JAVNE FINANSIJE

1. Pojam javnih finansija

Definicija:   naučna   disciplina   koja   se   bavi   finasijskom   delatnošću   države   radi   zadovoljavanja 
određenih   javnih   i   drugih   javno-pravnih   potreba   i   obezbeđivanjem   sredstava   za   njihovo 
finansiranje.
Javne   finansije   su   deo   opštih   finansija,   zajedno   sa   monetarnim,   poslovnim   i   međunarodnim 
finansijama.
Komponente javnih finansija:

Javni prihodi (uglavnom prinudnog karaktera),

Javni rashodi.

2. Predmet i metod javnih finansija

Predmet proučavanja:

Finansiranje delatnosti države i drugih javno-pravnih tela,

Budžet i druge institucije za finansiranje javnih rashoda (npr. fondovi obaveznog socijalnog 
osiguranja),

Fenomen fiskalnog federalizma (ogleda se u posebnim finansijskim odnosima između raznih 
nivoa vlasti u pogledu raspodele, podjednako javnih rashoda i javnih prihoda).

Metod javnih finansija:
Dva su pristupa proučavanju:

Normativni

  ( javne finansije na osnovu ekonomske analize treba da zaključe od koga se 

prikupljaju sredstva i kako ona treba da se raspodele),

Pozitivni

  (javne finasije istražuju kakve efekte prikupljanje i raspodela sredstava imaju na 

fizička i pravna lica).

Metodi koji se primenjuju u izučavanju javnih finansija su tipični za ekonomske nauke, prilagođeni 
specifičnostima i potrebama javnih finansija.
Sledeći su metodi:

A) Opšti ( analiza ( i to: raščlanivanje i upoređivanje), sinteza, indukcija, dedukcija),
B) Posredni   (ekonometrijski   –   bilansni   metod,   tj.javni   prihodi   se   međusobno 

usaglašavaju i bilansiraju; statistički).

3. Odnos javnih finansija i drugih naučnih disciplina

Od XIX veka, ova naučna disciplina je samostalna iako ima jake veze sa ostalim ekonomskim, kao 
i pravnim disciplinama.
Poseban odnos ima sa sledećim disciplinama:

Kreditno.monetarnim, poslovnim i bankarskim finansijama,

Ekonomskom politikom,

Ustavnim pravom,

Finansijskim pravom koje putem pravnih propisa određuje prikupljanje i trošenje sredstava,

Upravnim pravom.

4. Fiskalno opterećenje

Pokazuje koliko je učešće javnih prihoda i rashoda u društvenom proizvodu (ukupno proizvedena 
roba i usluge u toku 1 god.) u toku kalendarske godine.
Fiskalno opterećenje je potrebno utvrđivati preko javnih prihoda, iz sledećih razloga:

Javni   rashodi   se   višestruku   iskazuju   kada   nije   moguće   isključiti   transfena   davanja 
(obvezniku se vraća deo javnih prihoda),

Javni rashodi se finansiraju i prihodima koji nemaju prinudni karakter.

Fiskalno opterećenje se meri preko 

koeficijenta fiskalnog opterećenja:

F

= (S

d

/D

p

)x100

S

d

 – suma svih fiskalnih javnih prihoda,

D

– društveni proizvod.

F

o

 – se iskazuje u procentima.

Fiskalno opterećenje može biti: 

1)  

Globalno

  – kada se posmatra za celu nacionalnu privredu i za čitavu kalendarsku godinu; 

utvrđuje se kao odnos ukupnih fiskalnih javnih prihoda i ukupnog društvenog prozvoda u jednoj 
zemlji u jednoj kalendarskoj godini;
2)  

Parcijalno

  –   kada   se   posmatra   kao   konkretan   fiskalni   teret   nacionalne   privrede,   grane, 

grupacije, regiona, privrednog društva ili pojedinaca u određenom vremenskom periodu.
Parcijalno fiskalno opterećenje se, dalje deli na:

Iskazano kroz odnoz pojedinačnog javnog prihoda i BDP,

Odnos između D

p

 ostvarenom u konkretnom regionu i javnih prihoda naplaćenih na teritoriji 

tog regiona,

Nivo opterećenja konkretnog poreskog obveznika, u periodu od godinu dana. U odnosu na 
to, da li je u pitanju fizičko i pravno lice definiše se na sledeći način:
a)

Pravno lice – 

odnos između prihoda i javnih prihoda, koje je, ono, platilo,

b)

Fizičko lice 

– odnos između dohodka i javnih prihoda koje je to lice platilo.

5. Pojam i suština javnih prihoda

Javni   prihodi   su   elementi   same   finansijske   delatnosti   uzajamnim   vezama   jedinica,   na   osnovu 
njihovog sporazuma (transfer), koja povećava neto imovinu države, na svim nivoima vlasti.

Razmena,

Transfer.

Vrste javnih prihoda:

Porezi,

Doprinosi, 

Takse,

Naknade za korišćenje dobara od opšteg interesa,

Samodoprinos,

Donacije i transferi,

Drugi javni prihodi.

Karakter javnih prihod:

Ubiraju se u novcu,

Redovnost u ubiranju,

background image

8. PORESKA TERMINOLOGIJA

Poreski pravni odnos se sastoji od dva elementa:

a) Poreski imovinski odnos (obaveza plaćanja poreza – poreskog duga),
b) Poreski upravni odnos ( u kojem se obveznik obavezuje na: činjenje – npr. podnošenje 

poreske prijave, nečinjenje i trpljenje).

U poreskom pravnom odnosu se javljaju dve strane:

Aktivna strana (poreski poverilac),

Pasivna strana (poreski dužnik).

U poreskoj terminologiji se, najčešće, sreću sledeći pojmovi:

1.

Poreski obveznik

: lice koje je, po zakonu, obavezno da plati porez. 

2.

Poreski platac

: lice koje je, po zakonu, dužno da obračuna porez i po odbitku, isti uplati 

(npr. poslodavac, kod poreza na zarade).

3.

Poreski destinar 

: lice, čiju ekonomsku snagu pogađa porez, tj. onaj koji snosi poreski teret 

(npr. krajnji kupac kod PDV).

4.

Poreski posrednik  

: lice, koje, po nalogu obveznika, prenosi sredstva na račun poreske 

uprave (npr. banka, po nalogu građana ili pravnog lica).

5.

Poreska vlast

  :političko-teritorijalna jedinica koja ima pravo da uvede poresku obavezu i 

finansijske organe koji vrše razrez i naplatu poreza. 

6.      

Poreska   sposobnost

  :   ekonomska   mogućnost   za   plaćanje   poreza.   Zavisi   od   visine 

dohotka poreskog obveznika i veličine njegove imovine 

7.

Poreski izvor  

čine sva ona dobra koja pripadaju poreskom obvezniku i iz kojih on plaća 

porez.   Izvor   plaćanja   poreza   može   biti   prihod,   dohodak   i   imovina.   Oporezivanjem   se 
zahvata samo deo prihoda, odnosno dohodka, a u retkim slučajevima poreska obaveza se 
podmiruje iz imovine.

8.

Poreski objekt (predmet)

:

  određene činjenice , pokretne ili nepokretne stvari, iznos novca, 

pravno-ekonomske   transakcije koje čine osnovu za uvođenje poreza, tj. činjenice, koje, 
kada se dogode u realnom životu, dovode do nastanka poreske obaveze.

9.

Poreska osnovica

 je kvalitativna i kvantitativna konkretizacija poreskog objekta (veličina ili 

vrednost za utvrđivanje poreske obaveze). 

10.  

Poreska   stopa

  je   deo   osnovice   koji   poreski   obveznik   izdvaja   i   plaća   na   ime   poreza. 

Poreska stopa se utvrđuje po pravilu, u procentu od poreske osnovice.

Poreske stope mogu biti:

proporcionalne, (stopa ostaje uvek ista)

progresivne, (sa porastom poreske osnovice rastu i stope)

progresivne (sa porastom poreske osnovice, opadaju stope).

11.

Poreska tarifa

 je sistematski pregled i spisak poreskih jedinica i poreskih stopa sastavljen 

za izvestan broj predmeta koji se oporezuju na isti način. Tako u praksi imamo tarifu poreza 
na promet, trošarinsku tarifu, carinsku tarifu i td. 

12.  

Poreske   olakšice:  

određeni   ustupci   koje   čini   država,   u   pogledu:   poreskog   obveznika, 

poreske osnovice, poreske stope i iznosa poreskog duga (npr. poreski krediti).

U odnosu na osnovicu, najvažnije olakšice su:

a)

Izuzimanja 

(određeni prihod se izuzima od oporezivanja),

b)

Odbici  

(određeni   iznos   se   oduzima   od   prihoda,   da   bi   se   došlo   do   osnovice   (npr. 

egzistencijalni minimum, kod oporezivanja zarada)).

Želiš da pročitaš svih 13 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti