Izvori medjunarodnog privatnog prava
1
UNIVERZITET UNION NIKOLA TESLA - FAKULTET ZA
POSLOVNE STUDIJE I PRAVO
MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO
SEMINARSKI RAD
Tema: IZVORI MEĐUNARODNOG
PRIVATNOG PRAVA
Mentor
: Vladan Stanković
Student
: Zamahajev Marko
I0492-16
Grupa 3, smer pravo
Trstenik, Januar 2019.
2
SADRŽAJ
Uvod ………………………………………………………………………………………………3
Unutrasnji izvori medjunarodnog privatnog prava ……………………………………………….4
Međunarodni izvori međunarodnog privatnog prava .....................................................................5
Unifikacija u okviru saveta evrope….....................................................................................7
Unifikacija u okviru evropske unije……………………………………………………………….8
Unifikacij u okviru međunarodne komisije za građanska stanja………………………………….9
Ostale važnije regionalne unifikacije…………………………………………………………….10
Onifikacije MPP u okviru OUN…………………………………………………………………11
Izvori MPP u Srbiji…………………………………………………………………………...….11
Unutrašnji izvori...................................................................................................12
Međunarodni izvori.................................................................................................15
Hijararhija izvora MPP…………………………………………………………………………15
Zaključak………………………………………………………………………………………....17
Literatura…………………………………………………………………………………………18

4
UNUTRAŠNJI IZVORI MEĐUNARODNOG PRIVATNOG
PRAVA
Ustav, zakoni, podzakonski akti, sudska praksa, običaji i pravna nauka su unutrašnji izvori
međunarodnog privatnog prava. Primarni izvor, u zemljama precedentnog prava, je sudska
praksa, koja nema karakter formalnih pravnih izvora u drugim zemljama, to su već prevashodno
zakoni i podzakonski akti.
Različite pristupe međunarodnoj privatnopravnoj regulative sadrži uporedno pravo. Manji
broj zemalja, naime, ima kodofikovano međunarodno privatno pravo
, dok su pravila
međunarodnog privatnog prava, u većini država, sadržana u zakonima koji uređuju materijalno
privatno pravo tj. u građanskim zakonicima.
Različite pristupe međunarodno privatnopravnoj regulativivi sadrži uporedno pravo.
Kodifikovano međunarodno privatno pravo, naime ima manji broj zemalja, dok su pravila
međunarodnog privatnog prava sadržana u pojedinim zakonima koji uređuju materijalno privatno
pravo tj. u građanskim zakonicima u većini država.
Albanija, Austrija, Azerbehdžan, Belgija, Bosna i Hercegoina, Bugarska, češka, Hrvatska, Italija,
Lihtenštajn, Mađarska, Nemačka, Poljska, Rumunija, Slovenija, Srbija, Turska i Švajcarska
imaju posebne kodifikacije međunarodnog privatnog prava.
Južna koreja, Japan, Kuvajt, Severna Koreja, tajvan, Tajland, Venecuela, Madagaskar imaju
posebne propise posvećene odnosima sa elementom inostranosti.
Zemlje u kojima je materija međunarodnog privatnog prava regulisana u zakonima
građanskog prava, odnosno posebnim normama građanskih zakonka, uvodnih zakona za
građanski zakonik i drugih zakona čine drugu grupu zemalja i to su: Argentina, Alžir, brazil,
Burkine Faso, Čile, Egipat, Estonija, Francuska, Gabona, Grčka, Irak, Kvebek, Kina, portugalija,
Ruska Federacija, Španija i dr.
Sudska praksa je dugo bila glavni izvor prava u zemljama
common law
sistema. I dalje ima
veliku ulogu, ali situacija se postepeno menja. Najznačajnije među njima su Ujedinjeno
Kraljevstvo i SAD.
V. Živković M.,
MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO – NACIONALNE KODIFIKACIJE
, Beograd, 1996. str. 95.
Prof.dr Marija Krvavac,
MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO – OPŠTI DEO
, Kosovska Mitrovica, 2010. str. 48 .
Prof. dr Tibor Varadi, prof. dr Bernadet Bordaš, prof. dr gašo knežević, prof. dr Vladimir Pavić,
MEĐUNARODNO PRAVO –
ČETRNAESTO IZDANJE
, Beograd 2012
5
MEĐUNARODNI IZVORI MEĐUNARODNOG PRIVATNOG
PRAVA
Razlike nacionalnih pravnih sistema u okviru kojih se odvijaju privatnopravni odnosi,
stvaraju podlogu za pravnu nesigurnost i nepredvidivost rešenja, što usporava nesmetan razvoj
društvenoekonomskih odnosa među državama. Unifikacija međunarodno privatnog prava na
opštem nivou nužno bi značila eliminisanje problema sukoba zakona. Do nje nije došlo ali su
značajna nastojanja da se udovolji zahtevima prakse za jednakim rešenjima. Polazeći od
primarne svrhe međunarodnog privatnog prava unifikacijom kolizionog prava štite se opravdana
očekivanja stranaka. U nekim zemljama međunarodno privatnopravna regulativa polazi od
međunarodnih izvora normi, ili je doslovno čine preuzeti međunarodni pravni dokumenti
(multilateralni i bilateralni sporazumi).
Najpoznatiji višestrani ugovori u ovoj materiji rezultat su aktivnosti Haške konvencije za
međunarodno privatno pravo, kao najznačajnije međunarodne institucije u procesu unifikacije
pravila međunarodnog privatnog prava. Pored ovih, reletivni međunarodni izvori međunarodnog
privatnog prava jesu i ugovori zaključeni pod okrinjem Saveta Evrope i Evropske Unije, zatim
konvencije usvojene po okrinjem Međunarodne komisije za lična stanja, konvencije
Skandinavskih zemalja, i ugovori Interameričke konferencije za međunarodno privatno pravo i
ugovori iz Montevidea, te Kodeks Bustamante.
Bitan segment delatnosti Haške konferencije za međunarodno privatno pravo jeste priprema,
formulisanje i usvajanje konvencija, izvora unifikovanog međunarodnog privatnog i
međunarodnog procesnog prava. Konferencija deluje pod okriljem holandske vlade na temelju
Statuta. Značaj Haških konvencija ogleda se u regulisanju mnoštva različitih aspekata
privatnopravnih odnosa i u velikom broju država koje su se obavezale posredno ili neposredno,
inkorporisale konvencijska rešenja u svoj pravni sistem. U periodu posle drugog svetskog rata
usvojeno je više konvencija:
Konvencija o građanskom sudskom postupku iz 1954.
Konvencija o pravu koja se primenjuje na međunarodnu kupoprodaju telesnih
pokretnih stvari iz 1955.
Konvencija o uređenju sukoba zakona između prava drževljanstva i prava
prebivališta iz 1955.
Konvencija o priznanju pravne ličnosti stranih preduzeća, udruženja i institucija iz
1956.
Konvencija o pravu koje se primenjuje na prenos vlasništva u slučaju
međunarodne kupoprodaje telesnih pokretnih stvari iz 1958.
Konvencija o nadležnosti ugovorenog suda u slučaju međunarodne kupoprodaje
telesnih pokretnih stvari iz 1958.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti