraus legis
PRAVNI FAKULTET U NIŠU
SEMINARSKI RAD
IZ MEĐUNARODNOG PRIVATNOG PRAVA
TEMA: IZIGRAVANJE ZAKONA (FRAUS LEGIS)
MENTOR: prof. dr. MIRKO žIVKOVIĆ
STUDENT: STAVROV MILAN br. indeksa : 36928
U NIŠU, 2009
1. Pojam i karakteristike
Čovek je u svom delovanju objektivno slobodan. Njegova sloboda
manifestuje se pre svega u mogućnosti i sposobnosti izbora između
različitih mogućnosti. Međutim, upravo tu se može na čoveka uticati.
Sredstvo kojim se reguliše njegovo ponašanje su društvena pravila.
Poštovanje tih pravila zavise od njegove volje i svesti - može da ih
poštuje, da ih krši, ili zaobilazi. U slučaju da se ipak odluči za pravo
koje nije društveno prihvatljivo, mora računati sa sankcijama, koje
određuje pravo. Društvena pravila su se, baš kao i samo društvo
razvijala i zato odražavaju osnovne zakonitosti društveno-ekonomskog
razvoja, kao i druge, neekonomske karakteristike društva, kao što su
npr.: kultura, vera, ideologija. Pošto se sam pojam prava u veoma
pojednostavljenoj definiciji poima kao posebna vrsta društvenih
pravila, pomoću kojih se formira društveni poredak u državama i
određuju elementi državne organizacije, vrste državnih organa i
njihove kompetencije, pravo je ujedno i ona vrsta društvenih pravila
kojim država usmerava događanja u društvu.
Izigravanje prava kao pojava i borba protiv nje, stari su koliko i samo
pravo. Međunarodno privatno pravo je oblast koja pruža široke
mogućnosti za izigravanje zakona. Veliki broj autonomnih, nacionalnih
pravnih sistema privatnog prava i razlike koje između njih postoje,
često predstavljaju izazov za lica koja žele više od onoga što im
domaće pravo dopušta. Zato je njihov pogled interesovanja usmeren
ka inostranom pravu, u kome nisu predviđene zabrane i ograničenja
propisani domaćim pravom, pa samim tim postoji poriv i stremljenje
koji proizvodi aktivnosti koji su usmereni ka istom cilju – kako zaobići
norme strožeg (domaćeg) prava i kako ishoditi primenu povoljonijeg
(stranog)prava, odnosno kako postići željeni rezultat koji nije moguće
ostvariti u okviru domaćeg pravnog sistema. Međunarodno privatno
pravo kao okvir mnogobrojnih društvenih ponašanja u kojima postoji
elemenat inostranosti jeste oblast koja pruža ogromne mogućnosti za
izigravanje zakona.
Učesnici međunarodnoprivatno-pravnih odnosa, osim u slučaju
dopustivosti autonomije volje stranaka, nisu mogli uticati na
određivanje merodavnog prava. Međutim, u nekim slučajevima strane
u jednom takvom odnosu mogu doprineti nadležnosti nekog drugog , a
ne onog prava na koje upućuje koliziona norma lex fori. Različiti
sistemi privatnog prava, različite kolizione norme i različite norme o
sudskoj nadležnosti u raznim pravnim porecima pružaju upućenim
licima, široke mogućnosti kombinovanja i manipulacije. Smišljenim
unošenjem inostranog elementa u činjenično stanje ili njegovim
menjanjem, ona mogu usmeravati pravac kolizionih normi ka željenom
supstancijalnom pravu i tako ostvariti rezultat koji bi po redovnom
toku stvari za njih bio nedostižan. U tom smislu, kombinovanjem
raznih operacija i provlačeći se kroz graničnike koje su postavili
nacionalni pravni sistemi, ova lica stvaraju sebi pretpostavke i
mogućnosti da utiču na primenu merodavnog supstancijalnog prava
koje je za njih povoljnije.
Na ovaj način lica koja se pojavljuju u ovoj “igri” međunarodnog
privatnog prava, “driblaju” norme domaćeg zakonodavca ne praveći
“faul” nad domaćim propisima i flertujući sa stranim propisima,
“fintiranjem”, uz unapred tačan redosled kombinacija dolaze do
rezultata kome su zapravo težili od samog početka. Kada bi se svi ovi
potezi razložili i gledali pojedinačno, nikakav simptom fraudalnosti nebi
mogli da primetimo, dok sintetišući ih u jedan niz, dolazi se do
zaključka da je ceo taj process, iako na prvi pogled sasvim korektan i
legalan, rezultat koji se dobija jeste privid legaliteta i samim tim
postupak koji pravo dozvoljava, dobijamo rezultat koji pravo
zabranjuje Sam postupak izigravanja zakona predstavlja poseban vid
zloupotrebe prava. Koliziona norma predstavlja instrument za
obezbeđenje međunarodne saradnje i pravično rešavanje slučajeva sa
stvarno postojećim inostranim elementom, a ne u cilju izbegavanja

onih, koje se mogu menjati. Npr. mesto zaključenja ugovora ili
nalaženja nepokretnosti se ne može menjati, a državljanstvo,
zajednički domicil i slično, može. Činjenice su merilo za primenu prava.
Razlikujemo i promene pravnih (državljanstvo) i promene faktičkih
(prebivalište) činjenica. Kod nekih činjenica, kao izuzetaka, biće
složenije. Zakon o MPP definiše izigravanje zakona na taj način što
određuje, da se neće primenjivati pravo strane države, koje bi bilo
merodavno po njegovim odredbama ili odredbama drugog zakona, ako
bi njegovo primenjivanje imalo za cilj izbegavanje primenjivanja prava
domaće zemlje. Iz navedene odredbe možemo izdvojiti dve opšte
karakteristike izigravanja zakona, a to su: izbegavanje primene
domaćeg prava i subjektivni odnos prema izigravanju zakona, a to je
namera izbegavanja primene navedenog prava. Iz ove odredbe
Zakona o MPP se, sa druge strane, ne može izdvojiti treća opšta
karakteristika izigravanja zakona, a to je veštačko stvaranje kolizione
norme, odnosno, tačke vezivanja ili simulacija tačke vezivanja, koja
dovodi do primene nekog drugog prava, a ne domaćeg ili nekog
drugog. Zakon o MPP ne propisuje da se izigravanje zakona odnosi na
supstancijalne, materijalne, norme domaćeg prava, tako da se može
zaključiti da se izigravanje zakona odnosi i na domaće kolizione norme.
Pojedini autori se zalažu za neutralnu formulaciju, kada je u pitanju
definisanje fraus legis. Radi se o formulaciji, koja se odnosi na
izigravanje zakona uopšte, tako da se može sankcionisati i izigravanje
stranih zakona.
Suprotno Zakonu o MPP, mađarska Uredba sa zakonskom snagom o
međunarodnom privatnom pravu na drugačiji način definiše izigravanje
zakona. U mađarskoj Uredbi se kaže da „nema mesta primeni stranog
prava koje se vezuje za inostrani element, koji su stranke veštački
stvorile ili ga simulovale – kako bi izigrale zakonsku odredbu, inače
merodavnu za dati slučaj (izigravanje zakona). U slučaju izigravanja
zakona, treba primeniti pravo, koje je normalno merodavno, prema
odredbama ove Uredbe sa zakonskom snagom.“ Iz ove odredbe slede i
drugi zaključci. Naime, mađarska Uredba je definisala veštačko
stvaranje ili simulovanje kolizione norme, kao i nameru, odnosno,
subjektivni odnos, koji nije definisan kao u Zakonu o MPP (kao
namera), već posredno, kroz stvaranje veštačke ili simulovane tačke
vezivanja. Međutim, nije definisano izbegavanje domaće norme, već
izbegavanje primene bilo kog prava, bez obzira da li je domaće ili
strano. Spominja se jedan interesantan primer koji se tiče izigravanja
domaćeg zakona, odnosno, zakona državljanstva jedne od stranaka
pred inostranim sudom, a u vezi pretpostavke za izigravanje zakona
koja se odnosi na izbegavanje primene domaćih propisa. Ovaj primer
se tiče i povrede normi javnog poretka, ali ćemo mi analizirati pokušaj
izigravanja zakona i zaključenje fiktivnog braka pred stranim organom.
Primer je sledeći:
„Na osnovu odredaba Zakona o braku iz 1949. godine, postoji pravna
prepreka za zaključenje braka u Engleskoj razvedenog italijanskog
državljanina domiciliranog u Švajcarskoj. Na osnovu dokaza
predloženog sudu u Engleskoj, proizlazi da ovakav brak ne bi bio
punovažan u Švajcarskoj, a još manje u Italiji ili u drugim zemljama
zapadne Evrope. Sud je stao na stanovište da su budući bračni drugovi
došli privremeno u Englesku, samo u cilju izigravanja zakona zemlje u
kojoj će nastaviti da budu domicilirani, ako dođe do formalnog
sklapanja braka u Engleskoj, iako znaju da takav brak verovatno neće
biti priznat u Švajcarskoj. Iako engleski sudovi nemaju pravo da
drugim zemljama nameću svoj stav u vezi sa načinom regulisanja
sposobnosti za zaključenje braka lica domiciliranih u Engleskoj, u ovom
slučaju, u kome je sud odbio da odobri zaključenje konkretnog braka,
sud je bio u pravu, zato što engleski sudovi treba da se protive
umnožavanju fiktivnih brakova, tj. onih koji se zaključuju izigravanjem
zakona u drugoj zemlji.“ Supružnici su zasnovali domicil u Engleskoj na
fiktivan način i pokušali da time obezbede uslove za sklapanje braka
pred engleskim organima i po engleskom pravu, imajući u vidu
regulisanje statusnih odnosa sa elementom inostranosti u engleskom
pravu po domicilu. Obzirom da se radilo o razvedenom italijanskom
državljaninu, koji je imao domicil u Švajcarskoj, zasnivanje domicila u
Engleskoj bi bila jedina mogućnost za eventualno zaključenje braka.
Ovde se mora imati na umu regulisanje razvoda braka i posledice, koji
razvod braka proizvodi po italijanskom pravu. Zasnivanjem domicila u
Engleskoj italijanski državljanin i njegova verenica, izigrali bi zakon i
zaključili fiktivan brak, koji ne bi bio priznat u Švajcarskoj. Engleski
sud je odbio da odobri zaključenje takvog braka, zbog činjenice da se
takav brak ne bi priznao u zemlji u kome bi se priznanje i tražilo, a to
je Švajcarska. Osim toga, engleski sud je vodio računa i o drugim
pravima, pre svega o italijanskom, kao i o švajcarskom, obzirom da bi
u toj zemlji supružnici tražili da se prizna taj brak. Inače, izigravanje
zakona je češće u bračnim odnosima sa elementom inostranosti, pre
svega zbog ograničenja, koja mnoga strana prava propisuju u ovim
odnosima.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti