KORUPCIJA I PRANJE NOVCA

303

Aleksandar Miladinović,

Diplomirani pravnik unutrašnjih poslova

Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske - Sektor grada Banja Luke

Rezime:

Korupcija je devijacija normalnog obavljanja javne dužnosti radi lične (ili porodične, privatne,

interesne  grupe)  koristi  -  ona  je  kršenje  normi  radi  ostvarenja  ličnog  interesa,  kroz  podmićivanje
(primanje  novca  ili  druge  beneficije  čime  se  utiče  na  odluku  javne  vlasti),  nepotizam  (patronaža  i
primjenjivanje askriptivnih ili porodičnih kriterija u odlučivanju o javnoj stvari), zloupotrebi položaja
ili  ovlaštenja  za  ličnu  korist  (ilegalno  korištenje  javnog  dobra  i  usluge)….  Faktički,  korupcija  je
zloupotreba javnog ovlaštenja u privatnu korist.

Pojavom modernog i demokratskog društva sve se više ističe sistemska disfunkcionalnost

korupcije. Ona se ne smatra samo moralno štetnom, već jednim od uzroka neefikasnosti društva i
države.

Korupcija u policiji često prati korupciju u državi, odnosno može se reći da ukoliko je policija

korumpirana - da je i država, i obrnuto, ukoliko je država korumpirana - ni policija neće ostati imuna
na ovu štetnu pojavu, kako za pojedince i graĎane, tako i za policiju i državu, odnosno za društvo u
cjelini.

Korupcija u policiji je posebno štetna jer, s jedne strane, direktno ugrožava prava i slobode

graĎana sa kojima policija na bilo koji način dolazi u kontakt, a, s druge strane, onemogućava bilo
kakvo suzbijanje korupcije u društvu, odnosno antikorupcione programe, jer iste, bez obzira na
potencijalni konglomerat i normativnu ili faktičku nezavisnost antikorupcionih timova ili agencija, bez
pomoći i podrške policije, odnosno uz opstrukciju iz policije, neće imati niti moći ko da implementira.

Ključne riječi:

korupcija u policiji, uzroci, oblici ispoljavanja, rasprostranjenost, etika i etičnost

policajaca, policijsko organizaciono ponašanje…

______________________________________________________________________

1. OSVRT NA POJAM KORUPCIJE

Iako je prva asocijacija na korupciju mito (koji predstavlja samo jedan oblik ispoljavanja

korupcije), a imajući u vidu i da se većina bar jednom srela ili čula za neki oblik podmićivanja, jasno
je  da  većina  smatra  da  zna  šta  je  korupcija.  MeĎutim,  u  današnjim  uslovima,  korupcija  se  vrši  na
mnoge  perfidne  načine,  tako  da  je  veoma  teško  distancirati  korupciju  od  zakonitog  i  poželjnog
ponašanja, iz čega proizlaze i teškoće, odnosno raznovrsnost pojmovnog odreĎenja korupcije.

Najobuhvatnija definicija korupcije podrazumijeva da korupcija postoji ukoliko doĎe do

namjernog narušavanja principa nepristrasnosti pri donošenju odluka u cilju prisvajanja neke
pogodnosti.

Iz ove definicije, vidljiva je fokusiranost na principu nepristrasnosti, koji zahtijeva da, pri

donošenju  odluka  u  funkcionisanju  (javne)  službe,  lični  ili  bilo  koji  drugi  odnosi  izmeĎu  učesnika
nemaju  nikakav  uticaj  (depersonalizovanost  uloge).  S  obzirom  na  to  da  nenamjerno,  slučajno  ili
narušavanje principa nepristrasnosti usljed nestručnosti, loše informisanosti, dovoĎenjem u zabludu ili
namjerno  narušavanje principa nepristranosti, ali  ne radi sticanja  materijalne  ili  neke  druge  koristi  ili

Vito Tanci,

Korupcija u Srbiji,

Centar za demokratsko-liberalne studije, Beograd, 2001. godine, str. 12.

KORUPCIJA U POLICIJI

KORUPCIJA I PRANJE NOVCA

304

pogodnosti  (već  iz  drugih  razloga),  u  smislu  ove  definicije  nije  korupcija  (već  neki  drugi  oblik
nepoželjnog,  a  čak  i  kažnjivog  ponašanja),  proizlazi  da  su  potrebna  dva  uslova  da  narušavanje
nepristrasnosti bude okarakterisano kao korupcija, koji se ogledaju u namjeri za narušavanjem principa
nepristranosti i u cilju koji se ogleda u sticanju odreĎene pogodnosti.

Prema definiciji koju je dala Svjetska banka, korupcija predstavlja zloupotrebu javnih ovlaštenja

radi sticanja privatne koristi. Ovoj definiciji se prigovara što korupciju posmatra samo u okviru javnih
ovlaštenja,  čime  se  eliminišu  svi  oni  vidovi  korupcije  (koji  nisu  zanemarljivi)  u  privatnom  sektoru,
pogotovo  ukoliko  se  ima  u  vidu  savremeni  pluralizam  svojinskih  odnosa,  razvoj  privatnog  sektora  i
drugi poslovi u vanprivrednoj djelanosti van javnih državnih funkcija.

OdreĎenu korekciju (u pogledu fokusiranosti i na privatni sektor) daje definicija korupcije

Transparency Internationala koja korupciju definiše kao zloupotrebu moći u vlastitu korist.

S obzirom na fokusiranost ka odgovornom licu prilikom korupcionaškog ponašanja (a što je i

predmet ovog rada) navešćemo i definiciju koju daju Ujedinjene nacije. Prema njima, pod korupcijom
se podrazumijeva svaka radnja ili svaki propust koji odgovorno lice učini prilikom vršenja dužnosti, a
za to kao nagradu traži ili prihvati poklon, obećanje ili neku drugu pogodnost. Ova definicija je
najprimjenjivija i na korupciju u policiji.

S obzirom na prethodno navedeno, definicija korupcije obuhvata sljedeće bitne elemente:
-

protivzakonito i nemoralno ponašanje,

učinilac – lica su nosioci državne, političke, finansijske, privredne ili druge javne funkcije, kao

i lica koja se pojavljauju kao nosioci odreĎenih funckija i ovlaštenja u privatnom sektoru,

djelatnost se sastoji u iskorištavanju položaja, prekoračenju ovlaštenja, korištenju funkcije i

društvenog ugleda, nevršenju poslova iz vlastite nadležnosti, korištenju institucija sistema i institucija
u kojima su zaposlena lica koja vrše korupcijska krivična djela,

sticanje protivpravne imovinske koristi, bogaćenje bez pravnog osnova, ostvarivanje ličnih

interesa političke, finansijske ili druge koristi.

2. KORUPCIJA U POLICIJI

Korupcija je već od sredine pedesetih godina prošlog vijeka bila predmet proučavanja problema

integriteta  policajaca  i  devijantnih  formi  ponašanja  unutar  policijske  organizacije  čime  se  bavila
plejada,  uglavnom  sociološki  orijentisanih,  istraživača  meĎu  kojima  su  se  isticali  Whyte,  Skolnick,
Gardiner, Chambliss, Reiss... Pionirskim doprinosom u istraživanju korupcije u policiji smatra se i rad
Barkera  i  Roebucka  čija  tipologija  korupcije  u  policiji  i  danas  vrijedi  kao  jedan  od  najuticajnijih
pokušaja podjele korupcije u policiji, kom prilikom oni apstrahiraju osam formi koruptivnih praksi, a
novu,  u  odnosu  na  dotadašnja  istraživanja,  predstavljala  je  činjenica  da  se  korupcija  već  tada  ne
posmatra  isključivo  iz  ''bad  apple''  perspektive,  nego  sa  stanovišta  egzistiranja  posebne  policijske
subkulture.  Poseban  doprinos  u  istraživanju  korupcije  u  policiji  dali  su  i  Carl  B.  Klockars  (koji  se
ovom vrstom istraživanja bavi još od sredine sedamdesetih godina) i Sanja Kutnjak - Ivković, koji su,
izmeĎu ostalog, 1995. godine izvršili anketiranje policijskih službenika u Hrvatskoj, što je bilo samo
dio crosskulturalne studije policijskog  integriteta.  Ova je studija ukazala da su policijski službenici u
Republici Hrvatskoj generalno tendirali tolerisanje korupcije u policiji.

Ukoliko korupciju u policiji posmatramo istorijski, svakako da ćemo zaključiti da korupcija u

policiji nije fenomen koji karakteriše savremene policije (od XIX vijeka naovamo), već da korupcija u
policiji postoji od kada postoji i sama policija, odnosno sadržaj, uloga i značaj službe koja se bavila
policijskim poslovima kroz istoriju.

Čak, šta više, jedan od najstarijih, ako ne i najstariji istorijski zabilježen slučaj korupcije bi se

mogao vezati za korupciju u policiji. Naime, u decembru 1997. godine objavljeno je da je tim
holandskih arheologa našao u Raki (Rakki) u Siriji oko 150 pločica sa tekstom na klinastom pismu

Mićo Bošković,

Organizovani kriminalitet i korupcija,

Visoka škola unutrašnjih poslova Banja Luka, 2004. godine, str.

281.

Almir Maljević i dr.,

Otvoreno o policiji i korupciji,

Udruženje diplomiranih kriminalista u Bosni i Hercegovini,

Sarajevo, 2006. godine, str. 5.

KORUPCIJA I PRANJE NOVCA

306

(uzroka) korupcije u policiji, kako samog pojavljivanja, tako i opstanka korupcije, javlja se izostanak
ili limitiranost sistema vrijednosti policijske organizacije koji podstiče i promoviše poštenje i etičnost
policajaca i male plate i destimulativan paket nematerijalnih pogodnosti koji onemogućavaju
profesionalizam, stručan rad, napredovanje, stručno osposobljavanje…

Smatramo da je prvi i najvažniji uzrok korupcije etičnost same policijske organizacije, odnosno

njenih pripadnika, a što je bitna komponenta cijele policijske (sup)kulture

oličene u policijskom

organizacionom ponašanju.

Kada su u pitanju uzroci korupcije u policiji, svakako da karakteristike

policijskog  organizacionog ponašanja (policijske supkulture)  imaju značaja za nastajanje,  etabliranje,
ali i iskorjenjivanje korupcije. Specifična potkultura policajaca, može, sa svoje strane ohrabrivati da se
započne  sa  najblažim  oblicima  primanja  mita  (npr.  podržavanjem  stava  da  društvo,  nedovoljnim
plaćanjem  njihovog  rada,  pokazuje  nezahvalnost  prema  pripadnicima  ovog  zanimanja),  ali  i  snažno
djelovati na suzbijanju takvih pojava.

Ukoliko meĎu samim policajcima, odnosno u samoj policijskoj

organizaciji  nije uspostavljen  etički  kodeks  koji podrazumijeva poštenje samih policijaca ili, čak, šta
više, ukoliko se nepoštenje oličeno kroz uzimanje mita favorizuje (bilo od strane samih pripadnika ili
neposrednih  rukovodilaca,  bilo  ignorisanjem  disciplinskog,  prekršajnog  ili  krivičnog  gonjenja)
svakako  da će  korupcija u policiji, bez  obzira na sve  druge aspekte socijalne  kontrole, uzeti  maha. S
druge  strane,  ukoliko  je  etički  kodeks  policijske  organizacije  veoma  visok,  te  još  ukoliko  su  odnosi
izmeĎu policijaca u organizaciji solidarni, jasno je da korupcija meĎu njenim pripadnicima neće naći
pogodno tlo, odnosno da će veoma efikasno, čak i metodama vaninstitucionalne interne kontrole, biti
suzbijena, odnosno onemogućena, što je možda i najbolja preventiva korupcije u policiji. Smatramo da
na osnovu navedenog proizlazi  da su dve  karakteristike policijskog  organizacionog ponašanja veoma
bitne  za  korupciju  u  policiji,  a  to  su  etičnost  i  radna  (lična)  solidarnost  kao  posljedica  socijalne
distanciranosti (izolovanosti) policajaca, te ćemo se na navedenom detaljnije zadržati. Pojave socijalne
izolacije  i  potreba  meĎusobne  zaštite  u  policijskim  akcijama  dovode  do  jake  solidarnosti  meĎu
policajcima.  Socijalna  distanciranost  policajaca  rezultira  okrenutošću  policajaca  druženjima  izmeĎu
sebe,  a  koje  se  ogleda  u  maksimalnom  provoĎenju  slobodnog  vremena  sa  radnim  kolegama,  što
svakako  može  i  negativno  da  se  odrazi  (mada  ima  i  mnogobrojne  pozitivne  konotacije).  Solidarnost
izmeĎu  pripadnika  policijske  organizacije  dvojako  se  tumači.  Dok  na  jednoj  strani  stoji  mišljenje  da
solidarnost  predstavlja  opasnost  od  prikrivanja  (sitnijih)  grešaka  kolega  i  sličnih  pojava,  kao  i
koruptivnog  ponašanja  policajaca,

na drugoj strani se ukazuje da solidarnost nije toliko koherentna

U savremenoj policiološkoj literaturi, za policijsku kulturu, posmatrajući je iz ugla relacije prema sistemu vrijednosti

koji čini kulturu društva kao cjeline, preovladava shvatanje da je čini poseban i autonoman pogled policajaca na njihov posao
i  na  internu  i  eksternu  sredinu  (uzrokovano  njihovim  poslom),  drugim  riječima,  napušteno  je  (staro)  shvatanje  po  kome
policijska  kultura,  odnosno  ponašanje  policajaca,  kao  i  stavovi,  pogotovo  vrijednosni,  predstavljaju  supkulturu  unutar
društvenog sistema vrijednosti, odnosno u odnosu na društveni i opšteprihvaćeni sistem vrijednosti.

Kako profesionalna, odnosno organizaciona kultura pojedinih zanimanja postoji najčešće kada zahtjevi profesije

prevazilaze odreĎene ustaljene normalne svakodnevne radne dužnosti, u slučaju policijske profesije, nastanak organizacione
kulture  u  policiji  posebno  je  potenciran  osjećajem  socijalne  izolovanosti,  rizicima  posla,  specifičnim  ovlaštenjima  i
odgovornošću, nužnošću meĎusobne solidarnosti u zajedničkim akcijama, čestim kontaktiranjem sa asocijalnim ponašanjima
i odreĎenim vrstama ljudi, internim i specifičnim sistemom obuke i profesionalnog znanja koje se stiče u praksi, karakterom
informacija koje se korist u radu...  Na značaj policijske kulture skrenuta je pažnja pošto se uvidjelo da ona zauzima vidno
mjesto u determinisanju ponašanja policajaca na poslu i van njega. Naime, formalna pravila i nalozi rukovodilaca nisu, dakle,
jedini faktori koji odreĎuju način ponašanja pojedinaca, već je to i naročiti sistem vrijednosti, stavova i ponašanja policajaca,
koji policajci usvajaju u odnosu na svoj posao, rukovodstvo, pojedine kategorije graĎana, sudove, pravo i različite pojave u
društvu od uticaja na njihov posao. Na osnovu prethodno navedenog, možemo konstatovati da su bitna obilježja policijske
organizacione  kulture,  odnosno  karakteristike  policijske  organizacione  kulture  svojstvene  većini  ili  svim  policijskim
organizacijama,  sledeće  karakteristike:  socijalna  izolacija  i  solidarnost,  etičnost,  posvjećenost  misiji,  cinizam,  sumnja,
konzervatizam, mačizam, pragmatizam, socijalizacija novih članova, militarizovanost, hijerarhijski odnos izmeĎu zaposlenih,
cinizam, podrška vladajućim političkim strukturama... Brojne su i druge karakteristike pojedinih policijskih organizacionih
kultura,  od  kojih  su  zastupljene  pogotovo  okrenutost  ka  zajednici,  te  pozitivan  imidž  u  javnosti,  što  je  karakteristično  za
zemlje u kojima se implementira rad policije u zajednici.

ĐorĎe Ignjatović,

Kriminologija

, Policijska akademija Beograd, 1996. godine, str. 261.

U prilog navedenom svakako govori i članak

''Mjerenje policijskog integriteta''

koji se zasniva na istoimenom izvještaju

podnesen američkom Nacionalnom institutu pravosuĎa uraĎenom od strane Clockarsa, Harvera, Haberfelda i Sanje Kutnjak -
Ivković iz 2000. godine. Osnovni nalaz studije (gdje je uzorak 3 235 policajaca iz 30 policijskih agencija, cilj istraživanja
fenomen integriteta policijskih službenika, a instrumenti istraživanja tehnike anketiranja gdje su anketni listovi sadržavali 11
hipotetičkih scenarija koji se na ovaj ili onaj način mogu povezati sa koruptivnim ponašanjem i 7 pitanja kojima su ispitanici
trebali evaluirati hipotetičke situacije koji su im ponuĎeni) sastoji se u činjenici da su ''lakše'' slučajeve kršenja policijskog

KORUPCIJA I PRANJE NOVCA

307

koliko se na prvi pogled čini, odnosno da je solidarnost izražena samo izmeĎu pojedinih kategorija
zaposlenih u policiji (u okviru pojedinih službi ili u okviru rangova zaposlenih).

Etičnost policajaca

kao karakteristika policijske organizacione kulture je (odnosno, trebala bi biti) prepoznatljiva.

Sadržinu etičnosti kao odlike organizacione kulture policijskih struktura čine načela i norme o odnosu
policajaca prema svom radu, prema organizaciji u kojoj radi, prema graĎanima, kao i prema društvu u
cjelini, posebno stavljajući tom prilikom akcenat na moralne dužnosti policajca da služi graĎanima, da
čuva  njihovu  imovinu,  njihov  život  i  prava  i  slobode,  da  budu  humani,  nepristrasni,  trpeljivi,  a
pogotovo pošteni i beskompromisni u borbi protiv zločina, nikada se ne služeći nepoštenim sredstvima
i  metodama,  te  nikad  ne  koristeći  nepotrebnu  silu  i  nasilje.  TakoĎe,  etičnost  pripadnika  policije
zahtijeva  i  voĎenje  primjernog  privatnog  života,  kao  i  apsolutnu  posvećenost  društvenim  ciljevima  i
idealima, te favorizujući idealan tip ličnosti kojem društvo teži. Shodno navedenom, kada je u pitanju
policijsko  organizaciono  ponašanje,  odnosno  etičnost  i  radna  (lična)  solidarnost  kao  posledica
socijalne distanciranosti (izolovanosti) policajaca kao komponente tog ponašanja, smatramo da su ovo
glavni uzroci nastajanja korupcije u policiji, odnosno neetičnost policijaca, kao i solidarnost policajaca
po  pitanju  neetičnosti,  korumpiranosti,  pa  i  kriminalizacije  pojedinih  policajaca  najbitniji  su  uzorci
korupcije  u  policiji.  Ovo  dolazi  do  izražaja  i  kada  je  u  pitanju  nastajanje,  ali  i  kada  je  u  pitanju
održavanje  korupcije u policiji, jer je  jasno  da se  mlaĎi policajci (po stažu i iskustvu)  identifikuju  na
starije  po  ponašanju  i  sistemu  vrijednosti  (pa  i  po  koruptivnosti),  pa  ukoliko  stariji  podržavaju  ili
ispoljavaju korupciju, jasno je da će se mlaĎi identifikovati u odnosu na njih. MeĎutim, ukoliko se na
korupciju u policiji ne gleda blagonaklono (bez obzira na postupke interne institucionalne ili socijalne
kontrole) svakako da će se korumpirani policajci veoma brzo identifikovati i podleći, ako ne internom
disciplinskom ili prekršajnom i krivičnom postupku, a onda internom izopštavanju iz same policijske
organizcije,  što  će  svakao  imati  i  preventivni  karakter.  Jasno  je  onda  da  policijsko  organizaciono
ponašanje  ((policijska  (sup/pot)kultura))  svakako  ima  uticaj,  ako  ne  i  primarni,  na  nastajanje  i
održavanje,  ali  svakako  i  na  iskorjenjivanje  korupcije  u  samoj  policijskoj  organizaciji  meĎu  njenim
pripadnicima. Usljed navedenog, kada je u pitanju suzbijanje korupcije u policiji, o čemu će naknadno
biti riječi, etičnosti policajaca u okviru policijskog organizcionog ponašanja mora se posvetiti najveća
pažnja.

