UNIVERZITET PRIVREDNA AKADEMIJA NOVI SAD
PRAVNI FAKULTET ZA PRIVREDU I PRAVOSUĐE U NOVOM SADU
SEMINARSKI RAD
Predmet: Uvod u građansko pravo
Tema:“ Ko sve ima pravo na imovinsko pravo„
Novi Sad, novembar 2017. godine
4
2. POJAM, PREDMET I IZVORI IMOVINSKOG PRAVA
Pravo na imovinu je jedno od temeljnih ljudskih prava, što možemo zaključiti i analizirajući
član 1. Protokola Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, koji kaže:
“Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svojom imovinom. Niko ne
može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i
općim načelima međunarodnog prava.“
1
Većina suverenih država ovo pravo uvodi i u Ustave
kao temeljne i najviše akte iz kojih se zatim formiraju i niži pravni akti, pa to nije izuzetak ni
kod Ustava Republike Srbije koji pravo na imovinu reguliše u članu 58. “
Jemči se mirno
uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona. Pravo svojine može
biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu
koja ne može biti niža od tržišne. Zakonom se može ograničiti način korišćenja imovine.
Oduzimanje ili ograničenje imovine radi naplate poreza i drugih dažbina ili kazni, dozvoljeno
je samo u skladu sa zakonom.”
2
Iz ovoga možemo zaključiti kako je pravo na imovinu zaista
jedno od najvažnijih čovjekovih prava, te je upravo zbog toga jako bitna tematika, koja je od
velikog značaja, pogotovo za studente pravnih fakulteta.
Prije nego što krenemo obrađivati temu subjekata imovinskog prava, neophodno je
prvenstveno definirati neke osnovne pojmove. Još su rimski pravnici izučavali, u sklopu
privatnog prava, kao njegov najveći i najznačajniji dio, građansko pravo. Naziv građansko
pravo preuzet je od latinskog naziva
ius civile
, koji je označavao ukupni važeći pravni
poredak u rimskoj državi, konkretnije pravo rezervisano za rimske građane –
cives
, a ne za
strance –
peregrine
, tj građane drugih tadašnjih država –
civitates
. Danas građansko pravo
obuhvata više pravnih grana, kao što su to uvodni dio građanskog prava, stvarno pravo,
nasljedno pravo, porodično pravo i obligaciono pravo, a u širem smislu dotiče se i
novorazvijenih prava kao što su to trgovačko pravo, intelektualno pravo, radno pravo, pravo
vrjednosnih papira i sl. Postoji mnogo različitih definicija građanskog prava u pravnoj teoriji.
Tako, jedna od njih kaže kako je građansko pravo grupa imovinskih odnosa i sa njima usko
povezan dio neimovinskih odnosa, koje je znanstvena sistematika označila kao
obaveznopravne, nasljednopravne i stvarnopravne.
3
Još jedna zanimljiva definicija
građanskog prava je da je građansko pravo, u objektivnom smislu, grana privatnog prava,
1
Evropska konvencija o ljudskim pravima, Protokol br. 1. čl. 1., str. 30. (
http://www.echr.coe.int/Documents/Convention_BOS.pdf
)
2
Ustav Republike Srbije, Službeni glasnik RS, br. 98/2006, čl. 58. (
http://www.paragraf.rs/propisi/ustav_republike_srbije.html
)
3
Vedriš M., Klarić P., (1996), Građansko pravo, Narodne novine Zagreb, str. 4.
5
koja kao skup pravnih pravila uređuje one imovinske odnose u koje ljudi ulaze povodom
stvari, činidaba ili imovine.
4
Pojam “imovinsko pravo” u naše pravo uveden je sa Općim
imovinskim zakonikom za Knjaževinu Crnu Goru iz 1888. godine. U doktrini je prihvaćeno
da imovinsko pravo obuhvata stvarno i obligaciono pravo, međutim ovaj naziv je sporan iz
razloga što imovinska prava mogu biti ne samo građanska, nego i druga prava izvan njegove
sfere kao što su to trgovačko, finansijsko, carinsko i neka druga prava. Imovinsko pravo u
objektivnom smislu predstavlja skup pravnih pravila kojima se regulišu odnosi pravnih
subjekata povodom stvarnih, obligacionih i nasljednih prava, i pravni položaj odnosno status
pravnih subjekata (pravnih i fizičkih lica). Kao predmet imovinskog prava javljaju se odnosi
koje ono uređuje, a obuhvata uvod u građansko pravo, stvarno pravo, obligaciono pravo i
nasljedno pravo.
5
Kod nas je dakle prihvaćen pandektni sustav koji ovu pravnu granu dijeli
na:
1. Opći dio građanskog prava – sadrži skup pravila i načela koja su zajednička svim
dijelovima imovinskog (građanskog prava), odnosno njegov teoretski dio u kojem se
obrađuju osnovni pojmovi.
2. Stvarno pravo – skup pravnih pravila kojima se uređuju oni odnosi među ljudima koji
se zasnivaju povodom stvari, odnosno skup pravila kojima se regulišu odnosi u koje
ljudi stupaju povodom stvari.
3. Obligaciono (obavezno) pravo – skup pravnih pravila kojima se uređuju oni društveni
odnosi u kojima je jedna strana (vjerovnik) ovlaštena da od druge strane (dužnika)
traži neku činidbu, a ona je dužna da tu činidbu izvršiti.
4. Nasljedno pravo – skup pravnih pravila kojima se za slušaj smrti jedne osobe
(ostavitelja) uređuje prelaz njene imovine na druge osobe (njene nasljednike).
6
Na kraju ne možemo da ne spomenemo i izvore imovinskog prava. Prem da sam već
napomenula da se imovinsko pravo propisuje samim Ustavom Republike Srbije, ne mogu
a da ne napomenem kako je Ustavavna odredba koja se tiče zaštite imovine, samo okvir iz
kojeg se ova odredba sadržana u čl. 58. dalje razrađuje u posebnim zakonima, kao što su
to Zakon o obligacionim odnosima, Zakon o osnovama svojinskopravnih odnosa i Zakon
o nasljeđivanju.
4
Vedriš M., Klarić P., (1996), Građansko pravo, Narodne novine Zagreb, str. 5.
5
Babić I., (2008), Osnovi imovinskog prava, Službeni glasnik, str. 28-29
6
Vedriš M., Klarić P., (1996), Građansko pravo, Narodne novine Zagreb, str. 11.
