TEMA:
KOMUNIKACIJA I KONFLIKTI U KOMUNIKACIJI
Bajt, Marija
Kačan, Tanja
Kosina, Natalija
Marić, Marija
Pavlović,Silvija
U Osijeku, listopad 2001.
POVIJEST PROUČAVANJA KOMUNIKACIJE
Najranija zabilješka o raspravama o komunikaciji
nalazimo u razdoblju 500 godine pr.Kr. do 400 godine. U
samome početku bilo je to bavljenje retorikom. Pod tim
pojmom mislilo se na vještinu javnog nastupa. Ovo
razdoblje nazvano klasičnim, obilježili su Platon sa svojim
djelom “ Fedar “, Aristotel “ Retorika “, Ciceron koji je
unaprijedio proučavanje stila komunikacije te Quintilijan
koji je otkrio govorne figure: metaforu, sinegdohu i
metonimiju. U srednjem vijeku prevlast teologije je bila
preprekom teorije ljudske komunikacije, posebno
znanstvene teorije. Religija i retorika su bile nerazdvojne.
Čovjekovo djelovanje tj. “ slobodna volja “ sastojala se u
odabiru da li će se prikloniti Bogu ( načelima dobra ) ili
Sotoni ( načelima zla ). U renesansi se obnavljaju klasična
učenja. Ovo je vrijeme velikih otkrića, razdoblje je buđenja
i velikih promjena. Mijenja se uvjerenje da je ljudska istina
podređena božanskoj, natprirodnoj i transcendentalnoj
nedostupna je ljudskom razumu, sada se vjeruje da se
ljudskim razumom može doći do istine o stvarnosti.
Znanost se odvaja od teologije. Predstavnici su bili: Bacon,
Decartes, Locke, Hume, Kant, Hegel. U razdoblju moderne
javljaju se prva istraživanja između psihologije i
komunikacije, dolazi do proučavanja argumentiranja, stila
i konverzacije. Persuazija se sagledava kao proces koji
uključuje shvaćanje, maštu, emociju i volju. Najznačajniji
predstavnici su: Campbell, Whatley, DeQuincey, Spencer.
Rano 20. st. vrijeme je u kojemu se prednost daje
biheviorizmu nasuprot komunitivizmu, dolazo do pojave
gestalt psihologije, žarište se stavlja na ličnost.
Karakteriziraju ga i simbolički interakcionizam,
interpersonalna teorija u psihologiji, a žarište je na
značenju. Predstavnici: Cooley, Mead, Sullivan, Ogden &
Richards, Lewin, Moreno, Sherif. Za sredinu 20. st.
karakteristično je: grupna dinamika, sociometrija, analiza
interakcijskog procesa, osnivanje Međunarodnog
komunikacijskog udruženja, matematička teorija
komunikacije, teorija atribucije, proučavanje učinaka
samootkrivanja na odnose, proučavanje stavova.
Predstavnici: Lewin, Moreno, Sherif, Bales, Murray,
Meider, Kelly, Likert, Festinger, McGuire, Asch, Fishbein,
Bandura. Šezdesete i rane sedamdesete značajne su po:
osnivanju komunikacijskih katedri, na komunikaciju se
o
prijenos poruke kroz
izabrani kanal
o
primatelja
Informacije u suvremenoj organizaciji moraju teći brže no ikada.
Problem je količina informacija, stoga je potrebno ne veća količina
informacija nego relevantije informacije. U uspješnoj organizaciji
razlikujemo nekoliko pravaca odvijanja komunikacije:
1.
komunikacija prema dolje –
od ljudi na višim organizacijskim
razinama k onima na nižim razinama u organizacijskoj
hijerahiji
2.
komunikacija prema gore –
od podređenih ka nadređenima i
nastavlja se uzduž organizacijske hijerarhije
3.
bočna komunikacija –
horizontalni protok informacija između
ljudi istih ili sličnih organizacijskih razina te dijagonalni protok
informacija između različitih organizacijskih razina koji se ne
nalaze u direktnom odnosu hijerarhijske ovisnosti.
Komunikacija može biti : - pisana
- usmena
- neverbalna (izrazi lica, geste tijela).
Ljudi komuniciraju poruke, a one su potencijalno smislene i
informativne, dakle, mogu dobiti značenje. Njihovo značenje je pod
utjecajem denotacija i konotacija riječi. Poruke se sastoje od niza
simbola. Simboli su riječi, geste, slike, zvukovi ili pokreti uporabivi
stoga što se ljudi više ili manje slažu u pogledu objekata, zbivanja i
osjećaja na koje se ti simboli odnose.
