JUŽNO OD GRANICE, ZAPADNO OD SUNCA
Rodio sam se 1. siječnja 1951. Prvog tjedna prvog mjeseca prve
godine druge polovice dvadesetog stoljeća. Valjda da to obilježe,
roditelji su me nazvali Hajime—što na japanskom znači početak.
Inače mi je rođenje bilo sto posto prosječno. Otac mi je radio u
velikoj burzovnoj agenciji, majka mi je bila tipična kućanica. U ratu
su mog oca mobilizirali dok je bio student i poslali u borbu kod
Singapura; nakon predaje proveo je neko vrijeme u logoru za ratne
zarobljenike. Majčina je kuća izgorjela u bombardiranju B-29 1945.
Njihova je generacija najviše pretrpjela u dugom ratu.
Kad sam se ja rodio, međutim, ni po čemu se više nije vidjelo da je
uopće bilo rata. Više nije bilo izgorjelih ruševina, ni okupatorske
vojske. Živjeli smo u mirnom gradiću, u kući koju nam je na
raspolaganje stavila očeva tvrtka. Kuća je bila predratna, pomalo
derutna, ali dovoljno prostrana. U vrtu su rasli borovi, a imali smo i
malo jezerce i nekoliko kamenih držača za baklje.
Gradić u kojem smo živjeli može se opisati kao tipično predgrađe
srednje klase. Moji su prijatelji iz škole svi sta-
novali u urednim kućama u nizu; neke su možda bile malo veće od
moje, ali sa sigurnošću se moglo računati da im je ulaz sličan i da u
svim vrtovima rastu borovi. Sve isto. Očevi mojih prijatelja radili su
u tvrtkama ili su imali vlastite urede i ordinacije. Gotovo nijedna
majka nije radila. I gotovo su svi imali psa ili mačku. Nisam
poznavao nikoga tko živi u stanu. Kasnije sam se preselio u drugi
dio grada, gotovo identičan. Zbog toga sam, sve dok se nisam
preselio u Tokio na studij, mislio kako apsolutno svi na svijetu žive
u obiteljskim kućama s vrtom i kućnim ljubimcem, i putuju na
posao vlakom u poslovnom odijelu. Nisam mogao zamisliti drukčiji
način života.
U svijetu u kojem sam odrastao tipična je obitelj imala dvoje ili troje
djece. Moji prijatelji iz djetinjstva svi su pripadali takvim
stereotipnim obiteljima. Ako u kući nije bilo troje djece, bilo ih je
dvoje; ako ne dvoje, onda troje. Obitelji sa šestero ili sedmero djece
bile su rijetka pojava, ali još su neobičnije bile obitelji sa samo
jednim djetetom.
Ja sam spadao među te neobične jer sam bio jedinac. Imao sam zbog
toga kompleks manje vrijednosti, kao da sam drukčiji, kao da mi
nedostaje nešto što svi ostali imaju i uzimaju zdravo za gotovo.
Gadio mi se izraz jedinac. Kad god sam ga čuo, osjećao sam kako
mi nešto nedostaje—kao da nisam potpuno ljudsko biće. Ta riječ
jedinac kao da se ustobočila i optu-živački upirala u mene prstom.
"Nešto ti fali, stari", govorila mi je.
U svijetu u kojem sam živio bilo je općeprihvaćeno da su jedinci
razmaženi, slabašni i egoistični. To je bilo neu-
10
pitno—kao činjenica da barometar pada sve niže što se više penješ i
činjenica da krave daju mlijeko. Zato sam patio kad god me netko
pitao koliko braće i sestara imam. Čim čuju da nemam ni brata ni
sestre, nagonski pomisle: Jedinac, a? Razmaženi egoistični slabić,
sto posto. Ta me vrst automatske reakcije deprimirala i ljutila. A još
me više deprimiralo i ljutilo nešto drugo: sve što su o meni mislili
bilo je točno.
U šest godina koliko sam pohađao osnovnu školu upoznao sam
samo još jedno dijete koje nije imalo ni brata ni sestre. Zato je se i
jasno sjećam (da, bila je to djevojčica). Zbližili smo se i razgovarali o
svemu i svačemu. Razumjeli smo se. Može se čak reći da sam je
volio.
