ideologija nacionalsocijalizma bila je ideologija o materinskom jeziku, a ona je bila izrazito
povezana s lingvistima i lingvistikom.Nacizam je bio ideološka koalicija, a jedan od osnovnih
elemenata u toj koaliciji bio je zaštita prava materinskog jezika: nacizam je bio pokret za jezična
prava« (Hutton 1999: 4). U službi nacističke ideologije »lingvisti su vjerovali da je njihova sveta
dužnost štititi i čuvati materinski jezik« (ibid.: 6). Kod lingvista u službi nacizma »’materinski jezik’ je
uzdignut na prijestolje kao božanstvo, kao objekt snažnog poštovanja (’nesalomljive ljubavi’), iz
kojeg zrači životna snaga« ( ibid.: 7). Takav odnos prema jeziku vlada danas u Hrvatskoj. Primjer iz
prošlosti Njemačke i sadašnjosti Hrvatske pokazuje da se lingvisti »mogu povezati s
društveno–političkom stvarnošću na politički radikalan način.To može biti u obliku obožavanja
usklađenosti,čistoće, ujednačenog mišljenja, pojmovnog sklada i jezičnog reda. Jezična pravila
mogu se gledati kao društvena pravila, a značenja riječi kao ideološka značenja. U takvim
okolnostima totalitarni lingvist može koncipirati jezični sistem na isti način na koji totalitarni
pravnik može koncipirati zakone: kao autonomna snaga koja određuje granice prihvatljivosti.
Lingvist je čuvar jezika kao što je pravnik čuvar zakonskih odredbi« (ibid.: 8). Vrijeme jezičnog
purizma u Njemačkoj od početka 30–ih do početka 40–ih godina nazvano je u lingvističkoj analizi
»groteskno–tragičnom zadnjom fazom njemačkog jezičnog purizma« (Polenz 1967: 113). Nakon
tog razdoblja se već 60–ih godina u Njemačkoj konstatira da »danas više nema javnog jezičnog
purizma« (ibid.). Na osnovi podataka o Njemačkoj 30–ih godina vidljivo je da kod teme purizma
nije opravdano prešutjeti informaciju kako analiza purizma pokazuje »povezanost čišćenja jezika s
rasističkim ludilom« (ibid.: 130).
Hrvatsko kopiranje nacističkog purizma
Već početkom 90–ih hrvatska jezična politika počela se »orijentirati prema jezičnopolitičkim
mjerama fašističkog ustaškog režima iz 1940–ih godina. U ono doba, za vrijeme NDH, donošeni su
jezični zakoni i osnovana je državna služba za hrvatski jezik da bi se osigurala ’čistoća hrvatskoga
jezika’, koji je kako piše u zakonu o jeziku iz 1941. ’po svom izgovoru, svojim gramatičkim
pravilima i značenju riječi izvorni jezik hrvatskoga naroda’ i ’niti je jednak nekom drugom jeziku niti
je dijalekt nekog drugog jezika’. Odmak od srpskoga i čišćenje hrvatskoga od srbizama bili su
osnovna tema ustaške jezične politike. Ta jezična politika propagirala je uklanjanje
internacionalnih riječi, koje su žigosane kao srbizmi« (Busch 2004: 205). Godine 1992. je u
Hrvatskoj »po uzoru na spis što ga je 1933. sročio Goebbelsov bibliotekar Wolfgang Her mann,
pod nazivom ’Principijelno o čišćenju javnih knjižnica’« napravljen »Naputak o postupku prema
knjižničkoj građi u školskim i dječjim knjižnicama«, a »u godinama što su slijedile više stotina
tisuća knjiga koje su napisali srpski autori ili objavili srpski izdavači uklonjene su iz hrvatskih
knjižnica, najčešće tako što su spaljene ili bačene na periferijska smetlišta« (Ivančić 2007: 29).
Čišćenja takvog tipa dovela su sredinom 90–ih do stanja u jeziku koje se opisuje na sljedeći
način: »Unazad pet godina se tu riječi muče i proganjaju, objavljuju se ’razlikovni rječnici’. Sprovodi
se nekakvo ’desrbiziranje’ ili ’dekroatiziranje’ jezika, uklanjaju se iz knjižnica knjige pisane na
ćirilici, prijevodi klasika proglašavaju se nevažećima. Hrvatskom saboru se uručuje prijedlog
zakona koji predviđa jezičnu policiju. Istovremeno jedna jezična škola u Zagrebu prodaje
diplome za ’ovjerene prevoditelje srpskog jezika’; nekakav ispit, međutim, kandidati ne moraju
polagati« (Gudžević 1996: 982). Dominacija purizma znak je dominacije nacionalizma u Hrvatskoj
jer je poznat »purizam kao popratna pojava nacionalizma« i utvrđena je »srodnost nacionalizma i
purizma« (Thomas 1989: 6). Purizam povećava nacionalizam jer uči da se sve klasificira kao
hrvatsko ili nehrvatsko, i da se sve što navodno dolazi iz vlastite nacije proglašava dobrim, dok se
4
ono što dolazi iz drugih nacija proglašava štetnim i zlim. S obzirom da »se nacionalizam i purizam
obično pojavljuju zajedno, jednakog intenziteta, i odgovaraju na utjecaje iz istog izvora« (ibid.),
ne iznenađuje što je hrvatski purizam usmjeren protiv navodno srpskih riječi jer je i hrvatski
nacionalizam usmjeren protiv Srba.
Tko forsira purizam
Odgovor na pitanje tko stoji iza purizama lako je naći jer, »kao što je mnogo puta isticano,
purizam često ide ruku pod ruku s nacionalističkom ideologijom« (Elspaß 2005: 24). Tako je i
istraživanje današnjeg hrvatskog purizma pokazalo da »puristička jezična politika i planiranje
jezika u Hrvatskoj izrasli su u općoj nacionalističkoj atmosferi, kojom je bila zahvaćena
intelektualna elita« (Czerwizski 2005: 15). Istraživanje je utvrdilo i da izvor purizma nisu prosječni
govornici: »Izvor purizma mora se tražiti u krugu jezikoslovaca« (ibid.: 256). Povezanost
jezikoslovaca s nacionalizmom ne čudi ako se ima u vidu da »nacionalisti su često jezični
aktivisti, i većina jezičnih aktivista su nacionalisti« (Ager 2001: 38). Budući da je cilj purizma
»ispuniti očekivanja nacionalizma, političke ideologije« (Czerwizski 2005: 39), hrvatski jezikoslovci
su kod širenja purizma imali podršku političkih krugova. HDZ s neograničenom vlašću 90–ih
godina i njen osnivač predsjednik Franjo Tuđman bili su vatrene pristalice purističkih novina u
jeziku i javno su pokazivali svoje sklonosti korištenjem oblika proglašenih hrvatskijima, a
zahvaljujući vlastitoj popularnosti proširili su ih među drugim korisnicima. Širenje ideje purizma
može se, osim toga, povezati s bliskim kontaktima lingvista i političara, povećanim financiranjem
znanstvenih projekata ili kontrolom državnih medija« (ibid.: 90). Na taj način su političke vlasti u
Hrvatskoj podupirale stvaranje novih riječi Smjena vlasti u Hrvatskoj 2000. godine nije ništa
promijenila na planu purizma, kako se vidi iz analiza jezika medija: usprkos primjetnim
promjenama na razini diskursa, državni mediji ostali su vjerni purističkim inovacijama«. Nakon
2000. godine puristička jezična politika je dodatno institucionalno podržavana: Do danas je »trajno
najgora posljedica jedna potpuna idiotizacija jezika, okivanje jezika preko kojega onda možeš
porobiti i sve drugo kreativno u čovjeku« (Lucić 2009).
Strategije purista
Budući da purizam traži neprirodno mijenjanje vlastitog jezika, moraju se široke mase u Hrvatskoj
pomoću određenih strategija pridobijati da bi ga prihvatile. Za tu svrhu iskorišteni su
»prvenstveno udžbenici, jezični savjetnici, normativni rječnici, rubrike o pravilnoj upotrebi jezika
objavljivane u medijima,, a također i propagiranje određenih oblika proglašenih boljima zbog
njihove velike učestalosti u prestižnim diskursima koji podliježu kontroli.Nastojeći prikriti svoju
ulogu u konstruiranju purizma autori ponavljaju da »jezik teži (sam od sebe, prirodno) čuvanju
čistoće« i da »proizvoljna kodifikacija (puristička jezična politika) opravdana je i prirodna« (ibid.:
131). Te tvrdnje kroatista nisu točne, naprotiv: »purizam je pokušaj interveniranja u ’prirodni’
razvoj jezika pomoću identificiranja, cenzure, istrebljivanja, sprečavanja, zamjenjivanja« (Thomas
1989: 6). Purizam je kao pojava »umjetan i u njega su uključeni učenjaci, a ne prosječni govornici«
(Brincat 2003: 155). Kao drugo, autori jezičnih savjetnika i razlikovnih rječnika ujednačeno koriste
sljedeće strategije: »U uvodima rječnika izraz tuđica/tuđa riječ ima uvijek negativnu konotaciju i
nalazi se u suprotstavljenom odnosu prema pozitivno vrednovanom izrazu dobra/lijepa hrvatska
5
Mit o propadanju jezika
Pod purističkim utjecajem se u Hrvatskoj kao zamjena za navodne srbizme, za engleske riječi i za
sve što puristi po svom subjektivnom ukusu proglase nevaljalim »forsiraju dijalektalne riječi,
reaktiviranje arhaizama i pravljenje vlastite terminologije. Kako bi javnost pridobili za sebe,
puristički kroatisti pomoću medija šire »mit o ’propadajućem standardu’« (Cameron 1995: 40)
