Javno-privatno   partnerstvo   može   se   opisati   kao   kooperacija   između   javnog   i   privatnog
sektora  na području  planiranja,  proizvodnje,  pružanja,  finansiranja,  poslovanja  ili  naplate
javnih poslova. Javni sektor se tom prilikom javlja kao proizvođač i ponuđač takve saradnje –
kao partner koji ugovorno definše vrste i obim poslova ili usluga koje namerava preneti na
privatni sektor i koji obavljanje javnih poslova nudi privatnom sektoru.  Privatni sektor  se
javlja   kao   partner   koji   potražuje   takvu   saradnju,   ukoliko   može   ostvariti   poslovni   interes
(profit) i koji je dužan kvalitetno izvršavati ugovorno dobijene i definirane poslove.

Karakteristike projekata JPP su



dugoročna ugovorna saradnja (20 do 25 godina) između javnog i privatnog sektora,



stvarna preraspodela poslovnog rizika (poboljšanje kvaliteta usluge) i



sveobuhvatna odgovornost na strani privatnog sektora.

Iz prethodnog opisa javno-privatnog partnerstva proizlazi da je JPP svojevrsni oblik
privatizacije, ali po definiciji ipak ne spada u područje privatizacije.

OBLICI JAVNO-PRIVATNOG PARTNERSTVA

Javne poslove može javna uprava obavljati u vlastitoj režiji, tj. vlastitim sredstvima i
vlastitim osobljem. Međutim, u pojedinim slučajevima javna uprava nije u mogućnosti
neposredno obavljati javne poslove u vlastitoj režiji, najčešće iz dva razloga:



zbog nedovoljne stručnosti službenika javne uprave, kada su u pitanju specifično
stručni poslovi (npr. medicina, nafta i sl.);



zbog velikih troškova izvođenja javnih poslova u vlastitoj režiji (npr. nabavka
građevinske mehanizacije).

Javna uprava tada koristi

tradicionalne modele

izvršavanja javnih poslova:



javni tender

, kojom prilikom se sklapa trgovački ugovor između javne uprave i

privatnog sektora, a koji se smatra modelom uobičajene nabave (model uobičajene
nabave ne može se smatrati javno privatnom suradnjom ako nije prisutna dugoročna
suradnja i ako nema raspodjele poslovnog rizika između javnog i privatnog sektora);



formalna ili organizacijska privatizacija, kada se javna uprava javlja kao osnivač
trgovačkog društva s ciljem obavljanja specifičnih stručnih javnih poslova (npr. KBC,
Pošta, komunalna društva i sl.).

Outsourcing

je model u kojem javna uprava ustupa određene interne poslove privatnom

sektoru. Uglavnom su to poslovi propratnog i servisnog karaktera, kao npr. čišćenje javnih
zgrada, poslovi kantine i sl., te se ovaj model može smatrati graničnim slučajem javno
privatne suradnje.

S druge strane su prisutni

različiti oblici privatizacije



materijalna privatizacija, kada javna uprava u potpunosti prepušta obavljanje javnih
poslova privatnom sektoru, odričući se većinskih vlasničkih prava, uz zadržavanje
nadzornih funkcija (kroz nadzorne odbore);



potpuna privatizacija, kada se javni sektor odriče svih vlasničkih prava ili osnivačkih
udjela i svih nadzornih funkcija;



funkcionalna privatizacija ili

Contracting out

, kada se privatni sektor javlja kao

ispomoć u izvršavanju određene javne funkcije tj. javnog posla (npr. poslovi
osiguranja zgrada).

Javno-privatno partnerstvo

pozicionirano je između tradicionalnih oblika obavljanja javnih

poslova i privatizacije, te se može javiti u sledećim oblicima:



neformalna kooperacija

, kao oblik suradnje između javnog i privatnog sektora,

isključivo na razini razmene informacija i kao pripremni oblici buduće suradnje;



javno-pravni kooperativni ugovori, tj.

koncesije

, kada privatni sektor dobiva putem

javnog tendera koncesiju na izgradnju i korištenje određenog javnog dobra, pri čemu
privatni sektor ima pravo vršiti naplatu određenih naknada, tj. ostvarivanja prihoda na
javnom dobru, uz plaćanje koncesije javnom sektoru;



civilno-pravni kooperativni ugovori, tj.

dugoročni ugovori

o najmu, leasingu,

nabavci i pružanju usluga, sa kooperativnim elementima, a koji se odnose na
planiranje, izgradnju, financiranje, poslovanje i upravljanje javnim poslovima ili
javnim dobrom;