Zvala se Simamoto. Nedugo nakon rođenja oboljela je od dječje
paralize zbog čega je vukla lijevu nogu. Povrh toga, u našu se školu
doselila na kraju petog razreda. U usporedbi sa mnom, dakle, bila je
pod velikim psihičkim opterećenjem. Ali baš zbog tog opterećenja
postala je čvršće i pribranije jedino dijete nego što sam ja ikad bio.
Nikad nije cendrala niti se žalila, niti na bilo koji način pokazivala
razdraženost koju je sigurno tu i tamo osjećala. Sto god da se
događalo, uspijevala se smiješiti. Zapravo, što joj je bilo gore, šire se
smiješila. Volio sam njezin smiješak. Smirivao me, ohrabrivao. Sve
će biti u redu, govorio mi je taj osmijeh. Drži se i sve će biti OK.
Godinama kasnije, kad god bih se sjetio nje, prvo mi je na pamet
padao njezin osmijeh.
Simamoto se prema svima ponašala ljubazno. Ljudi su je poštovali.
Kao i kod sve djece od jedanaest ili dvanaest godina koja prvi put
razgovaraju sa suprotnim spolom, razgovor nam je isprva zapinjao.
Kad smo otkrili da smo oboje jedinci, međutim, opustili smo se. I
ona i ja prvi put smo upoznali nekog tko je također jedino dijete. A
oboje smo dobro znali i držali u sebi kako je to biti jedinac. Često
smo se zajedno vraćali iz škole. Polako smo, zbog njezine noge,
pješačili kilometar i pol do kuće i razgovarali o svemu i svačemu.
Što smo više razgovarali, više smo shvaćali koliko imamo
zajedničkog: ljubav prema knjigama i glazbi, da mačke i ne
spominjemo. Oboje smo slabo umjeli drugima objasniti što
osjećamo. Oboje smo imali dugi popis jela koja ne želimo jesti. Što
se tiče predmeta u školi, oboje smo se s lakoćom usredotočavali na
one koje volimo; predmete koje nismo voljeli mrzili smo iz dna
duše. Ali postojala je jedna krupna razlika među nama—Šimamoto
se, mnogo više od mene, svjesno umatala u zaštitni oklop. Za
razliku od mene, trudila se učiti predmete koje ne voli i dobivala
dobre ocjene. Kad je za užinu dobila hranu koja joj se gadi, ipak ju
je jela. Drugim riječima, izgradila je oko sebe mnogo viši obrambeni
zid nego ja. Ono što se krilo iza toga zida, međutim, bilo je vrlo
slično kao kod mene.
Za razliku od društva drugih djevojčica, sa Simamoto sam se
mogao opustiti. Volio sam se vraćati kući s njom. Malo je šepala
dok je hodala. Katkad smo na pola puta morali sjesti na klupu u
parku da se odmori, ali nije me to smetalo. Naprotiv—čak mi je bilo
drago što mi se pruža prilika duže biti s njom.
Ubrzo smo počeli zajedno provoditi mnogo vremena, ali ne sjećam
se da nas je tko zbog toga zezao. To me tada nije čudilo, ali sad mi je
gotovo nevjerojatno. Napokon, djeca se u tim godinama po prirodi
stvari rugaju svakom paru koji djeluje blisko. Možda se razlog tome
krio u Šimamotinu karakteru. Nešto u njoj tjeralo je druge na
napetu pozornost. Tako se držala da su ljudi mislili: Auh, bolje da
pred ovom curom ne valjam gluposti. Čak su se profesori katkad
pred njom susprezali od nelagode. Možda je to imalo veze s
njezinom šepavom nogom. U svakom slučaju, prevladavalo je
mišljenje kako Simamoto nije osoba koju se zadirkuje, a što se mene
tiče, to je bilo sasvim u redu.
Za vrijeme tjelesnog sjedila je kraj terena, a kad je naš razred išao na
dugi izlet ili planinarenje, ostajala je kod kuće. Isto je bilo s ljetnim
plivačkim kampom. Na godišnjem sportskom školskom natjecanju
držala se malo kiselo. Ali inače je njezin školski život po svemu bio
tipičan. Gotovo nikad nije spominjala svoju nogu. Ako me
pamćenje služi, niti jednom. Kad smo išli zajedno iz škole, niti
jednom mi se nije ispričala što zbog nje hodam sporije niti joj se lice
snuždilo jer se toga sjetila. Znao sam, međutim, da nogu ne
spominje upravo zato što joj je to problem. Nije rado posjećivala
drugu djecu jer bi na
H
ulazu morala po japanskom običaju skinuti cipele. Pete cipela bile
su joj različite visine, a same cipele različita oblika—što je po svaku
cijenu htjela sakriti. Cipele mora da su joj radili po mjeri. U vlastitoj
kući prvo je bacala cipele u zidni ormar, što je brže mogla.