predstavljajući sebe i svoje represivne mjere kao spas. Metoda kojom se služe poznata je u
znanosti kao pravljenje »moralne panike«: »Moralna panika nastaje kada se nekoj društvenoj
pojavi ili problemu iznenada posvećuje velika pažnja u javnom diskursu i o tome se diskutira na
opsjednuti, moralizirajući i alarmantan način, kao da nagovještava neku nadolazeću katastrofu«
(ibid.: 82). Pravi se panika o propasti jezika, nacije, kulture pred stranom invazijom, a »da li se
takva strana invazija ili opće kulturno opadanje zaista događa, nebitno je važno je da utjecajni
članovi društva vide da se to događa;oni će zatim upotrijebiti emocionalne faktore i simboličke
vrijednosti kako bi izrazili svoju zabrinutost«
Štoviše, »moralna panika ima potencijal da dovede do tako ekstremnih oblika represije kao što su
lov na vještice i pogrom, a u nekim slučajevima se čak i napravi s tim ciljem« (ibid.: 83). Istraživanja
moralne panike pokazuju da »se za nju ne može reći da jednostavno ’izbije’, nego se konstruira na
točno određeni način, prvenstveno pomoću medija« (ibid.). Kroatisti za svoje svrhe koriste razne
medije -televiziju, novine, radio — lansirajući u njima o jeziku »apokaliptične vizije, izmiješane s
paranojom, što je oduvijek svojstvo tradicije nezadovoljstva« jezikom . U takvoj atmosferi
pojedinci ili institucije poput akademija, katedri, instituta i sl. proglašavaju sebe nadležnima za
jezičnu normu pa dolazi do sljedećeg problema: »Te institucije prave norme bez dovoljno
teoretske analize i prema neodređenim kriterijima ili cirkularno prema tekstovima već vjernima
normi. Njihove kriterije i odluke govornici slijepo prihvaćaju i ne kontroliraju. A jedan veliki dio
govornika koji pobožno sluša norme tjera institucije pomoću stalno novih pitanja zbog straha od
propasti jezika i zbog vlastitog društvenog samopotvrđivanja na stalno umnažanje normi«. Nisu
svjesni da je sve to skupa posve nepotrebno: puristički nadzor od strane institucija i jezičnih
aktivista nedjelotvoran je i suvišan jer »jezik ima izvanredan osjećaj za samoočuvanje. Ne postoji
nikakav objektivan razlog za strahovanja da jezik propada jer »kad se maknu religijske i filozofske
predrasude, nema dokaza da jezik bilo napreduje bilo propada. Narušavanje i terapija, izgleda,
drže jedno drugo u ravnoteži stalne pat pozicije. Te dvije suprotne sile su osnovno svojstvo jezika«
(ibid.: 260). Dakle, »jezik ne propada«, a neposredan dokaz za to je činjenica da usprkos svim
promjenama korisnici jezika komuniciraju efikasno. Zaboravljaju da se jezik nužno izmijenio od
19. stoljeća i da te »promjene u jeziku često odražavaju pragmatičku želju za društvenom
mobilnošću i poboljšanjem životnog standarda, a tu želju ignoriraju jezični aktivisti, što im se
razbija o glavu«. Promijenilo se zajedno s mijenjanjem svijeta u kojem čovjek živi: »Jezik se
poput svega drugog postepeno mijenja kroz stoljeća« (Aitchison 32001: 4). Svako stanje jezika je
idealno samo za ono vrijeme u kojem se govori: u prošlosti je jezik bio idealan za potrebe
ondašnjeg vremena, a kad su se potrebe dijelom izmijenile, s njima se izmijenio i jezik da bi ih
zadovoljio pa je stoga opet idealan. U budućnosti će također dolaziti do promjena i jezik će se
razlikovati od današnjega kako bi bio što bolje prilagođen potrebama novog vremena. To
znači da ne postoji stanje jezika idealno za sva vremena. Općenito »se puristi ponašaju kao da je
postojala jedna odabrana godina kada je jezik dosegao stupanj savršenstva za koji bismo se svi
trebali boriti da ga sačuvamo. A ustvari takva godina nije nikad postojala. Kako bi svoje današnje
purističke intervencije prikazali kao nužne i korisne, kroatisti tvrde da sprovode
7
