Često se upotrebljava riječ "dug", a pri tom se misli na "deficit". Razlika između ta dva pojma
može se jednostavno objasniti: ako su državni rashodi veći od državnih prihoda, proračun
iskazuje deficit koji se mora finansirati pozajmljivanjem. Iznos deficita povećava dug i samo ga
suficit može smanjiti.

Struktura javnog duga može se podijeliti na vrijednosne papire kojima se trguje i na one kojima
se ne trguje jer su u vlasništvu samo prvoga kupca - državnih agencija i fondova (primjer štedne
obveznice kao glavnog instrumenta finansiranja u drugom svjetskom ratu Sjedinjenih Američkih
Država). Slobodno se trguje kratkoročnim zapisima, srednjoročnim i dugoročnim obveznicama
koji se razliku po dospjelosti od 12 mjeseci pa do 40 godina. Ali, većina javnog duga je u
državnim obveznicama koje imaju godišnji otplatni kupon i otkupljuju se po nominalnoj
vrijednosti na dan dospjelosti.

Na razvijenom i stabilnom finansijskom tržištu opšta razina kamatnih stopa zavisi o ponudi i
potražnji kapitala. Kad se na tržištu pojave poremećaji cijene variraju te se javlja potreba za
djelovanjem   države   putem   monetarne   i   fiskalne   politike.   Fiskalna   politika   teži   za   nižim
kamatnim stopama, a monetarna politika za višim, no i to samo do granice koja ne usporava
ekonomski   rast.   Za  upravljanje   javnim   dugom  najbolje  bi   bilo   na   tržište  pustiti  vrijednosne
papire   uz   najniži   trošak   po   pristizanju   što   je   u   praksi   nemoguće   postići.   Stoga   se   prilikom
izdavanja vrijednosnih papira predviđaju očekivane promjene kamatnih stopa u budućnosti. Ako
se očekuje porast kamatnih stopa, izdaće se dugoročne obveznice, a ako se očekuje pad kamatnih
stopa, kratkoročne. Jednom ugovorena kamata ne može se mijenjati.

Kombinacijom popustljive fiskalne politike i restriktivne monetarne politike podići će se razina
kamatnih stopa i povećati dotok finansijskog kapitala, a restriktivna fiskalna i popustljiva
monetarna politika smanjice kamatne stope i usporiti priliv finansijskog kapitala.

POJAM I ZNAČAJ JAVNOG DUGA

Javni ili državni dug čine iznosi koje je država pozajmljivala kako bi finansirala prošle deficite.
Dobro uravnotežen javni dug znači takvu usklađenost rokova dospjelosti koji ne vode privredu u
nelikvidnost i inflaciju. Pravilo je da je u inflaciji prihvatljiviji kratkoročni dug jer dugoročno
zaduživanje znači pozajmljivanje po višim nominalnim kamatnim stopama i treba ga izbjegavati.
Zbog djelovanja inflacije može doći do otpisa javnog duga što se može spriječiti indeksiranjem
duga koji štiti nominalnu vrijednost od obezvređivanja.

Udio vlasništva nad javnim dugom utiče na strukturu likvidnosti. Javni dug može biti u
vlasništvu domaćih ili stranih povjerilaca, državnih agencija, fondova, centralne banke, banaka,
osiguravajućih društava, preduzeća, građana. Tako, na primjer, operacije centralne banke mogu
uticati na regulisanje novčane mase u opticaju: prodajom obveznica smanjuje se količina novca,
a kupovinom se povećava.

Ekonomske posljedice javnog duga mogu biti kratkoročne i dugoročne. U literaturi je poznat
pojam "istiskivanje" (crowding out). Povećana državna potrošnja roba i usluga istiskuje
investicije. U kojoj će mjeri doći do istiskivanja, zavisi o finansijskim tržištima i monetarnoj
politici. Deficitno finansiranje nužno ne smanjuje investicije, do njihova smanjenja doći će samo
zbog neusklađenosti fiskalne ekspanzije i restriktivne monetarne politike koja ne dozvoljava
porast ponude novca uz porast potražnje.

Javni dug dugoročno djeluje na akumulaciju i potrošnju budućih naraštaja jer teret opsluživanja
duga smanjuje mogućnost potrošnje naroda/stanovništva. Unutrašnji javni dug zahtijeva plaćanje
kamata vlasnicima obveznica i u tu se svrhu nameću porezi koji smanjuju sklonost investiranju.

Veliki javni dug smanjuje privredni rast jer umjesto akumulacije privatnog kapitala dolazi do
akumulacije državnog duga. U trenutku prodaje državnih obveznica premješta se štednja
stanovništva koja umjesto da se ulaže u kuće, dionice ili obveznice poduzeća, odlazi u državne
obveznice. Na taj način javni dug djeluje na smanjenje proizvodnje, plata i dohotka.

U savremenim finansijama kojima je svojstven porast javnog duga, politika javnog duga postala
je važan instrument uticaja ekonomske politike. Dok fiskalna i monetarna politika ostvaruju svoj
uiecaj politikom javnih prihoda i rashoda, odnosno promjenama razine novčanog opticaja,
tehnika politike javnog duga sastoji se u promjenama strukture javnog duga u pogledu dospijeća
i vlasništva.

Upravljanje javnim dugom svodi se na izmjenu stare emisije novom, potrebna se sredstva
dobijaju stvaranjem novih obveza, dug se refundira. Istorija javnog duga poznaje vječne
vrijednosne papire bez utvrđenog roka dospjeloga koji su se mogli povući kad je država ocijenila
da može platiti tržišnu cijenu (Engleska u 19. st.), ili pak otpis/odbijanje plaćanja duga koji je
uslijedio u evropskim zemljama nakon drugog svjetskog rata. Svjetsko tržište vrijednosnih papira