KOMUNIKACIJA I KONFLIKTI U
KOMUNIKACIJI
POVIJEST PROUČAVANJA KOMUNIKACIJE
Najranija zabilješka o raspravama o komunikaciji nalazimo u razdoblju 500 godine
pr.Kr. do 400 godine. U samome početku bilo je to bavljenje retorikom. Pod tim
pojmom mislilo se na vještinu javnog nastupa. Ovo razdoblje nazvano klasičnim,
obilježili su Platon sa svojim djelom “ Fedar “, Aristotel “ Retorika “, Ciceron koji je
unaprijedio proučavanje stila komunikacije te Quintilijan koji je otkrio govorne figure:
metaforu, sinegdohu i metonimiju.
U srednjem vijeku prevlast teologije je bila preprekom teorije ljudske komunikacije,
posebno znanstvene teorije. Religija i retorika su bile nerazdvojne. Čovjekovo
djelovanje tj. “ slobodna volja “ sastojala se u odabiru da li će se
prikloniti
Bogu
( načelima dobra ) ili
Sotoni
( načelima zla ).
U renesansi se obnavljaju klasična učenja. Ovo je vrijeme velikih otkrića, razdoblje je
buđenja i velikih promjena. Mijenja se uvjerenje da je ljudska istina podređena
božanskoj, natprirodnoj i transcendentalnoj nedostupna je ljudskom razumu, sada se
vjeruje da se ljudskim razumom može doći do istine o stvarnosti. Znanost se odvaja od
teologije. Predstavnici su bili:
Bacon, Decartes, Locke, Hume, Kant, Hegel
.
U razdoblju moderne javljaju se prva istraživanja između psihologije i komunikacije,
dolazi do proučavanja argumentiranja, stila i konverzacije. Persuazija se sagledava kao
proces koji uključuje shvaćanje, maštu, emociju i volju. Najznačajniji predstavnici
su:
Campbell, Whatley, DeQuincey, Spencer
.
Rano 20. st. vrijeme je u kojemu se prednost daje biheviorizmu nasuprot
komunitivizmu, dolazo do pojave gestalt psihologije, žarište se stavlja na ličnost.
Karakteriziraju ga i simbolički interakcionizam, interpersonalna teorija u psihologiji, a
žarište je na značenju. Predstavnici:
Cooley, Mead, Sullivan, Ogden & Richards,
Lewin, Moreno, Sherif
.
Za sredinu 20. st. karakteristično je: grupna dinamika, sociometrija, analiza
interakcijskog procesa, osnivanje Međunarodnog komunikacijskog udruženja,
matematička teorija komunikacije, teorija atribucije, proučavanje učinaka
samootkrivanja na odnose, proučavanje stavova. Predstavnici:
Lewin, Moreno, Sherif,
Bales, Murray, Meider, Kelly, Likert, Festinger, McGuire, Asch, Fishbein, Bandura
.
Šezdesete i rane sedamdesete značajne su po: osnivanju komunikacijskih katedri, na
komunikaciju se gleda kao na proces, znanost je stavljena nasuprot retorici, došlo je do
povezivanja masovne komunikcije s interpersonalnom, samopredstavljanje ili
dramaturška perspektiva te interakcijska i reakcijska perspektiva. Predstavnici:
Berlo,
Rogers, Birdwhistell, Hall, Goffman, Bateson, Laing, Beavin & Jackson
.
KOMUNIKACIJA I KONFLIKTI U KOMUNIKACIJI
Komunikacija
je prijenos informacija od pošiljatelja k primatelju uz uvjet da primatelj
razumije informaciju
. Funkcija komunikacije je ujedinjavanje organizirane aktivnosti.
Ona je sredstvo modificiranja ponašanja, provođenja promjena, postizanja
proizvodnosti informacija i ostvarenja ciljeva. Prenošenje informacija od jedne do
druge osobe je nužan proces bilo da se govori o obitelji, crkvi, poduzeću, timu,
grupi ... Na komunikaciju možemo gledati kao na sredstvo povezivanja ljudi u
organizaciji na ostvarenju zajedničke svrhe. Aktivnost unutar skupine nije moguća bez
komunikacije jer se ne mogu provesti koordinacija i promjena. Svrha komunikacije u
organizaciji je provesti promjenu – usmjeriti akcije u cilju dobrobiti poduzeća.
