UNIVERZITET U BIHAĆU
ISLAMSKI PEDAGOŠKI FAKULTET
ODSJEK ZA ISLAMSKU VJERONAUKU
Predmet: Razvojna psihologija
Seminarski rad
Tema: Kohlbergova teorija moralnog razvoja
Student: Zijad Ašić Profesor: prof. dr. Osman Ramić
Bihać, maj 2015.
SAŽETAK
U ovom seminarskom radu ću se fokusirati na Kohlbergov model moralnog razvoja. Prije
nego što se dotaknem samog modela, objasnit ću pojam morala u psihologiji i njegov razvoj
kroz četiri pravca: konformnost ponašanja, prihvatanje autoriteta kao razumnog, kontrolu
impulsa i obzir prema drugima. Nakon toga, preći ću na Kohlbergov model moralnog razvoja,
koji je specifičan po tome što predstavlja „renesansu“ u razvojnoj psihologiji nakon modela
psihoanalitičara koji su pripadali Freudovoj školi. Ovaj model stavlja naglasak na moralni
sud, čiji se razvoj prati od djetinjstva (prekonvencionalna moralnost), preko adolescencije
(doba konvencionalne moralnosti), pa do zrele dobi (postkonvencionalna moralnost), kroz
šest stepena razvoja koje ću predstaviti kroz jedan praktičan primjer dileme i odgovora na istu
karakterističnih za svaki stepen. Nakon toga ću analizirati moralnu zrelost po Kohlbergu, a
onda se zaustaviti na ulozi religije u moralu, budući da je religija, po Kohlbergu, ono što
svakom moralnom sudu daje puni značaj. Na kraju ću spomenuti integraciju ličnosti kao
ključni pojam koji određuje moralnu zrelost pojedinca.
Ključne riječi:
razvojna psihologija, moral, Kohlbergov model, stepeni razvoja morala,
moralni sud
2
ASPEKTI MORALNOG PONAŠANJA
Psihologija moralnog ponašanja
Psiholog Wright je smatrao da se moralno ponašanje odnosi na sve što ljudi čine u vezi ili s
obzirom na moralne principe. Očito je da je to preširoko tumačenje moralnog ponašanja.
Hoffman je mnogo precizniji u određivanju granica moralnog, kad tvrdi da se „moralni razvoj
događa u četiri pravca, a konačni ishod tog razvoja su prilagođenost ponašanja, percepcija
autoriteta kao razumnog, kontrola impulsa i obzir prema drugima“. Ova četiri aspekta
moralnog ponašanja svakako mogu biti znakovi moralne zrelosti, ali ne sami po sebi, već po
tome što oni ukazuju na postojanje norme u čovjekovom životu.
Konformnost ponašanja
Nije lako odrediti koji se oblik ponašanja može zvati konformnim, društveno prilagođenim, a
koji ne, jer se društvene norme mijenjaju od kulture do kulture. Zanimljiv primjer su svakako
hipici i slične nekonformne grupe, koje niječu svaku društvenu konvenciju. Psihologija se
često bavila proučavanjem delinkvenata, pa su i psiholozi morala radije ispitivali karakter,
inteligenciju i ličnost delinkvenata. Wright izričito govori o delinkventnom ponašanju kao
nekonformnom. Iako se ne može ustvrditi da svako nekonformno ponašanje postaje
delinkventno, niti da je svako prilagođeno ponašanje pozitivno samo po sebi, teza o
delikventnom ponašanju je služila kao temelj na koji su nadograđene nove ideje. Tako je
primjećeno da kod delinkvenata nedostaje jedna ljudska crta koju obično nazivamo
idealizmom, stručnije, to je „perspektiva budućnosti“. Njihov je život funkcija sadašnjeg
trenutka i ne ravna se po dugoročnim perspektivama. Druga karakteristika koja je obično
prisutna u ličnosti delinkvenata je njihova preferencija za neposredno zadovoljenje, odnosno
nesposobnost da se isto odloži. Za osobu bez norme, poželjeti je isto što i uzeti, odnosno takva
osoba nije sposobna odreći se bilo čega čak ni u svrhu postizanja većeg zadovoljstva kasnije.
Ispitivanja su izvršena cigaretama: većina delinkvenata više je voljela jednu cigaretu odmah,
nego cijelu kutiju za pola sata. Treća karakteristika koja je opažena u karakteru delinkvenata
je indiferentnost prema dobrobiti drugih.
