1
1. UVOD
Davno prije stupanja prvih Evropljana na tlo Novog svijeta kaktusi (Sl.1.) su odigrali svoju
ulogu u životu domorodačkog stanovništva. Indijanska plemena su isprobavala plod kaktusa,
jeli su mekane dijelove stabljike, obradjivali drvenaste dijelove te biljke i u razne svrhe
upotrebljavali vlakna kaktusovih cefalija. Stvarno gajenje kaktusa započelo je tridesetih
godina prošlog vijeka.
Cijelim svojim izgledom kaktusi se izrazito razlikuju od biljaka koje kod
nas rastu. Posjetioci staklenika, u kojima se nalaze kolekcije kaktusa često imaju utisak da su pred
njima biljke koje kao da nisu sa naše planete. Čudnovati oblici kaktusa izazivaju uvijek divljenje i
interesovanje. Valjda i nema čoveka koji bi ostao ravnodušan kad ugleda lepo sortiranu kolekciju
kaktusa. Zanimljivo je da su kaktusi, i pored svoje neobične spoljašnosti. veoma srodni s mnogim
zeljastim biljkama. U to se možemo uveriti ako posmatramo mlade, tek iznikle sijance. Mnoge
vrste kaktusa imaju dva jasno razvijena kotiledona. To se naročito odnosi na podfamiliju
PEIRESKIOIDEAE, koja ima normalne kotiledonske listiće, iste kao kod biljaka drugih familija.
Kaktusi iz podfamilije OPUNTIOIDEAE takodjer imaju vidljive kotiledone, ali izrazito
zadebljale. To je primer intenzivnijeg sukulentnog razvoja. Slične kotiledonske listiće imaju i
mnogobrojni predstavnici podfamilije CEREOIDEAE. Ovdje, medjutim, postoje znatne razlike
već i izmedju pojedinih rodova. S obzirom na razvojni put, kotiledoni viših tipova su sve manji,
ali i deblji — tako da najrazvijeniji rodovi imaju kotiledone u obliku poluloptica, razdvojene slabo
naznačenom brazdom. Kaktusi, dakle, spadaju u biljke pod nazivom dikotile — tj. pripadaju klasi
DICOTYLEDONES (Magnoliatae). Nije retkost da sijanci imaju i tri kotiledonska listića. Kod
ovih biljaka obično možemo u daljem razvoju zapaziti razne izuzetke. Za uspješnu praksu
neophodno je upoznati barem ukratko gradju kaktusa i njihovih najvažnijih organa. Poznavanje
osnovnih morfoloških oznaka i botaničke podele familije CACTACEAE, kao i njene podele na
podfamilije, rodove i vrste neophodno je ako želimo da ove biljke gajimo sa uspjehom. Da bi
ljubitelji kaktusa mogli stvarati pravilne zaključke za praktične potrebe gajenja, kao i u okviru
sistematike kaktusa moraju znati što više o kaktusima. Kaktusi su sukulentne biljke, mada je
stepen sukulentnosti različit u pojedinim rodovima, kao i u okviru cijele familije CACTACEAE.
U podfamiliji PEIRESKOIDEAE nailazimo na biljke grmolikog rasta - ali koje imaju još
normalne asimilacione listove. U podfamiliji OPUNTIOIDEAE listovi su nešto razvijeniji, ali su,
po pravilu, već znatno reducirani. U trećoj podfamiliji CEREOIDEAE više nema listova, a tijela
tih kaktusa su čak sukulentna. Razvojni stepen pojedinih rodova može se ocjenjivati na osnovu
izgleda reproduktivnih organa - cvijeta, ploda, sjemena. kao i po tome na kome vegetativnom delu
biljke oni izrastaju. Razvoj sukulentnosti može se lako objasniti i uticajem spoljnih činilaca.
Medjutim, razvoj za sitematiku važnijih organa — cvjetova, plodova i sjemena — zasad još nije
do kraja razjašnjen. Razumljivo je što su izvodjeni ogledi radi rekonstrukcije čitavog tog razvoja.
Nedostaju fosilni ostaci na osnovu kojih bi se moglo ocjeniti kako su izgledali preci sadašnjih
kaktusa. Jedini fosil EOPUNT1A DOUGLASII bio je identifikovan kao okamenjena konifera.
