POSLOVNE FINANSIJE

- S K R I P T A -

UNIVERZITET U BEOGRADU

Beograd, 2019.

1

Blok 1

UVOD U KORPORATIVNE FINANSIJE

STRUKTURA LEKCIJE

1. OBLICI ORGANIZACIJE POSLOVANJA

Razumevanje   ukupne   problematike   korporativnih   finansija   najpre   zahteva 
pojašnjenje različitih pravnih formi preduzeća, tj. poznavanje njihovih oblika. S 
tim u vezi, može se reći da zakonodavstvo, praksa i teorija razlikuju tri osnovna 
oblika organizovanja preduzeća, to su :

(a) Inokosna preduzeća

, (postoji samo jedan vlasnik)

(b) Društva lica

, (postoji partnerski oblik vlasništva)

(c) Društva kapitala

, (akcionarski oblik vlasništva) - korporacije ili kompanije

background image

3

3. OSNOVNI CILJEVI KORPORACIJE

Proces   aktivnosti   svakog   privrednog   subjekta   uvek   podrazumeva   realizaciju 
njegovih   osnovnih   ciljeva.   Analogno   tome,   ukupna   poslovna   aktivnost 
korporativnog   preduzeća   mora   biti   podređena   tim   ciljevima,   u   smislu 
maksimalnog doprinosa njihovoj realizaciji.
Međutim, podređivanje odluka brojnom setu ciljeva korporacije, otvara mnoge 
probleme, budući da se nameće  potreba formulisanja (definisanja) jednog užeg 
cilja   korporacije,   koji   bi   služio   kao   kriterijum   za   ocenu   i   rangiranje   različitih 
investicionih i finansijskih alternativa korporacije.
U   tom   kontekstu,   pojavio   se   problem   tzv.   “opšteg   cilja”   poslovne   aktivnosti 
korporacije.   U   vezi   sa   tim,   razmotrićemo  

dva   osnovna   cilja  

korporativnog 

preduzeća   koji   se   alternativno   najčešće   ističu   kao   mogući   kriterijumi   za   sve 
investicione i finansijske odluke, to su :
(a) Maksimiziranje dobiti (profita)
(b) Maksimiziranje vrednosti korporativnog preduzeća.

(a) Maksimiziranje   dobiti   (profita

)  

-   predstavlja   težnju   za   maksimiziranjem 

prinosa za vlasnike kapitala. Pri tome, zahtev za maksimiziranjem profita shvata 
se kao zahtev za što efektivnijim korišćenjem raspoložive imovine korporacije. U 
tom kontekstu, profitu kao opštem cilju poslovne aktivnosti korporacije ne može 
se ništa prigovoriti.
Međutim,   postavlja   se   pitanje   da   li   profit   sa   vlasničkog   koncepta   može   biti 
prihvaćen   kao   pouzdan   kriterijum   za   ocenu   i   rangiranje   svih   investicionih   i 
finansijskih alternativa korporativnog preduzeća? Odgovor je ne. Zašto ?
Zbog toga, što se profit kao isključivi cilj poslovne aktivnosti korporacije pojavljuje 
samo kod korporacija porodičnog tipa  gde je preduzetnik usmeren na to da iz 
poslovne aktivnosti izvuče najveću korist za sebe tj. da maksimizira profit. Isto 
važi i za preduzeća inokosnog i ortačkog tipa.
Međutim,   velika   preduzeća   su   uglavnom   organizovana   u   formi   akcionarskih 
društava, gde postoji razdvojenost vlasništva od funkcije upravljanja. To znači da 
se  briše   jednakost   preduzeća   i   vlasnika,   jer   centralno   mesto   u   upravljanju 
korporacijom pripada menadžmentu koji uopšte ne mora imati udela u vlasništvu. 
Za   razliku   od   inokosnog   preduzetnika   koji   sledi   samo   svoj   interes   (profit), 
menadžment korporacije mora da uvažava interese veoma različitih interesnih 
grupa (vlasnici, zaposleni, država, kreditori, dobavljači, kupci itd.). Zbog toga, u 
savremenoj   finansijskoj   teoriji   postoji   opšta   saglasnost   da   sve   investicione   i 
finansijske   odluke   moraju   biti   podređene,   pre   svega,   uvećanju   vrednosti   tj. 
maksimiziranju bogatstva korporacije.

4

(b) Maksimiziranje vrednosti 

- znatno je složenije od maksimiziranja profita, jer 

obuhvata   ne   samo   rezultate   već   i   resurse   koji   su   utrošeni   u   stvaranje   tih 
rezultata. U tom kontekstu, zahtev za maksimiziranjem vrednosti korporacije nije 
ništa drugo, nego zahtev za maksimiziranjem rentabilnosti poslovnih ulaganja. 

Sledstveno tome, proizlazi generalni stav u smislu sledećeg: svaka odluka koja 
povećava   vrednost   smatra   se   “dobrom”,   dok   svaka   odluka   koja   smanjuje 
vrednost korporacije smatra se “lošom”.

Ako se akcije kotiraju na berzi - onda se smatra da njihova cena izražava tržišnu 
procenu   vrednosti   korporacije.   Takođe,   smatra   se   da   cena   akcija   predstavlja 
pravu meru i objektivnu ocenu svih aktivnosti menadžmenta korporacije na planu 
investiranja, finansiranja i raspodele sredstava.

4. KORPORATIVNO UPRAVLJANJE

U najširem smislu reči, pod korporativnim upravljanjem se podrazumeva veština 
upravljanja i načini kontrole preduzeća koja su organizovana u formi akcionarskih 
društava.
Korporativno upravljanje obuhvata niz odnosa između uprave kompanije, njenog 
upravnog odbora, njenih akcionara i ostalih strana koje imaju interes u kompaniji. 
Dobro korporativno upravljanje trebalo bi da obezbedi podsticaje za realizaciju 
ciljeva koji su u interesu i kompanije i akcionara.
Budući   da   se   korporativno   upravljanje   vezuje   samo   za   preduzeća   koja   su 
organizovana   u   formi   akcionarskih   društava,   odnosno   gde   postoji   odvojenost 
svojine   od   upravljanja,   po   logici   stvari,   proizlazi   da   se   osnovni   problem 
korporativnog upravljanja sastoji u sledećem :  

“kako obezbediti da menadžeri 

upravljaju u interesu vlasnika a ne u sopstvenom interesu ili u interesu nekih 
trećih lica.”

Ako je reč o direktorima firmi, onda je ovaj problem poznat kao tzv. “agencijski 
problem”   koji   je   posebno   izražen   kod   kompanija   sa   velikim   brojem   malih 
akcionara ili članova sa malim udelima u kapitalu firme.
Direktor (agent) – firma (principal) – odnosi se regulišu ugovorom.
Dobro   korporativno   upravljanje   omogućava   preduzeću   da   premosti   jaz   i 
uspostavi ravnotežu (balans) između interesa onih koji upravljaju preduzećem i 
njegovih   vlasnika   (akcionara),   istovremeno   uvećavajući   poverenje   investitora, 
kreditora, zaposlenih, kupaca i drugih interesenata.
Danas   je   prisutno   izuzetno   veliko   interesovanje   za   regulisanje   korporativnog 
upravljanja,   kako   u   Evropi,   tako   i   izvan   Evrope.   Razlog   za   nagli   porast 
interesovanja   za   pravno   regulisanje   dobrog   upravljanja   kompanijama   leži 
uglavnom u sledećem:

background image

6

5. OSNOVNE FAZE PROCESA UPRAVLJANJA

Slika 1. Osnovne faze procesa upravljanja (planiranje, organizovanje, vođenje, kontrola)

Planiranje 

– predstavlja primarnu fazu procesa upravljanja, a rezultat planiranja 

su planske odluke. Primarna planska odluka su  

ciljevi  

a ostale planske odluke 

služe ostvarivanju ciljeva.

Organizovanje 

– obuhvata podelu rada, mikrostrukturiranje i makrostrukturiranje 

preduzeća, delegiranje autoriteta i koordinaciju.
Produkt   organizovanja   je  

organizaciona   struktura  

koja   treba   da   omogući 

realizaciju planskih odluka u preduzeću.

Vođenje  

–   (Uticanje)   –   odnosi   se   na   motivisanje   i   komuniciranje   kako   bi   se 

ostvarili ciljevi preduzeća. To je odnos između  pretpostavljenih  (menadžera) i 
potčinjenih (izvršilaca).

Kontrola 

– je finalna faza procesa upravljanja i ona predstavlja proces praćenja 

ostvarenih ciljeva. Bez kontrole nema upravljanja.

Efikasno i efektivno upravljanje

EFIKASNOST 

– znači uspešan. Ona se izražava odnosom proizvoda i resursa 

(efekata i sredstava).
Efikasnost je ekonomski koncept u smislu stavljanja u odnos rezultata i ulaganja 
(racionalnost poslovanja).
Efikasnost znači – “raditi stvari na pravi način”.

EFEKTIVNOST 

– podrazumeva sposobnost menadžera (posebno onih koji se 

bave planiranjem) da izaberu prave ciljeve preduzeća i sredstva za postizanje.
Efektivnost znači – “raditi prave stvari”.
Nema svrhe da preduzeće bude efikasno – ako je sam cilj pogrešan. 
EFEKTIVNOST je osnova uspeha, dok je EFIKASNOST minimalni uslov za 
opstanak preduzeća.

Želiš da pročitaš svih 135 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti