2
UVOD
Po definiciji, termin "komunikacija" "potiče od latinskog glagola
communicare
, koji znači
učiniti zajedničkim, odnosno, saopštiti. Imenica "
communicatio
" koja je izvedena iz pomenutog
glagola označava zajednicu, obraćanje i opštenje. Osnovna etimološka određenja ovih pojmova
upućuju na činjenicu da djelatnost opštenja koja predstavlja sam temelj komunikacije, nije ništa
drugo do uspostavljanje zajednice, odnosno društvenosti. Zajedničko za najveći broj pojmovnih
određenja termina komunikacija jeste nastojanje da se djelovanje pojedinaca (ili pak institucije)
dovede u sklad sa zajednicom u kojoj obitava odnosna jedinka ili grupa. Realizacija navedenog
cilja je moguća ukoliko pošiljalac i primalac shvataju na isti način poruku . Ključan je naglasak
na "potrebama poznavanja načina na koji individua prima i obrađuje informacije i organizuje
znanje po modelu mentalnih šema koncepata i kategorija koje nose odgovarajuće značenje. Da
bi poruka bila prenesena pošiljalac mora da razumije polje iskustva primaoca". U suprotnom do
komunikacije ni ne dolazi ili se pak ona ostvaruje na deformisan način. Opasnost jesu i šumovi
koji u pojedinim slučajevima onemogućavaju i/ili otežavaju sam proces komuniciranja.
4
Treba posebno istaći da je komunikacija dvosmjerni proces. Znači, ona podjednako
podrazumijeva ne samo slanje poruka, već i dobijanje poruka i slušanje. Prema tome,
rukovodioci moraju biti spremni i da slušaju, a ne samo da govore (jednosmjeran proces).
1.1 Značaj, potreba i cilj komunikacije
Ako se prihvati da je komunikacija sredstvo za povezivanje ljudi unutar organizacije, ustanove
itd, radi postizanja zajedničkih ciljeva, onda je jasno da ona predstavlja neku vrstu spone,
kohezione sile koja okuplja ljude, stvara atmosferu boljeg razumijevanja među njima, ali
takođe i sa rukovodstvom, i motiviše ljude na dalje unapređenje sopstvenog rada i doprinosa.
Iskusan menadžer zna vrijednost komunikacije, kako da njome upozna osoblje sa ciljevima,
metodama i zadacima i da ih motiviše za harmoničan rad. On takođe zna da to uradi i svojim
ličnim primjerom i ponašanjem. Na taj način, odnosno odgovarajućom komunikacijom,
rukovodioci u svojim organizacijama i ustanovama, čak i kada je prisutna heterogenost
(različiti ljudi, koji mogu da imaju različita zapažanja i drugačije poreklo i mišljenje)
uspijevaju, koristeći svoju vještinu i iskustvo, da „homogenizuju“ ljude u izvršavanju
postavljenih zadataka. Prema tome, rukovodilac mora da shvati značaj komunikacije, potrebu
da je stalno koristi za motivisanje svojih ljudi, jer mu ona omogućava da uspješno obavlja svoje
dužnosti. Ukratko, komunikacija ima vitalnu ulogu u interpersonalnim odnosima, u pružanju
neophodnih informacija i u procesu odlučivanja. Cilj komunikacije, u najširem smislu, jeste da
izazove one promjene u napretku i razvoju koje su u interesu organizacije, ustanove, programa
itd. U užem smislu, cilj komunikacije, odnosno ono šta želimo njom da postignemo, jeste:
bolje razumijevanje jedni drugih,
njegovati harmoniju u ličnim, porodičnim i radnim odnosima,
učvrstiti odnose,
postići saglasnost,
pridobiti pristalice za neku akciju,
preovladati i rješavati konflikte itd.
5
Slika 1. Komunikacioni proces
2
Dakle, komunikacija je od esencijalnog značaja za efikasno i efektivno funkcionisanje
ustanove, jer povezuje sve druge funkcije rukovođenja menadžmenta.
1.2 Oblici komunikacije
Oblike komunikacije možemo razvrstati na:
1. usmenu,
2. pismenu i
3. neverbalnu komunikaciju.
Usmena komunikacija
odnosi se na razgovore u kojima je izgovorena riječ glavni kod
komunikacije. Uobičajeni kanali kojima se prenosi usmena komunikacija su telefon, razgovor
licem u lice, video, televizija, radio i zvuk na internetu. Usmena komunikacija je važan oblik
komunikacije u poslovnom svijetu. Usmena komunikacija ima svojih prednosti jer je najbrža,
dobijamo odmah povratnu informaciju i procjenjujemo jesu li sagovornici razumjeli poruku. Uz
navedeno, razgovorom lice u lice možemo vidjeti i neverbalnu komunikaciju našeg
sagovornika. Negativne strane usmene komunikacije su ne razmišljanje unaprijed šta ćemo reći
pa često kažemo i više nego smo trebali ili kažemo nešto zbog čega bi mogli zažaliti. Usmena
komunikacija podložna je i šumovima u komunikaciji govori li sagovornik tiho ili u
telefonskom razgovoru dođe do prekida linije, zaboraviće reći bitan dio ili primaoc ne čuje
bitan dio poruke.
3
Pismena komunikacija
ima nekoliko prednosti nad usmenom. Ljudi obično više razmišljaju o
tome šta pišu nego što govore zato što, jednom napisana, komunikacija postaje trajan zapis
2
www.google.com
3
Lekovic, B. (2003), Principles of Management, Subotica: Faculty of Economics.