Sl.1. Kaktus
2
2. OSNOVI MORFOLOGIJE KAKTUSA
Nadzemni deo kaktusa, stablo, naziva se “tijelo” (Sl.2.). Sredinom tijela svakog kaktusa prolaze
provodni snopići, i to od korijena pa sve do vegetacione kupe biljke — gde se i završavaju. Oko
provodnih snopića nalazi se mnogo tkiva kambija, koje je obavijeno pokoricom — epidermisom.
Najprimitivniji kaktusi — peireskije — imaju tanko stablo. Sto su kaktusi na razvojnom putu
dalje otišli, ova stabla su sve deblja. Funkciju listova — asimilaciju i razmjenu gasova —
preuzelo je tijelo. odnosno stablo. Bujno razvijeno tijelo, što je osobina većine naših tipičnih
kaktusa, naziva se sukulentnost. Kaktusi su, dakle, sukulentne biljke (sočnice). Povećanje obima
tijela kaktusa izaziva deblji sloj parenhimskog tkiva koji može da veže veliku količinu vode,
potrebne za održavanje životnih procesa, naročito za vrijeme dugotrajnih suša. Svi kaktusi su
višegodišnje biljke — trajnice. Visina im je veoma različita. Već pri letimičnom pogledu
zapažamo da se najprimitivniji (peireskie) njihovi oblici na prvi pogled ne razlikuju od cvijeta
ruže ili drugog grmlja. Opuncije imaju naročite, karakteristične članke, koji mogu biti pljosnati,
jajoliki ili cilindrični Iz svakog članka može izrasti nekoliko novih članaka. Tako nastaju grane i
čitavi grmovi najrazličitijih oblika. Ostale kaktuse grubo delimo na stubaste (cereoidne), loptaste i
na epifite.
Sl.2. Oblici tijela kaktusa:
1 — stubasti (columnaris), 2 — cilindrični (cylindricus), 3 — loptasti
(globosus), 4 — diskosni (disciformis), 5 — drvoliki (arborescens), 6 — svjećnjački (can
delabriformis), 7—8 — grmoliki (caespitosus), 9 — viseći (decumbens), 10 — puzajući (repens).
EPIDERMIS (pokorica) je tkivo koje čini samo jedna vrsta ćelija koje štite biljke od nepovoljnih
spoljnih uticaja, tj. protiv uvenuća, iznenadnih toplotnih udara, prejakog osvetljavanja itd. Ćelije
na površini imaju kutikulu (CUTICULA) koja skoro ne propušta vodu i gasove. Na površini se
često izlučuje voskasta materija pahuljastog oblika, pa su ćelije kvrgave, reljefne, a kod lisnatih
sukulenata javljaju se u obliku dlačica (TRICHOMI). Epidermis nema hlorofila u ćelijama, pa
4
raznovrsni. Uobičajena je odredjena terminologija koja odgovara osobinama pojedinih tipova.
Osnovni tipovi bodlji su slijedeći: vlasaste, čekinjaste, igličaste, vretenaste i konusolike. Na
presjeku su većinom okrugle. Mogu biti granate i pljosnate, ili u svom donjem delu imaju pupak,
a u gornjem jednu ili više brazdica. Neke, uglavnom jače bodlje mogu biti poprečno nazubljene,
pa čak i prstenaste. Veoma rijetke su papiraste bodlje, koje izgledaju kao da su izrezane od
pergamenta. Za neke vrste kaktusa karakteristične su bodlje sa kukasto savijenim vrhom. Sve te
ponekad neznatne razlike mora svaki ljubitelj kaktusa poslije izvjesne prakse dobro raspoznavati.
Dobra lupa može tu biti od neprocjenjive koristi. Važna je i boja bodlji. Prava boja se najbolje
odredjuje posle vlažnog vremena. Kod nekih mamilarija treba obratiti pažnju na karakteristične
razlike izmedju belih i prozračnih bodlji, koje izgledaju kao da su staklaste. Bodlje su, po pravilu,
na areoli svrstane u jednu ili dvije kolone, i to periferno i u sredini. Ponekad u središnjem dijelu
postoji i tzv, treća kolona. Posebna vrsta bodlji su GLOCHIDY; to su sasvim kratke, malene
bodlje koje nose unazad zavrnute, mikroskopski malene kukice — minijaturne harpune. Lako se
lome, priljepljuju se za pokožicu i mogu biti veoma neprijatne. Glohide su karakteristične za
opuncije. Kod nekih vrstva kaktusa nailazimo na dlakave bodlje. Zanimljiv raspored takvih dlaka
ima MAMMILLARIA PLUMOSA - gdje pojedine bodlje pod lupom izgledaju kao perca. Postoje
i nektarske bodlje: zakržljale su, izlučuju kapljice slatkog nektara. Još nije objašnjeno kakav
značaj ima ta prirodna pojava. U kolekcijama kaktusa ovaj nektar privlači dosadne mrave.
