UVOD
Konkurencija je natjecanje između najmanje dva pojedinca, grupe, organizacije,
životinja, biljaka i sl., za teritorij, prostor ili resurse. Ona nastaje kad se najmanje dvije
stranke zalažu za cilj koji se ne može dijeliti. Natjecanje se prirodno javlja između živih
organizama koji postoje u istom okruženju. Životinje se natječu za vodu, hranu, partnere i
druge biološke resurse. Ljudi se natječu za vodu, hranu, i prijatelje, a kad su zadovoljene te
osnovne potrebe rivalstvo se pojavljuju u potrazi za bogatstvo, prestiž i slavu. Mnogi filozofi i
psiholozi konkurentnost smatraju urođenu biološku osobinu koja koegzistira uz nagon za
opstanak. Konkurentnost, ili sklonost za natjecanje, iako je ponekad sinonim za agresivnost,
najčešće je način za distribuciju sredstava i prilagodbu okolini.
Čak si i većina biljaka natječu za više mjesta na stablima da bi dobili više sunčeve
svjetlosti. Na višoj evolucijskoj razini konkurentnost postaje sve manje instinkta, te postaje
sve više naučeno ponašanje, kao i suradnju koja je suprotna konkurenciji. Kod ljudi, i
suradnja i natjecanje smatraju se naučenim ponašanjem. Ako preživljavanje zahtijeva
konkurentno ponašanje, pojedinac će se natjecati, a ako preživljavanje zahtijeva suradnju,
pojedinac će surađivati. U slučaju ljudi, agresivnost može biti urođena osobina, ali osoba ne
mora samim time biti konkurentnija. U poslovanju konkurencija je borba protiv drugih tvrtki s
kojima se bori za istu skupinu kupaca.
2
1.1.
Posljedice
Natjecanje može imati i blagotvorno i štetne učinke. Mnogi evolucijski biolozi
konkurenciju unutar vrsta i između vrsta vide kao pokretačku snaga prilagodbe, i na kraju
evolucije. Neki biolozi kao Richard Dawkins, evoluciju vide kao konkurencije između
pojedinih gena, a neki drugi socijalni Darvinisti tvrde kako konkurencija služi kao mehanizam
za određivanje najbolje političke, ekonomske, ili ekološke grupe. Konkurencija može
poslužiti kao oblik rekreacije ili izazov, pod uvjetom da nije neprijateljski. Negativne strane
konkurencije su to što može uzrokovati ozljede i gubitak organizama čime se troše vrijedni
resursi i energija. U konkurenciji među ljudima pretjerano natjecanja može biti vrlo skupo,
osobito u ratu kad se gube životi i zdravlje. Čak i u svakodnevnom životu može doći do
negativnih psiholoških posljedica zbog pretjeranog stresa, dugog radnog vremana, loših
radnih odnosa i loših uvjeta rada koji umanjuje kvalitetu života, iako takva konkurencija često
rezultira financijskom dobiti.
1.2.
Ekonomija i gospodarstvo
Prema Adamu Smithu natjecanje je napor dviju ili više stranaka koje djeluju
samostalno da osiguraju poslovanje trećoj strani, tj., kupcima daju najpovoljnije uvjete.
Kasniji ekonomisti konkurenciju vide kao raspodjelu proizvodnih sredstava onima koji će od
tih sredstava imati najviše koristi, čime se potiče učinkovitost. Kasnije mikroekonomske
teorije razlikuje savršene konkurencije i nesavršene konkurencije, zaključivši da niti jedan
sustav raspodjele sredstava nije učinkovitiji od savršene konkurencije. Natjecanja, prema
teoriji, tjera komercijalne tvrtke na razvoj novih proizvoda, usluga i tehnologija, kako bi
potrošači imali veći izbor i bolje proizvode. Veći izbor obično uzrokuje niže cijene za
proizvode, u odnosu na stanje kad nema konkurencije (monopol), ili je natjecanje zamjenjeno
dogovorima (oligopol). Marksisti su tvrdili kako je konkurencija štetna jer dovodi do gubitka
kapaciteta i resursa koji se troše na međusobnu borbu. To je ponekad i istina, osobito kad
postoji velika ponuda a malo kupaca, npr., kad se u nekoj djelatnosti javi vrlo veliki broj
radnika koji konkuriraju za radna mjesta kod poslodavaca koji na lokalnom, ili širem tržištu
imaju monopol u nekoj djelatnosti.
2
2
Džafić Zijad, „Mikroeknomija“, OFF-SET, Tuzla, 2009.
4
Tada značajna ulaganja u osposobljavanje mogu postati bačeni ulog, jer samo djelić
zainteresiranih radnika mogu postati uspješni. Tri razine ekonomskog natjecanja:
1. Najuži oblik izravne konkurencije (natjecanje za brend), je borba unutar proizvoda
koji obavljaju istu funkciju.
2. Sljedeći oblik je zamjena ili neizravno natjecanja, gdje konkuriraju proizvodi koji su
bliski supstituti. Na primjer, maslac se natječe s margarinom, ili majoneze sa umakom.
3. U najširem obliku natjecanja obično se zove proračun konkurencije. Ovaj oblik
konkurencije podrazumijeva borbu za što veći dio kolača, tj., što veći dio od ukupnog
dohotka potrošača, odnosno novca kojim ti potrošači raspolažu.
Natjecanje ne mora nužno biti između poduzeća, već može biti i unutar poduzeća.
Ideju je prvi uveo Alfred Sloan u General Motorsu 1920. Sloan je namjerno stvorio područja
preklapanja između odjela tvrtke, kako bi svaki odjel natjecao s drugim odjelima. Većina
poduzetnika potiče i natjecanje između pojedinih zaposlenika, osobito među prodavačima
kojima je najlakše izmjeriti rezultate prodaje. U mnogim državama zakonima se ograničava
konkurencija kako bi se zaštitili domaći proizvođači u srazu sa stranom konkurencijom, što se
opravdava nacionalnim interesima. To ponekad i može biti istina, pogotovo kad strani
konkurenti imaju materijalne ili druge poticaje od svojih država i financijskih organizacija.
Konkurencija se ponekad ograničava i kad domaći proizvođači konkuriraju domaćim
državnim monopolima, što se također opravdava nacionalnim interesima, a opravdano je
jedino kad se radi o prirodnom monopolu na neka ograničena dobra. U drugim slučajevima
obično se radi o zaštiti pojedinih užih interesa. Ponekad se znaju dogoditi i obrnuti primjeri,
osobito kad domaći ili strani poduzetnici korumpiraju političare, direktno ili preko raznih
lobista. Tarife, subvencije ili druge protekcionističke mjere donesene od strane vlade služe
upravo ograničenju međunarodne konkurencije. Donošenje mnogobrojnih propisa, pravila,
certifikata i sličnih mjera u većini slučajeva služi smanjenju konkurencije.
3
3
Džafić Zijad, „Mikroeknomija“, OFF-SET, Tuzla, 2009.
5