Komunikacija je potrebna za:
1. uspostavljanje i provođenje ciljeva
2. razvitak planova za njihovo ostvarenje
3. organiziranje ljudskih i drugih resursa na najuspješniji i najdjelotvorniji način
4. izbor, razvitak i ocjenjivanje članova organizacije
5. vođenje, usmjeravanje, motiviranje i kreiranje klime u kojoj ljudi žele pridonositi
6. kontrolu izvođenja.
Informacije u suvremenoj organizaciji moraju teći brže no ikada. Problem je količina
informacija, stoga je potrebno ne veća količina informacija nego relevantije
informacije. U uspješnoj organizaciji razlikujemo nekoliko pravaca odvijanja
komunikacije:
1.
komunikacija prema dolje
– od ljudi na višim organizacijskim razinama k onima
na nižim razinama u organizacijskoj hijerahiji
2.
komunikacija prema gore
– od podređenih ka nadređenima i nastavlja se uzduž
organizacijske hijerarhije
3.
bočna komunikacija
– horizontalni protok informacija između ljudi istih ili sličnih
organizacijskih razina te dijagonalni protok informacija između različitih
organizacijskih razina koji se ne nalaze u direktnom odnosu hijerarhijske ovisnosti.
Komunikacija može biti :
-
pisana
-
usmena
-
neverbalna
(izrazi lica, geste tijela).
Ljudi komuniciraju poruke, a one su potencijalno smislene i informativne, dakle,
mogu dobiti značenje. Njihovo značenje je pod utjecajem denotacija i konotacija
riječi. Poruke se sastoje od niza simbola. Simboli su riječi, geste, slike, zvukovi ili
pokreti uporabivi stoga što se ljudi više ili manje slažu u pogledu objekata, zbivanja i
osjećaja na koje se ti simboli odnose.
• budite strpljivi
• kontrolirajte svoju narav
• budite pažljivi s argumentima i kritikom
• postavljajte pitanja
• prestanite pričati.
Smjernice poboljšanja pisane komunikacije
:
- koristite jednostavne riječi i fraze
- koristite kratke i poznate riječi
- koristite osobne zamjenice
- koristite grafikone i primjere; koristite dijagrame
- koristite kratke rečenice i pasuse
- koristite aktivno glagolsko stanje “Planiramo...”
- izbjegavajte nepotrebne riječi.
Smjernice poboljšanja usmene komunikacije
:
- definirajte cilj na način koji je u skladu s pozitivnim vrijednostima i vjerovanjima
- uključite organizacijske i društvene vrijednosti u izjavi o organizacijskim ciljevima.
Koristite male pričice i primjere kojima ćete ilustrirati ciljeve
- pokažite važnost cilja, razlog njegova postojanja te pretpostavke na kojima se on
osniva
- izrecite poruku jasno razumljivim jezikom koristeći metafore, analogiju i pričice
- vježbajte usmenu komunikaciju te potičite povratnu vezu u svom govoru
- u oblikovanju vizije kompanije (projekta) pokažite svoj entuzijazam i osjećaje.
INTERPERSONALNA KOMUNIKACIJSKA
KOMPETENCIJA
Komunikacija kao osnova za sporazumjevanje razvojem čovjeka podignuta je na višu
razinu u odnosu na komunikaciju među ostalim živim bićima. Tako komunikacija
postaje uzrokom i posljedicom mnogih interakcija među osobama, npr. uzrokom
nesporazuma te njihovim rješavanjem razgovorom. Može se reći da ona čini osnovu
opstanka čovjeka jer čovjek je društveni biće i u stalnom je kontaktu s dugim ljudima.
