Koju igru igras Knjiga
1
KOJU IGRU IGRAŠ
ERIK BERN
Naslov originala
ERIC Berne
GAMES PEOPLE PLAY
Bandom House Inc., New York, 1984
PREVEO
LJUBA STOŠIĆ
Pacijentima i studentima od kojih sam uvek učio i još učim o igrama i smislu života.
2
PREDGOVOR AUTORA
Ova knjiga je prvenstveno bila zamišljena kao nastavak moje Transakcione analize u
psihoterapiji, ali je pisana tako da se može čitati i razumeti sama po sebi.* Teorija neophodna
za raščlanjivanje i jasno poimanje igara sažeta je u I delu. U II delu su opisi pojedinih igara.
Novi klinički i teorijski nalazi koji, zajedno sa ranijim, mogu da olakšaju u izvesnoj meri
shvatanje šta znači biti osloboñen od igranja „igara" nalaze se u III delu. Oni koje ova tema
posebno interesuje dobro bi učinili da potraže i prethodnu knjigu. Čitalac prve knjige naći će
u ovoj drugoj, pored teorijskih pročišćenja, i neke manje izmene u terminologiji i
stanovištima, grañene na novim razmišljanjima, štivu i kliničkom iskustvu.
Potreba za ovom knjigom javila se posle učestalih traženja od studenata i iz publike na
javnim predavanjima da se sačini nešto kao inventar „igara" i da se kaže nešto više o igrama
koje su pominjane za ilustraciju opštih načela transakcione analize. Zato dugujem zahvalnost
tim studentima i uopšte publici, a posebno mnogim pacijentima koji su mi skrenuli pažnju na
nove igre, pomogli da ih opišem ili imenujem. (Čitaoca koga interesuje širi osvrt na Bernovu
teoriju igara, kao i njegovu transakcionu analizu, upućujemo na knjigu Josipa Bergera: Treći
roditelj, u kojoj su prikazani i drugi najvažniji pravci novih grupnih psihoterapija. Knjiga Treći
roditelj izlazi u istom kolu Psihološke biblioteke „Nolita" (prim. red.)
G. Klod Stajner, koji je ranije bio direktor istraživanja na Seminarima socijalne psihijatrije u
San Francisku, a sada je na Odeljenju za psihologiju Univerziteta Mičigena u Enarboru,
zaslužuje posebno pominjanje iz dva razloga. On je preduzeo prve eksperimente kojima su
potvrñeni mnogi od teorijskih stavova o kojima je ovde reč, a rezultatima tih eksperimenata
znatno je doprineo i boljem razumevanju prirode autonomije i bliskosti.
SEMANTIKA
Zbog konciznosti igre su opisivane prvenstveno sa muškog stanovišta ako nisu očigledno
ženstvene. Tako je glavni igrač obično označavan sa „on", ali bez predrasuda, jer je ista
situacija, ako nije drukčije naznačeno, lako mogla da proñe i sa „ona", mutatis mutandis. Ako
se ženina uloga značajno razlikuje od muškarčeve, posebno je obrañena. Terapeut je, slično
tome, bez predrasuda označavan sa „on". Transakcionu analizu igara treba jasno razlikovati
od nauke koja brzo raste - od matematičke analize igara, mada su neki termini koji se ovde
koriste kao „dobitak" - postali priznati i u matematici. Za detaljniji pregled matematičke
teorije igara pogledati „Igre i odluke“ od Ljusa i Rejfa.
U Karmelu, Kalifornija, maja 1962.
BIBLIOGRAFIJA
1. Berne, E. Transactlonal, Analysis in Psychoterapy, Grove Press, Inc., New York, 1961.
2. Luče, R. D., & Raiffa H. Games & Decesions. (Igre i Odluke) John Wiley & Sons, Inc.,
New York, 1957.

4
za priznanjem. Kako se povećava složenost kompromisa, svako postaje sve osobeniji u svom
traganju za priznanjem, a baš te razlike unose raznovrsnost u društveno opštenje i odreñuju
sudbinu pojedinaca.
Filmskom glumcu svake nedelje biće potrebne stotine potvrda da postoji, od anonimnih i
bezličnih obožavalaca, da mu se kičma ne bi osušila, dok je nekom naučniku, za očuvanje
fizičkog i duševnog zdravlja, dovoljno ako mu samo jednom godišnje pruži takvu potvrdu
kolega do čijeg mišljenja mu je stalo.