Prema tome, može se zaključiti da tri osnovne karakteristike, ideali, odricanje i altruizam,
predstavljaju temelj postojanja morala u životu pojedinca. Samo njihovo postojanje upućuje
na priznavanje normi, što je temelj svakog morala, dok krajnje i dramatično odstupanje od
društvenih normi i konvencija može biti znak da osoba ima problema s normom kao takvom.
Konformnost ponašanja, dakle , ukazuje na postojanje normi u životu pojedinca, ali ne govori
ništa o naravi i o karakteru tih normi.
Prihvatanje autoriteta kao razumnog
Za moralnu zrelost, potrebno je da norme koje pojedinac slijedi budu prihvaćene i percipirane
kao razumne, a ne da se vodi iracionalnim impulsima. Da li netko prihvata norme kao
4
razumne, može se zaključiti indirektno iz toga je li sposoban prihvatiti autoritet kao razuman.
Temelj te logike je slijedeći: psihoanalitičari zastupaju mišljenje da je ulazak norme u
čovjekov život iracionalan, te eventualno tek kasnije postaje racionalan. Radi se o poznatoj
edipalnoj fazi između treće i šeste godine, kada dijete postaje svjesno da se u njegov odnos
prema majci miješa očev lični odnos prema majci. Ukoliko u djetetovoj svijesti taj konflikt
ostaje samo negativan faktor, tj. sila koja ga odvaja od majke, a otac samo kao rival za
majčinu ljubav, očev će se autoritet pojaviti i ući u njegov život kao neprijateljska stvarnost i
izvor revolta protiv autoriteta i norme kao takve, budući da je očeva slika prvo utjelovljenje
norme. Kao reakcija, u djetetu se razvija superego i cijela kasnija moralnost počiva na
iracionalnim temeljima.
Ipak, ja bih edipalni konflikt interpretirao mnogo pozitivnije, a time i ulazak norme u
čovjekov život. Freudovo rješenje i interpretacija samo je jedna od mogućih, i to ona
negativna. Edipalni konflikt se može također pozitivno riješiti. Dijete treba doživjeti ulogu
oca kao ulogu osloboditelja i utemeljitelja lične slobode. To što otac kida dijete iz afektivne
simbioze s majkom, ujedno ga prisiljava da uđe u individualnu egzistenciju, što ulazi u svijest
djeteta kao spoznaja da ga otac priznaje kao osobu. Autoritet i, samim tim, norma ulaze u
život djeteta kao oslobodilačke stvarnosti. Kasnija moralnost nije iracionalna, već se shvata
kao oslobođenje. Otac postaje djetetu prvi ideal, a identifikacija s njime obećanje osobne
slobode i autonomije.
Međutim, u svakodnevom životu češće čujemo izjave poput onih da bi svijet bio ljepše mjesto
bez normi ili da se niko nema pravo miješati u tuđi život. Na dnu tih izjava leži psihološka
situacija u kojoj je norma ostala iracionalna stvarnost, a autoritet nužda u smislu negativno
riješenog edipalnog konflikta. Prihvatanje autoriteta kao razumnog i racionalnog vodi korak
dalje u odnosu na puko prihvatanje normi i kaže da pojedinac percipira i norme kao
racionalne. Sve to, međutim, još nije dosta da bi se netko mogao smatrati moralno zrelim,
ukoliko se priznate norme ne slijede.
Kontrola impulsa
Autori nazivaju ovaj aspekt moralne zrelosti svladavanjem napasti, samokontrolom, itd. Svi ti
izrazi izražavaju istu psihološku situaciju: pojedinac priznaje norme i ravna se po njima.
Možemo razlikovati dvije vrste kontrole: kontrola antisocijalnih impulsa, kao što su krađa,
ubistvo, paljenje tuđe kuće i svih drugih činova koji su usmjereni protiv drugog čovjeka.
Drugu kategoriju čini kontrola protuasketskih impulsa, tj. onih koji razgrađuju sliku o sebi,
kao što su zavist i pohlepa.
Ovakva kontrola može biti indikacija moralne zrelosti, jer pokazuje da pojedinac slijedi, ili
bar nastoji slijediti, svoje norme. Ipak, to nije nužno istinito, jer se poštivanje normi nekada
može desiti i nesvjesno. Tako neko neće zapaliti tuđu kući jer se boji društvenih posljedica, ali
bi to rado uradio kada bi se vodio samo svojim osjećajima prema vlasniku kuće. Moguće je i
obratno: pojedine radnje u sebi još ne moraju biti znakovi pokvarenosti i moralne trulosti, jer
možda u čovjeku manjka kontrole u patološkim mjerama, što posebno vrijedi na području
seksa i skrupuloznosti.
5