Sl.4.:
Glavni oblici bodlji: 1 – vlasasti (setacei), 2 – igličasti (aciculares), 3 – vretenasti (subulati),
4 – konusoliki (conici), 5 – perasti (plumosi), 6 – prstenasti (annulati), 7 – papirasti (papyracei), 8
– češljasto poredjani (pectinati), 9 – kukasti (hamati).
Za većinu kaktusa podfamilije CEREOIDEAE karakteristična su rebra. PEIRESKIOIDEAE I
OPUNTIOIDEAE, medjutim, nikad nemaju rebra. Rebra mogu biti niska, široka ili uska. Na
ivicama rebara nalaze se areole; smještene na hrptu rebra, ili ukorijenjene uz rebro. Na rebrima,
gledanim sa strane, možemo zapaziti posebne brazdaste izraštaje koji su kratki, veoma istureni,
tupi ili oštri, tanki ili debeli itd.
Podzemni dio kaktusa korijen može biti veoma različito formiran. Tokom gajenja kaktusa biljke
često presadjujemo, čime se i korijenov sistem oštećuje, ali se on i drukčije razvija nego u prirodi.
Neke vrste kaktusa stvaraju loptast korijen, koji prodire u dubinu i nema mnogo bočnih
5
korjenčića. U nekim slučajevima formira se rastresit korijenov sistem, gdje korijen raste bliže
površini i ponekad je veoma dugačak. Poznajemo i kaktuse s korijenom repasto zadebljanim, sa
sistemom glavnog debelog korijena, i kaktuse kod kojih iz korijenovog vrata izrasta splet finih i
bogato razgranatih korjenčića. Da bi korijen mogao upijati hranljive materije, on mora rasti. Na
odredjenoj udaljenosti od korijenove kape razvijaju se korijenove dlake koje jedino i mogu da iz
zemlje crpe vlagu, zajedno sa hranljivim solima. S porastom korijena istovremeno se pomjera i
zona u kojoj nastaju korijenove dlačice. Prema tome, korijen ne crpi vlagu cijelom svojom
dužinom, već samo preko odredjenih svojih dijelova, tj. u zoni od kupe korena, pa za 1 cm.
dužine. U vrijeme sušnog perioda korijen kaktusa ne raste, ali se na latentnim delovima stvaraju
klice novih korjenčića koji odmah počinju rasti, a uskoro i upijati vlagu. Ljubitelji kaktusa ih
nazivaju “latentnim korijenima”. Mogu se vidjeti golim okom. Stvaranje latentnog korenja može
se ubrzati ako dugački koren u vreme mirovanja kratimo.
Kod primitivnih kaktusa cvjetovi izrastaju na vrhovima bočnih grančica i imaju karakter
transformisanog bočnog izdanka. U tom slučaju su areole, iz kojih izlaze bodlje, smještene na
zelenom plodniku. Pupoljak se takodje može transformisati u bočni izdanak. Ako ga otcjepimo
može i da se ožili i da novu biljku. Takve cvjetove imaju mnoge opuncije. Pupoljci kaktusa na
višem nivou evolucionog razvoja ne mogu se ožiliti, mada plodnik ima areole i bodlje. Što je
stepen razvoja viši, tim se u većoj meri gube karakteristične oznake bočnog izdanka: bodlje su
transformisane u dlake, slabije ili jače. ili su cvjetovi goli; napokon iščeznu i areole, ostanu samo
ljuspe. Kod tipova na najvišem stupnju razvoja cvjetovi su maleni, na plodniku nema ni Ijuspi.
nestane i hlorofil. Cvjetovi su petaloidni, cijeli cvijet ima istu boju kruničnih listića. Kod kaktusa,
odnosno njegovog cvijeta, čašica i krunica su srasle. Svi organi cvijeta su spiralno rasporedjeni.