„Potvrñivanje postojanja" možemo koristiti kao opštu oznaku za bliski fizički dodir koji u
životu uzima različita obličja. Neki ljudi doslovce tapšu bebu, drugi je miluju ili maze, dok je
neki štipkaju ili lupkaju vrhovima prstiju. Svi ti dodiri imaju svoje govorne analogije, tako da
je moguće predskazati kako će se neko ophoditi sa bebom ako ga tek slušamo kako razgovara.
U širem smislu, „potvrñivanje postojanja" moguće je u svakodnevnom životu koristiti
kao oznaku za svaku radnju koja podrazumeva priznanje nečijeg prisustva. Shodno tome,
jedna potvrda može se koristiti kao osnovna jedinica društvenog delanja. Razmena „potvrde"
čini transakciju koja predstavlja jedinicu društvenog opštenja.
Ako je reč o teoriji igara, iz ovoga sledi načelo da bilo kakvo društveno opštenje ima biološku
prednost nad odsustvom opštenja. Ovo je eksperimentalno pokazano na pacovima, u
izvanrednim ogledima S. Livajna (Levine),8 gde je utvrñeno da draženje ne utiče povoljno
samo na fizički, umni i emotivni razvoj jedinke, nego i na biohemijski sastav mozga, pa čak i
na otpornost organizma na leukemiju. Najznačajniji nalaz ovih ogleda bio je da su i nežno
rukovanje i davanje elektrošokova bili podjednako korisni za unapreñenje zdravlja životinja.
Ova potvrda naših shvatanja ohrabruje nas da sa više poverenja u sebe priñemo temi sledećeg
odeljka.
2. STRUKTURISANJE VREMENA
Uzmimo da maženje beba - kao i simbolički ekvivalent za odrasle: priznanje - ima značaja za
čovekov opstanak. Ostaje pitanje: šta onda? Praktično govoreći, šta ljudi mogu posle
izmenjivanja pozdrava, bilo da je reč o ležernom američkom „Haj!" ili o složenom
istočnjačkom ritualu koji može da potraje satima? Iza gladi za draženjem i gladi za
priznanjem dolazi glad za strukturom. Muka svakog adolescenta je: „šta joj (mu) reći posle?".
I mnogim drugim ljudima koji nisu više adolescenti ništa nije neprijatnije od one praznine kad
u društvu nastane tišina, kad vreme nije strukturirano, pa niko ne ume da smisli ništa
zanimljivije što bi rekao, nego nešto u stilu: „Zar vam se ne čini da su zidovi nešto mnogo
četvrtasti večeras?" Večna muka ljudskog bića je kako da strukturiše one sate života koje
provodi na javi.
U tom egzistencijalnom smislu, svrha sveukupnog društvenog života i jeste da se ljudi nañu
jedni drugima pri ruci u tom poslu.
Operativnu stranu strukturisanja vremena možemo nazvati programiranjem koje, opet, može
biti materijalno, društveno i pojedinačno. Najobičniji, najpodesniji, najudobniji i najkorisniji
metod strukturisanja vremena je ono što obično nazivamo rad, a u stvari je projekt za
obrañivanje materijala koji nam pruža spoljašnji svet. Takav projekt u stručnom žar-
gonu zvaćemo delanje, jer je termin „rad" nedovoljno precizan za potrebe opšte teorije
socijalne psihijatrije; bilo bi teško razlikovati ga od društvenog opštenja koje bismo mogli,
takoñe, smatrati jednim oblikom rada.
Materijalno programiranje nastaje iz promena koje srećemo pri obrañivanju spoljašnje
stvarnosti. Ono nas ovde zanima samo ukoliko te delatnosti pružaju okosnicu za „potvrñivanje
5
postojanja", priznanje i druge složenije forme društvenog opštenja. Materijalno
programiranje nije primarno društveni problem, ono je u suštini zasnovano na obradi
podataka.
Delatnost grañenja broda zavisi od niza merenja i procena verovatnoće, te, je svako
društveno opštenje koje se dogodi, da bi gradnju bilo moguće nastaviti, potrebno potčiniti
njima.
Društveno programiranje završava u tradicionalnim ritualnim ili polu-ritualnim razmenama. Za
to je najvažnije merilo lokalna prihvatljivost ili ono što se odomaćilo kao „lepo vasptanje".