Simamoto je u dnevnoj sobi imala novu novcatu liniju i kod nje sam
dolazio slušati glazbu. Linija je bila odlična. Ali zbirka ploča njezina
oca zaostajala je kvalitetom. Imao je najviše petnaest ploča,
uglavnom kompilacija laganih klasika. Tih smo petnaest ploča
preslušali tisuću puta i još se danas sjećam te glazbe—svake
pojedine note.
Simamoto je bila zadužena za ploče. Kad je izvadila ploču iz omota,
pažljivo bi je položila na gramofon ne dodirujući utore prstima i,
nakon što je dršku sićušnom četkicom očistila od prašine, polako i
nježno spustila bi iglu na ploču. Kad je ploča završila, poprskala bi
je sredstvom za čišćenje i obrisala je mekom krpom. Naposljetku je
vraćala ploču u omot i na njezino mjesto na polici. Otac ju je
podučio tom postupku i slijedila je njegove upute smrtno ozbiljna
izraza, stisnutih očiju, zadržavajući dah. Ja sam za to vrijeme sjedio
na kauču i motrio svaki njezin pokret. Tek kad se ploča vratila na
sigurnost police, ona bi se okrenula prema meni i nasmiješila. A ja
sam svaki put mislio isto: nije to ploča što ona drži u ruci, nego
krhka dušica u staklenoj boci.
Ja nisam imao ni ploče ni gramofon. Moji roditelji nisu osobito
marili za glazbu. Zato sam neprestano slušao mali plastični
tranzistor. Najviše sam volio rock'n'roll, ali s vremenom sam počeo
kojima smo uživali bez obzira na godišnje doba. Čudno je kako smo
mogli bezbroj puta ponovno uživati.
Jednog prosinačkog dana Šimamoto i ja smo sjedili u njezinoj
dnevnoj sobi. Na kauču, kao i obično, i slušali ploče. Majka joj je
izišla po nekom poslu i bili smo sami. Spustilo se oblačno, tmurno
zimsko poslijepodne. Sunčeve su se zrake, posute finom prašinom,
jedva probijale kroz debeli sloj oblaka. Sve je bilo mutno i
nepomično. Bližio se suton i u sobi se smračilo kao da je pala noć.
Pa-rafinska pećica oblijevala je prostoriju slabim rumenim sjajem.
Nat King Cole je pjevao "Pretend". Naravno, tad još pojma nismo
imali što znače engleske riječi pjesme. Doživljavali smo ih više kao
čarobno zazivanje. Ali volio sam tu pjesmu i toliko sam je puta čuo
da sam mogao oponašati uvod:
Pretend youre happv when you're blue It isn't very hard to do
Ta pjesma i ljupki smiješak što je uvijek krasio Šimamo-
16
tino lice za mene su bili jedno te isto. Riječi kao da su izražavale
stanovit pogled na život, premda mi je katkad bilo vrlo teško život
gledati na taj način.
Simamoto je nosila plavi džemper s okruglim izrezom. Imala je
dosta plavih džempera; valjda joj je to bila najdraža boja. Ili je te
džempere birala jer su dobro pristajali uz tamnoplavi kaput što ga
je uvijek nosila u školu. Bijeli ovratnik bluze izvirivao joj je uz vrat.
Komplet su zaokruživale karirana suknja i bijele pamučne sokne.
Mekani, tijesni džemper otkrivao joj je blago zaobljene grudi.
Sjedila je na kauču podvijenih nogu. Jednim se laktom podbočila na
naslon kauča i, dok je slušala glazbu, kao da se zagledala u kakav
udaljeni, izmaštani prizor.
"Misliš da je istina što kažu—da se roditelji jedinaca ne slažu
dobro?" upitala me.
Razmislio sam o tome. Ali nisam uspio razabrati uzrok i posljedicu.
"Gdje si to čula?" upitao sam ja.
"Netko mi je rekao. Već davno. Roditelji koji se bogzna kako ne
slažu ostanu na jednom djetetu. Ražalostila sam se kad sam to
čula."
"Hmmm...", rekao sam.