Cvjetni listići postupno prelaze iz spoljnih spirala u unutarnje. Otuda nije moguće lako razlikovati
šepale od petala. tj. čašične od kruničnih listića. Praonici su takodje spiralno poredani. Plodnik je
uvek podevetan. Do skora su se botanički autoriteti slagali u tome da EUPEIRESK1A ima
nadcvjetan plodnik, što se smatralo jedinim izuzetkom. Medjutim. najnovija proučavanja su
pokazala da je i u ovom slučaju plodnik podevetan — te su dakle, cvjetovi u celoj familiji
CACTACEAE u tom pogledu isti. Prema obliku, cvjetovi mogu biti okruglasti, zvonasti, levkasti i
cjevasti. Cilindrični cvjetovi su takve gradje da ih mogu oprašivati kolibri i slijepi miševi. Većina
kaktusa ima pravilne cvetove (aklinomorfne). mada ima dosta rodova kod kojih su cvjetovi
monosimetrični (zigomorfni). Plod kaktusa je sličan obliku jagode. Ovi plodovi mogu biti obrasli
bodljama (trnovima), dlakasti ili ogoljeni, što zavisi od razvojnog stepena odgovarajuće vrste. U
vrijeme zrelosti se osuše, raspadaju se, ili omekšaju, pa se raspu. Većina zrelih plodova puca
vertikalno, a samo neki i horizontalno: pojedine vrste kaktusa stvaraju plodove u samom tijelu,
koji se pojavljuju kad sazru (MAMMILLARIA, MELOCACTUS i dr.).
Cvjetovi kaktusa većinom izrastaju iz areola, ponekad iz aksila ili koritanaca, kao što je ranije
navedeno. Kod nekih rodova cvjetovi izrastaju iz areola, ali samo iz onih koje su skupljene u
obliku posebnog organa pod imenom cefalijum (CEPHALIUM). Postoji pravi i lažni
pseudocefalijum. Areole u cefalijumu imaju drukčiji značaj nego na drugim mjestima tela:
umjesto bodljama, areole su obrasle čekinjama, svilicom ili biljnom vunom. Cefalijum se javlja
već na vegetacionoj kupi (temenu) biljke, na primjer kod roda MELOCACTUS, DISCOCACTUS
i CEPHALOCEREUS. Naprotiv, lažni. tj. pseudocefalijum nastaje tek kasnije, pošto bodljama
snabdjevene areole promjene svoj karakter, s tim što na njima tada naknadno niču čekinje ili
svilica; na kraju se pojave i cvjetovi. Kod melokaktusa se cefalijum nalazi na vegetacionoj kupi:
on je ili ravan ili reljefan; kod nekih vrsta postupno izrasta znatno u dužinu. Kod diskokaktusa je
manji zato što se rubne areole kasnije transformišu u normalne, a umjesto biljne vune i čekinja
izrastaju bodlje. Kod stubastih vrsta, cefalijum i pseudocefalijum se nalaze samo na jednoj strani;
prema tome, cefalijum je uspravan i, po pravilu, okreće se i usmjerava ka odredjenoj strani sveta.
7
3. METODE UZGOJA KAKTUSA
3.1.
Ljetna i zimska staništa
S obzirom na uslove rasta u njihovoj postojbini, u Evropi su mogućnosti gajenja kaktusa drugačiji.
To znači da moramo pokušati da prilagodimo kaktuse uslovima koji kod nas postoje. Drugim
riječima, nastojimo da kaktuse aklimatizujemo. Mogućnost aklimatizacije u vezi je sa
sposobnošću kaktusa da se prilagodjavaju u novim uslovima. Takva osobina omogućila im je da
se tokom vjekova ukorijene na najrazličitimm staništima. Izgled i druge osobine kaktusa zavise od
uslova koje im pruža stanište. Neki ljubitelji kaktusa gaje kaktuse pod otvorenim nebom, drugi
pod staklom, neki ih više provjetravaju. a drugi radije zasjenjuju. Zemljište bogato mineralnim
materijama ili, nasuprot, siromašno, sa više ili manje vode, utiče na porast tijela, bodlji, dlaka, na
boju pokožice i čvrstinu tkiva kaktusa. Stručnjak već na prvi pogled poznaje da li je kaktus bio
odgajen na suncu ili napola u hladu, pod staklom, pod otvorenim nebom, kakva je bila ishrana i sl.
