SKRIPTA IZ PREDMETA KORPORATIVNE FINANSIJE
1. NASTANAK KORPORACIJE I KORPORATIVNO UPRAVLJANJE.
Sreću se u 16. stoljeću u Engleskoj i Španjolskoj (1555 - 1557) kao rezultat zahtjeva za velikim
financijskim sredstvima koje su partneri mogli osigurati koji su bili spremni financirati ovakve rizične
poslove. (prekooceanska trgovina, prekooceanski promet ljudi, ..)
Moderne korporacije nastaju polovinom 19. stoljeća donošenjem odgovarajućih zakona u Engleskoj kada
je donesen institut ograničene odgovornosti vlasnika čime je zaštićena lična imovina od poslovanja
korporacije (korporacija sama odgovara za svoje obaveze svojom imovinom). U to vrijeme isti proces se
odvija i u američkoj privredi.
Korporacije kao dominantan subjekt poslovanja u SAD postaju u prvim desetljećima 20. stoljeća. Na
apsolutni primat korporacija u američkoj privredi uticalo je:
1.Sve veća potreba u privredi za kapitalnim okrupnjavanjem u cilju financiranja velikih poslova
2. Masovno transformiranje velikih poduzeća posebno, poznatih i uspješnih porodica
3. Došlo je do disperzije vlasništva poduzeća te do razvoja tržišta kapitala i pojave i razvoja modernog
profesionalnog menadžmenta čiji je zadatak vođenje korporacije uz nadzor njenih vlasnika.
Korporativno upravljanje
predstavlja moderan specifičan sistem upravljanja poduzećima u tržišnoj
privredi. To je sistem koji je nastao sa nastankom korporacija i ogleda se u razdvajanju upravljanja od
vlasništva u poduzeću. Što znači da postoje dva ključna aktera:
Menadžeri vode poslovanje u ime i za račun dioničara profesionalno i uz profesionalnu odgovornost
za učinak korporacije
Dioničari koristeći svoja prava vrše nadzor nad poslovanjem korporacije i nad učinkom i uspješnosti u
radu menadžera.
Područje korporativnog upravljanja obuhvaća korporativni pravni okvir i praksu donošenja odluka u
nadzornim odborima i upravama korporacija, razne aspekte korporativnih financija, zakona koji reguliraju
poslovanje vrijednosnim papirima, stečajne zakone, zakone koji reguliraju poslovanje financijskih
institucija, odnose sa zaposlenicima, ugovorno pravo i teoriju, vlasnička prava, kompenzacijske sustave i
sustave internog informiranja i kontrole.
Korporacije imaju, posebno one najveće, na stotine pa i više lokalnih kompanija (poduzeća), širom
svijeta. Sve se te lokalne kompanije objedinjavaju u manji ili veći broj poslovnih područja, odnosno
programa. Jedno poslovno područje odnosno program može objediniti veći broj tvornica iz različitih
zemalja koje po srodnosti spadaju u određeno poslovno područje.
2. PRAVNI I PRIVREDNI IDENTITET KORPORACIJA.
Korporacija je najrazvijeniji oblik društva kapitala
, jedan je od
pravnih oblika trgovačkih društava
koje
do sredstava za osnivanje i poslovanje dolazi izdavanjem dionica. Novčani iznos potreban za osnivanje i
rad korporacije zove se osnovna glavnica, koja se dijeli na određeni broj dionica. Dionice se nalaze u
rukama dioničara, vlasnika korporacije.
Korporacije se najčešće osnivaju kao
dionička društva
.
Korporacija je uspjela otkloniti sve slabosti ortačkih društava, posebno one koje se odnose na rizik,
budući da u slučaju bankrota korporacije vlasnik dionica gubi samo ono što je uložio u dionice.
U gigantskim korporacijama broj dioničara se penje na stotine tisuća pa, u nekim slučajevima, i više od
milijuna. Korporacija je jedan od najsavršenijih načina prikupljanja kapitala, posebno u onim djelatnostima
u kojima priroda procesa proizvodnje zahtijeva velik novac. Korporacije imaju složenu organizacijsku
strukturu, s većim brojem poduzeća (kćeri) u svom sastavu.
3. EKSTERNA KONTROLA KORPORACIJA
Pouzdanost i točnost financijskih izvještaja osigurava se prije svega putem mehanizma putem eksterne
kontrole od strane nezavisnih trećih lica:revizora. Revizija osigurava pouzdanost financijskih izvještaja u
smislu da njihovim korisnicima pruži korisne informacije za pouzdanu ocjenu financijske pozicije,
profitabilnosti, visine sopstvenog kapitala, stjecanja i korištenja gotovine.
4. ULOGA INTERNE KONTROLE U PROCESU FINANSIJSKOG IZVEŠTAVANJA
Internu kontrolu čine metode i postupci ugrađeni u organizaciju poduzeća, a usvojeni od menadžmenta,
kako bi osigurali neometano djelovanje svih poslovnih funkcija poduzeća. Interna kontrola je "proces,
kojeg oblikuje uprava poduzeća, viši menadžment i osoblje, sa svrhom stjecanja razumnog uvjerenja o
ostvarenju sljedećih ciljeva:
1.pouzdanost financijskog izvještavanja,
2. usklađenost poslovanja sa zakonima i ostalom regulativom,
3. učinkovitost i djelotvornost poslovnih operacija i
4. zaštita imovine.
S ciljem postizanja
efikasnosti i efektivnosti poslovanja, internu kontrolu obavljaju ljudi na svim razinama u organizaciji, i to u
skladu s načelom
samokontrole
od izvršitelja do menadžera na svim razinama, uključujući dakako i druge
preventivne kontrolne postupke. Interna kontrola tako postaje prirodnim dijelom upravljačkog, izvršnog i
informacijskog podsustava poduzeća i dio menadžmenta. Interna je kontrola primarno usmjerena na
ostvarivanje sljedećih ciljeva:
1. "osiguravanje pouzdanosti i integriteta generiranih podataka i informacija
2. osiguravanje usklađenosti s poslovnim politikama, planovima, programima rada, zakonskim
i drugim propisima, te drugim ograničenjima
3. čuvanje imovine
4. ekonomično i djelotvorno korištenje svih vrsta resursa
5. ostvarenje formuliranih planova, programa, te utvrđenih ciljeva i zadataka
5. FINANSIRANJE INVESTICIJA.
Realizacija investicionih poduhvata pretpostavlja ulaganje znatnih financijskih sredstava. Postupak kojim
se utvrđuju potrebna financijska sredstva za realizaciju jednog ili više investicionih poduhvata i način
njihovog pribavljanja naziva se financiranje investicija.
Najčešći učesnici u financiranju investicija su:
-Poduzeća investitori
-Poslovne banke
-Druga zainteresirana poduzeća
-Domaći i inostrani partneri
-Domaće i inostrane financijske i druge institucije
-Domaći i inostrani isporučioci opreme i tehnologije
-Izvođači radova
-Inženjering organizacije i dr.
Poduzeće je u mogućnosti da osigura financijska sredstva za realizaciju svojih investicijskih projekata na
jedan od slijedećih načina:
-
Samofinanciranjem
- predstavlja takav oblik financiranja investicionih projekata kod koga investitor sam
osigurava iz vlastitih izvora financijska sredstva za realizaciju investicionih projekata. Izvori osiguranja
financijskih sredstava za samofinanciranje su
neto profit
i
amortizacija
poduzeća investitora. Pošto su to
vlastita sredstva investitora na koja se ne plaća nikakva kamata ili druge obaveze, smatra se da je
samofinanciranje najjeftiniji i stabilan način financiranja investicijskih projekata.
-
Kreditiranjem
- predstavlja takav način financiranja investicionih projekata, kod koga investitor u
nedostatku vlastitih financijskih sredstava, pozajmljuje financijska sredstva pod određenim uvjetima, od
drugih subjekata koji raspolažu financijskim sredstvima. Pozajmljivanje se vrši tako što se između
tražioca kredita i davaoca kredita ugovara kamatna stopa kao cijena na pozajmljena sredstva koja
zajmotražilac mora platiti zajmodavcu.
-
Zajedničkim ulaganjem
- predstavlja takav način financiranja investicija kod koga se pored investitora
pojavljuje jedan ili više partnera – suulagača koji ulažu svoja sredstva u predloženi investicijski projekt i
po osnovu ulaganja sredstava stječu određena prava. Zbog specifične situacije u zemlji, zajednička
ulaganja su se do sada odnosila samo na ulaganja inostranih partnera. Strani ulagač može uložiti
sredstva u domaćoj i stranoj valuti, zatim stvarima, uslugama, imovinskim pravima i vrijednosnim
papirima. Strano lice može samo ili sa drugim domaćim ili stranim licima da osnuje poduzeće ili da uloži
sredstva u postojeće poduzeće.
Strano lice po osnovu ulaganja ima pravo:
-Da upravlja tj. sudjeluje u upravljanju poduzećem