Roditelji širom sveta uče decu kako da se pristojno ponašaju, što će reći da znaju ispravne
rituale pri susretanju, jelu, vršenju nužde, udvaranju i oplakivanju, a isto tako i da
umeju da vode osnovne razgovore, ubacujući na prava mesta ograničenja i podsticaje. Ograde
i podsticaji čine ono što zovemo taktom ili diplomati.jom, što je delom univerzalno a delom
lokalno. Podrigivanje za stolom ili spavanje sa domaćicom mogu biti, po lokalnim tradicijama
koje se prenose od davnina, i ohrabrivani i zabranjivani. Slučajno, meñu ovim transakcijama
postoji obrnuta proporcionalnost u visokom stepenu. Tako se dogaña da obično u onim
zajednicama gde ljudi za stolom podriguju nije preporučljivo tražiti zajednički krevet sa
ženskom čeljadi domaćina, a tamo gde je red spavati sa domaćicom, obično nije mudro
podrigivati za stolom. Uobičajeno je da zvanični rituali dolaze posle polu-ritualnih razgovora
na odreñene teme, koje možemo izdvojiti pod imenom razonode.
Kako se ljudi bolje meñusobno upoznaju, sve više se ušunjava individualno programiranje, te
počinju da se dogañaju „incidenti". Ovi incidenti na površini izgledaju kao da su slučajni i
haotični, pa ih tako vide i oni, koji su u njih uključeni, ali pažljivije raščlanjavanje otkriva da
u njima postoji tendencija da se odvijaju po odreñenim kalupima koje nije teško razvrstati i
označiti, i da je redosled poteza regulisan nepisanim pravilima i instrukcijama. Ova pravila
ostaju latentna sve dok i prijatelji i neprijatelji ne varaju na kartama, ali postaju vidljiva čim
bude povučen neki nepropisni potez koji izaziva simbolični, verbalni ili pravni uzvik „Faul!".
Takve regulisane redoslede poteza, koji su, nasuprot razonodama, više zasnovani na
pojedinačnom nego na društvenom programiranju, moguće je imenovati kao igre. Porodični
život i život u braku, kao i život u organizacijama raznih vrsta, ume iz godine u godinu da se
oslanja na varijacije jedne te iste igre.
Reći da glavninu društvenih aktivnosti sačinjava igranje igara ne znači nužno da je to većinom
i „zabavno", niti da igrači nisu ozbiljno angažovani u tim odnosima. Sa jedne strane, „igranje"
ragbija ili drugih sportskih „igara" ne mora uopšte biti zabavno, a igrači mogu biti veoma
namrgoñeni. Sem toga, te igre imaju nešto zajedničko sa kockanjem i drugim oblicima
„igranja", a to je mogućnost da se izvrgnu u nešto stvarno krajnje ozbiljno, ponekad i fatalno.
Sa druge strane, neki pisci, na primer Huizinga, svrstavaju u „igranje" i tako ozbiljne stvari
kakve su ljudožderske gozbe. Zašto bi onda bilo neodgovorno, neukusno i varvarski nazivati
„igranjem igara" i takva tragična ponašanja kao što su samoubistvo, odavanje alkoholu ili
drogi, kriminal ili shizofrenija? Suštinsko svojstvo čovekovog igranja nije u tome što su
osećanja haotična, nego baš u tome što su usmerena. To otkrivamo kad doñe do primene
sankcija protiv nekog bespravnog emocionalnog izliva. Igranje može biti mrtvački ozbiljno, pa
čak i fatalno, ali društvene sankcije su ozbiljne tek kad su prekršena pravila igre.
Razonode i igre su zamena za stvarno življenje u stvarnoj bliskosti sa drugim ljudimai Stoga na
njih možemo gledati kao na neku vrstu prethodnih napipavanja, više nego spajanja, sa drugim
ljudima. Prava bliskost počinje onda kad pojedinačno (obično instinktivno) programiranje
postane intenzivnije, a društveno ukalupljivanje i prikrivena ograničenja počnu da se
povlače. Bliskost je jedini potpuno zadovoljavajući odgovor na glad za draženjem, glad za
priznanjem i glad za strukturom. A njen prototip je čin ljubavnog ispunjenja.

7
8. Levine, S., „Stimulation In Infancy", (Stimulacija Kod Infatilnih) Scientific American,
202:80-86, May 1960; Levine. S. „Infantile Experience and Resistance to Physiological
Stress", science 126 :405, 30. August 1957.
9. Huizinga, J., Homo Ludens, Routledge, 1949.
10. Kierkegaard, S., A Kierkegaard Anthology (ed. R. Bretall), Princeton University Press,
1947, pp. 22 ff.
11. Freud, S., „General Remarks on Hysterical Attacks", (Generalne Primedbe Kod Slucaja
Histericnih Napada) Standard Edn, II, Hogarth Press, London, 1955; Freud, S. ,Analysis of a
Case of Hysteria", (Analize Slucaja Histerije), VI, 1953.
12. Berne, E., The Structure and Dynamics of Organizations and Groups, (Strukture I Dinamike
Organizacija I Grupa) Pitnam Medical, 1963.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti