SEMINARSKI RAD:
KVANTITATIVNE METODE
Tema:
KLADIONICA I SISTEMI KLAĐENJA
Mentor: Studenti:
1. STATISTIČKI PODACI O KLAĐENJU
Ako je Julije Cezar u istoriji ostao poznat po izreci ''kocka je bačena'', onda bismo mi mogli
ostati poznati, između ostaloga, i po tome što smo se ''na kocku bacili''. Naime, ne postoji
''djelatnost'' u BiH koja je doživjela takvu evoluciju kao što su to igre na sreću. Njih ima jako
mnogo, a kod nas su najzastupljenije sportske kladionice. Prve kladionice u našoj zemlji
otvorene su 1999. godine, a danas, prema nekim procjenama, njihov broj se kreće oko 3.000
poslovnica, što statistički znači da na svakih 2.500 stanovnika dođe po jedna kladionica. (U
poređenju sa Velikom Britanijom, gdje tradicija klađenja postoji vijekovima, Bosanci i
Hercegovci imaju znatno više kladionica. U Britaniji jedna kladionica dođe na svakih 7.000
građana.) Gotovo da danas u BiH ne postoji ruralno područje, a kamoli urbano, u kojem, sa
velikim uspjehom, ne egzistira jedna od sportskih kladionica. Primjerice, u jednom ruralnom
području kroz koje često prolazim, a koje broji između 150 i 200 domaćinstava, postoje dvije
sportske kladionice i jedna pekara. Simptomatično ili ne, ovaj podatak može značiti da je
potreba za klađenjem stanovnika ovog mjesta duplo izraženija negoli potreba za hljebom. Sve
kladionice postoje zbog njihovih vlasnika ili organizatora koji se enormno bogate, a kako i ne
bi, jer osim novca koji im ostaje nakon što podmire eventualne dobitke prema
kladioničarima/dobitnicima, ostaje im i ono što po slovu zakona pripada državi. Naime,
prema pisanju pojedinih internetskih portala i dnevnih novina, kladionice ovoj državi duguju i
više nego mnogo. U pitanju su višemilionski iznosi, što uostalom potvrđuju i prošlogodišnji
izvještaji Poreske uprave BiH da privatne kladionice državi duguju blizu 70 miliona maraka
po osnovu utajenih poreza i doprinosa. Poreznici su tada upozorili da su im po ovom pitanju
vezane ruke "jer kladioničari uglavnom izbjegavaju plaćanje propisanih obaveza tako što
koriste povoljnosti trenutno važećih zakona koji se, u pravilu, ne rješavaju na efikasan način,
a čime je budžet uskraćen za visoke iznose pripadajućih prihoda". O nehumanim uslovima
rada u njima, te životnoj opasnosti kojima su izloženi njihovi radnici (obično ženskog pola),
da i ne govorimo. No, nisu vlasnici kladionica krivci što kladionice postoje, krivci su sami
igrači koji ih svojim novcima, pa makar i posljednjom markom iz džepa održavaju. Ni
činjenica da gube redovno, ne može ih razuvjeriti da su na pogrešnom putu. Kad kažem da
gube redovno, tu mislim i na one koji ponekad i dobiju, ali kada uporede ukupan iznos
uloženog i dobivenog novca, shvate da su u velikoj dubiozi. Stručnjaci kažu da
3
postoje dva tipa kladioničara, prvi koji se klade iz hobija i drugi koji su postali ovisnici i koji
se, ako ne posjete svoju “poslovnicu” barem jednom dnevno, osjećaju veoma nervozno. A
ovisnost o klađenju je bolest koju treba liječiti. Posljedice te ovisnosti mogu biti depresija,
migrena, nesanica i sve ostale bolesti koje su povezane sa stresom. Između ostalog, čovjek
koji se polako “navikava” na život u kladionici ili na dobitak od nje (kao i od bilo koje druge
igre na sreću) gubi volju za radom i poštenim sticanjem imovine. Kada ovakvi igrači ne bi
imali drugih problema – i ovaj bi im bio dovoljan! Ovdje je bitno napomenuti još jedan
frapantan podatak koji govori o liječenju ovisnika o kocki. Naime, 20 do 30 posto njih je prije
liječenja pokušalo izvršiti samoubistvo!!! Stoga nas ne treba čuditi svakodnevni prizor koji se
vidi u i oko svake kladionice: armija ljudi, mahom mladih, satima sjedi ispred oficijelnog TV-
a buljeći u TTX, očekujući da ga “ne izda” sreća, pritom ne pomišljajući na svoje obaveze
prema kući, školi, zajednici u kojoj živi (poseban problem “ovisnosti o kladionicama” imaju
maloljetnici koje niko ne sprečava da u njih ulaze mada je to zakon izričito zabranio). U
takvom ambijentu ne iznenađuje činjenica da su upravo kladionice omiljena mjesta
razbojnika. A ti razbojnici možda i jesu regruti ovih ustanova, razočarani gubitnici, koji u
brzom bogaćenju vide svoj spas. Nažalost, osim otuđenja novca iz kladionica, ovakve pljačke
se završavaju i smrtnim ishodom.
Od početka ekonomske krize u BiH najbolje posluju
kockarnice i kladionice, što pokazuje i podatak da je BiH prva država po broju kladionica u
Europi, i da se stalno otvaraju nove i rijetko gase postojeće kladionice. Psiholozi i udruženja
za zaštitu potrošača kažu da sve veći broj ljudi odlazi u kladionice u potrazi za srećom i da bi
zaradili novac koji bi im pomogao lakše preživjeti i izvući se iz dugova. Ipak, kockanjem
mnogi, tvrde stručnjaci, sve dublje upadaju u probleme jer samo rijetki sretnici zarade, dok
drugi postaju ovisnici. Kockanje gotovo da postoji oduvijek, a po definiciji psihologa, u
današnjici ono se može definisati kao bijeg iz depresije u koju upada sve više ljudi zbog
neimaštine
.
Prema nezvaničnim podacima u BiH postoji oko
500.000 zavisnika.
Prema istim
podacima, u Federaciji ima oko 1500 uplatnih mjesta za klađenje. U RS-u u isto vrijeme ima
oko 600 kladionica. Procjenjuje se da u BiH svaka peta osoba igra neku od igara na sreću
Jedan bivši kladioničar koji sebe nije smatrao “ovisnikom” o klađenju (iako se kladio svaki
dan) rekao je da je u prosjeku godišnje na kladionicu trošio između 750 i 1.000 KM (kakva je
onda situacija sa ovisnikom?) te da je kladionica koju je on najčešće posjećivao sedmično
zarađivala oko 2.000 KM. (Ako sada uzmemo u obzir da je i njena susjedna konkurentska
kladionica zarađivala također 2.000 KM sedmično, u šta ne sumnjamo (u ruralnom području
koje broji 150 do 200 domaćinstava), dolazimo do uznemirujuće cifre: godišnje se u samo te
dvije kladionice dobrovoljno i naivno ubrizga oko 216.000 KM!!!
4