Ona je sredstvo pomoću kojeg stvaramo prijatelje, razgovaramo s drugim ljudima,
izražavamo svoja mišljenja, stavove, molimo za pomoć i mnogo drugih stvari. Ljudi
koji ne uspijevaju dobro komunicirati moraju se zadovoljiti s odnosima, karijerom i
slikom samoga sebe koja je ispod njihove sposobnosti. Čovjek od svoga rođenja uči
kako komunicirati da bi te sposobnosti dalje kroz život razvijao. Ljude razlikujemo
prema vještini odnosno kompetentnosti komuniciranja. Tu dolazimo do pojma razine
komunikacijske kompetencije kojega definiramo kao stupanj u kojemu su nečija
ponašanja primjerena situaciji i tako omogućuju osobi da ostvari svoje individualne i
relacijske ciljeve. Stvar stupnja dio je kompetencije koji govori o ponašanju koje može
biti manje ili više kompetentno u odnosu na postojeću situaciju. Npr. smijeh je
uobičajena reakcija u šali, no intenzitet ovisi o konkretnoj situaciji, npr. glasan smijeh
je u crkvi neprimjeren. Komunikacijska kompetencija pokazuje na uspješnost
ostvarivanja individualnih, ali i relacijskih ciljeva. Ostvarivanje samo individualnih
ciljeva bez obzira na ciljeve ostalih može dovesti do toga da čovjek ostane bez
prijatelja. U interakcijama s ljudima važnije je održavanje odnosa od ostvarivanja
vlastitih ciljeva. Kvalitetnoj komunikaciji pridonose primjerenost i uspješnost tj.
komunikator mora govoriti ono što je primjereno situaciji, npr. na izreku “ Hvala “
uobičajeno je reći “ Nema na čemu “, izostanak ovakve reakcije može značiti
nedostatak odgoja ili nepažnju, uspješnost se odnosi na komunikatorovo ponašanje u
pstizanju individualnih i osobnih ciljeva, npr. privlačenje pozornosti upadanjem u riječ
osobi koja upravo razgovara može biti uspješno, ali ne i primjereno. Ne postoji neko
općeprihvaćeno kompetentno komunikacijsko ponašanje nego je situacija ta koja
zahtijeva određeno ponašanje, ali i odnosi među komunikatorima. Komunikacijska
kompetencija obuhvaća i tri vrste ponašanja: spontano, uvježbano i planirano.
Spontano ponašanje karakterizira odsutnost svjesnog planiranja ili vođenja. Uvježbano
ponašanje zahtijeva promišljanje i vođenje, a zatim vježbom nastupa automatizacija.
Planirana ponašanja su uvijek svjesno promišljena i vođena, ono je komunikacijski čin
na najvišoj razini. Kompetencija nekog komunikatora je pod utjecajem njegova
sugovornika jer komunikacija je ono što se čini s ljudima, a ne prema ljudima. Lakše
ju je ostvariti kada drugi surađuju. Za kompetenciju nisu dovoljne samo vještine
( kognitivne – koje pomažu osobi da otkrije način uspješnog ostvarivanja osobnih i
relacijskih ciljeva, i bihevioralne – koje pomažu da se ti ciljevi i ostvare, to je
ponašanje za vrijeme interakcije ) nego i relacijski i situacijski činitelji.
Komunikacijska kompetencija stvar je kompromisa. Ona traži pronalaženje
konstruktivnih rješenja za istodobno primjerenost i uspješnost.
FAZE USPOSTAVLJANJA I RAZARANJA ODNOSA
Često smo u stanju uspostavljati nova, a prekidati stara prijateljstva. U tijeku
uspostavljanja i razaranja odnosa prolazimo od neintimnog odnosa vođenog nekim
vanjskim općim pravilima do intimnog odnosa pretežno vođenog unutarnjim.
Teoretičari vjeruju kako se odnosi razvijaju na temelju troškova i nagrade. Ako odnos
pruža veće nagrade nego li košta, održati će se, no ukoliko troškovi postanu veći od
dobiti odnos se prekida.
Prilikom uspostavljanja odnosa prolazimo nekoliko faza naravno ne uvijek sve.