Na osnovu spoljnjeg izgleda se čak može ocjeniti i ko je bio proizvodjač kaktusa. Od proljeća do
jeseni tj. za vrijeme trajanja vegetacionog perioda kaktusima (uvijek mislimo na suhozemne
kaktuse) potrebno je što više svjetla. Mjesto gdje namjeravamo da gajimo kaktuse moramo
izabrati tako da biljke što duže budu obasjane suncem. Pri tome treba spriječiti. makar i
privremeno, zasjenjivanje kaktusa nekim drvećem, zgradama itd. Idealno mesto za kaktuse je ono
koje sunce obasjava čim izgreje, ali da ih može obasjati i kada zalazi. Tako idealnih mesta nema
mnogo, naročito u gradovima. Medjutim, i pri poludnevnom suncu moguće je s uspjehom gajiti
veoma mnogo vanredno lepih vrsta. Prijepodnevno sunce je uvijek povoljnije od popodnevnog.
Zato su bolji jugoistočni nego jugozapadni položaji i sl. Ako kolekciju moramo postaviti prema
sjeveroistoku ili sjeverozapadu, onda se moraju izabrati samo one vrste koje to mogu podnijeti.
Osim neposrednih sunčanih zraka za vegetaciju je veoma važna i odbijena (reflektovana) sunčana
svetlost i toplota. Otud, u stvari, uspješno gajenje kaktusa u sobi, izvan prozora nije moguće. Pod
“prozorom” ovde podrazumevamo tradicionalne dvostruke prozore kakvi postoje na starim
zgradama. Ako kaktus postavimo izvan prozora odmah zapažamo promjene nabolje. U tom
pogledu, dakle, kaktusi i nisu sobne biljke u pravom značenju te rijeći. Ukrasne biljke, kao što su
aspidistri, begonije, kapradine itd. jesu biljke koje traže hladnoću, dok kaktusi vole sunce, i to
sunce jakog intenziteta. Sasvim je drugačije u modernim zgradama, gdje su oba stakla umetnuta u
jedan ram, jedno blizu drugoga. Iza takvog prozora kaktus će se osećati isto tako prijatno kao i
izvan prozora. Starije zgrade imaju medjuprozorski prostor gde se mogu zgodno smestiti dijelovi
naše kolekcije kaktusa, naročito tamo gde se i prozorski kapci otvaraju napolje. Za gajenje
kaktusa uvek je pogodnije ono stanište gdje je horizont prostran. Recimo, kaktus pod prozorom
raspolaže samo sa oko 10% dnevne svetlosti. a ako se gaji izvan prozora, dobija već 50% te
svjetlosti. To je velika razlika. Ako se kaktus gaji na ravnom krovu visoke zgrade, biljka će
raspolagati sa svih 100% svjetlosti odražene s horizonta i biće neposredno obasjana suncem. Na
intenzitet svjetlosti utiču i lokalitet, nadmorska visina, blizina fabrika itd. Sigurno je da kaktusi
gajeni na većoj nadmorskoj visini, i u kraju sa čistim vazduhom imaju mnogo razvijenije i jače
bodlje nego negdje na nižem položaju — gdje je vazduh zagadjen dimom i čadji iz industrijskih
pogona. Kaktusi se mogu gajiti i na balkonu, terasi ili na ravnom krovu i to tako da se napravi
veći staklenik koji se postavi neposredno na pod ili na sto, a u slučaju potrebe već, prema
postojećim prilikama, pričvrsti se na spoljni zid ili ogradu, ali tako da biljke imaju što više sunca i
što širu slobodnu površinu. Svi vanprozorski staklenici treba da budu što niži. Potrebno je da
prednja strana bude visoka samo 10 do 12 cm, a zadnja nešto više, ali da nagib stakla ili folije ne
bude suviše strm. Ukoliko su vrhovi kaktusa bliže krovu utoliko su i rezultati gajenja bolji.
Ako postoji vrt, može se napraviti topla leja. Topla leja za kaktuse mora biti plitka da bi biljke
bile blizu stakla. U vrtovima gdje u blizini ima stabala drveća ili zgrada koje stvaraju hladovinu,
pogodnije je da toplu leju podignemo iznad površine zemlje. Za vrijeme vegetacionog mirovanja
za kaktuse je najbolje ako u prostoriji za prezimljavanje ne vlada visoka temperatura. Pri trajno
visokoj toploti kaktusi bi rasli i bez zalivanja. Iscrpljivala bi se rezervna voda nakupljena za