Ljudi selekcioniraju informacije na osnovi svojih potreba i želja.
Značenja koja će iz njih izvesti pod utjecajem su povezivanja ili
integracije s prethodnim iskustvom, kao i našim potrebama i
očekivanjima. U komunikaciji postoje dvije vrste značenja i to
denotativno i konotativno značenje. Denotativna značenja su
deskriptivna značenja zajdnička većini ljudi neke kulturne sredine.
Konotativna značenja su osobna značenja koja nije lako otkriti i koja
ne moraju biti zajednička većem broju ljudi.
Oblikovanje ili konstruiranje poruka nije moguće bez odgovarajućih
znanja. Tu su gramatika koja nam pomaže u uspješnom slaganju
simbola kako bi se mogli sporazumijevati kako bi nam rečenice imale
suvisla značenja. Potrebno je i poznavati osobu s kojom
komuniciramo, odnosno kojoj šaljemo poruku, tj. potrebno je
prilagoditi se sugovorniku. Na oblikovanje poruke utječe isto tako i
poznavanje situacije.
Prepreke i prekidi u komunikaciji su:
1. nedostatak planiranja
2. nerazrješene pretpostavke
3. semantička distorzija
4. loše izrečene poruke
5. komunikacijske prepreke u međunarodnom okruženje
6. gubitak informacija pri prijenosu i loše memoriranje
7. nepažljivo slušanje i preuranjeno zaključivanje
8. bezlična komunikacija
9. nepovjerenje, prijetnja i strah
10.
nedovoljna duljina razdoblja za prilagođavanje
promjenama
11.
preopterećenost informacijama
12.
ostale komunikacijske prepreke.
Načini poboljšanja komunikacije
Komunikacijska revizija je sredstvo za ispitivanje komunikacijskih
politika, mreže i aktivnosti.
Slušanje je ključ razumijevanja. Smjernice za poboljšanje slušanja su:
prestanite pričati
olakšajte sugovorniku
pokažite govorniku da želite slušati
uklonite uzroke rastresenosti
suosjećajte s govornikom
- u oblikovanju vizije kompanije (projekta) pokažite svoj entuzijazam i
osjećaje.
INTERPERSONALNA KOMUNIKACIJSKA KOMPETENCIJA
Komunikacija kao osnova za sporazumjevanje razvojem čovjeka
podignuta je na višu razinu u odnosu na komunikaciju među ostalim
živim bićima. Tako komunikacija postaje uzrokom i posljedicom
mnogih interakcija među osobama, npr. uzrokom nesporazuma te
njihovim rješavanjem razgovorom. Može se reći da ona čini osnovu
opstanka čovjeka jer čovjek je društveni biće i u stalnom je kontaktu s
dugim ljudima. Ona je sredstvo pomoću kojeg stvaramo prijatelje,
razgovaramo s drugim ljudima, izražavamo svoja mišljenja, stavove,
molimo za pomoć i mnogo drugih stvari. Ljudi koji ne uspijevaju
dobro komunicirati moraju se zadovoljiti s odnosima, karijerom i
slikom samoga sebe koja je ispod njihove sposobnosti. Čovjek od svoga
rođenja uči kako komunicirati da bi te sposobnosti dalje kroz život
razvijao. Ljude razlikujemo prema vještini odnosno kompetentnosti
komuniciranja. Tu dolazimo do pojma razine komunikacijske
kompetencije kojega definiramo kao stupanj u kojemu su nečija
ponašanja primjerena situaciji i tako omogućuju osobi da ostvari
svoje individualne i relacijske ciljeve. Stvar stupnja dio je
kompetencije koji govori o ponašanju koje može biti manje ili više
kompetentno u odnosu na postojeću situaciju. Npr. smijeh je
uobičajena reakcija u šali, no intenzitet ovisi o konkretnoj situaciji,
npr. glasan smijeh je u crkvi neprimjeren. Komunikacijska
kompetencija pokazuje na uspješnost ostvarivanja individualnih, ali i
relacijskih ciljeva. Ostvarivanje samo individualnih ciljeva bez obzira
na ciljeve ostalih može dovesti do toga da čovjek ostane bez prijatelja.
U interakcijama s ljudima važnije je održavanje odnosa od
ostvarivanja vlastitih ciljeva. Kvalitetnoj komunikaciji pridonose