Društveni status pripadnika policije predstavlja veoma važan element pojave korupcije u

policiji.

Društvena distanciranost policije prema graĎanima (ali i obrnuto), koja se ogleda u

neformalnoj  komunikaciji  izmeĎu  policije  i  graĎana,  karakteriše  odreĎena  distanciranost  u
komunikaciji sa graĎanima, što svakako utiče i na odreĎeno favorizovanje komunikacije i druženja sa
policajcima, isključujući ili smanjujući  komunikaciju sa graĎanima, bilo na službenoj osnovi, bilo po
nekim  drugim  pitanjima.  Ta  distanciranost  ogleda  se  i  u  isključenju  policajaca  iz  raznih  društvenih
zbivanja  u  koje  bi,  po  prirodi  stvari,  trebali  biti  uključeni  (roditeljski  sastanci,  porodična  druženja,
zajedničke  zabave),  što  svakako  stvara  odreĎene  negativnosti  kod  članova  najuže  sredine  oko
policajca. Ukoliko policija u društvu nema adekvatan položaj i ne uživa povjerenje zajednice, svakako
da  su  uslovi  nastanka  korupcije,  odnosno  korumpiranost  samih  policajaca  veće,  usljed  izostanka
moralnih kočnica kod policajaca prema graĎanima koji ih ne podržavaju, bez obzira na to koji je uzrok
navedenog.  Ukoliko  se  tome  dodaju  i  sukobi  koji  mogu  da  nastanu  izmeĎu  graĎana  i  policije,  kao
rezultat  napetosti  proisteklih  iz  nepovjerenja,  policija  može  da  se  korumpiranošću  prema  graĎanima

integriteta i etike (primanje manjih darova, hrane ili dobivanje popusta, itd.) policajci spremniji tolerisati, dok teže (poput
zadržavanja slučajno pronaĎenog novca) ne. Ova je studija studija izuzetno vrijedna, jer, prije svega, ukazuje da je ''kultura
policijskog integriteta (definisana jasno postavljenom i implementiranom politikom i pravilima) važnija u oblikovanju
policijske etike, nego individualne karakteristike i sklonosti''.

Bogoljub Milosavljević,

Nauka o policiji,

Policijska akademija Beograd, 1997. godine, str. 588.

Kako je formiranje etičkih načela koja se odnose na ponašanje pripadnika pojedinih profesija uslovljeno značenjem tih

profesija  za  društvo,  mogućnošću  zadiranja  u  privatnu  sferu  drugih  graĎana,  te  potrebom  ostvarivanja  dodatne  kontrole  i
sličnim  razlozima  (usled  čega  je  profesionalna  etika  najprije  i  stvarana  u  ljekarskoj,  advokatskoj,  sudijskoj  i  novinarskoj
profesiji), a imajući  u  vidu  da se etika  policijske  profesije razlikuje  od  jedne  do  druge  zemlje, jer je  ona  odraz  konkretne
društvene  stvarnosti etablirane  u  svijesti  pripadnika  policije,  svaka  konkretna  organizaciona  kultura  policijske  organizacije
bogata je za etičnost njenih članova.

Na nizak društveni status vršilaca policijskih poslova ukazivao je još i Aristotel, naglašavajući omraženost službe

(održavanje javnog reda i mira) koju su na početku (u antičkoj Grčkoj) činili samo robovi, a slobodni Atinjani s prezirom
gledali na to novo zanimanje (kontrolu stanovništva). Izvor: Grupa autora,

Korupcija u Srbiji,

Centar za liberalno-

demokratske studije, Beograd, 2001. godine, str. 96.