Dr. Ramo Masleša
KRIMINALISTIČKA
STRATEGIJA
Sarajevo-Priština
2006
1
1. SIGURNOSNA POLITIKA I SIGURNOSNA
STRATEGIJA
1.1. SIGURNOSNA POLITIKA
Prije elaboriranja ovog relevantnog pitanja nužno je ukazati na bitne
premise koje uslovljavaju oblikovanje sigurnosne politike. U svakom
organiziranom društvu centralno mjesto zauzima politička vlast. Svi
drugi oblici organizacije vlasti u okviru podsistema jedne države su
zavisni od političke vlasti. Međutim, "fenomen politike ne obuhvata
samo državu, niti se poklapa isključivo sa političkom vlašću u njenim
unutrašnjim i spoljnim aspektima. Obuhvatajući vlast i kao odnos i
kao strukturu fenomen politike pokriva i složeni proces organskih
odnosa i protivrječnosti između vlasti i društva, kao i sve spontane i
organizovane oblike koji se iz tog javljaju." (J. Đorđević, u predgovoru
Ž. Mejno, 1960., str.49.). Poznato je otkad su ustanovljene državne
vlasti i razni zakoni, postojala je opravdana bojazan od samovolje,
nezakonite upotrebe i proširenja ovlaštenja i raznih vidova bezakonja
uz pomoć politike moći. Tako su nastojanja i borba za ograničavanje i
vezivanje političke vlasti zakonom kroz čitavu političku historiju bila
imperativni pratilac u svim periodima razvoja ljudskog društva. Stoga
je najbitnije da politika u demokratskom i civilnom društvu ne treba
imati direktni utjecaj na sigurnosnu strukturu u operacionalizaciji,
odnosno sprovođenju zakona, osim u slučajevima kada se u
Parlamentu donose zakoni za subjekte sistema sigurnosti. Na taj način
oni od Parlamenta dobijaju demokratsku legitimaciju za primjenom
državne sile u očuvanju sigurnosti društva. Niko nema pravo da
direktno kao politički akteri onemogućavaju potrebno djelovanje
organa i službi sigurnosti, koje je u funkciji održanja reda i sigurnosti u
zajednici. To bi dovelo do toga, da uspostavljeni politički sistem i u
njemu oblikovana organizacija državne vlasti sa stabilnim pravno-
sigurnosnim sistemom počinje pokazivati svoju disfunkcionalnost.
Sagledavajući ulogu i funkciju sigurnosnog sistema u društvu, nameće
se pitanje odgovarajuće političke neutralnosti koja se mora kretati u
ustavno-zakonskim okvirima, odnosno profesionalno izvršavanje
zakonom propisanih zadataka. Osnovni preduslov za to jeste
oblikovanje i provođenje optimalne sigurnosne politike.
Već smo kazali da politika u širem značenju podrazumijeva
usmjeravanje ljudske djelatnosti u određenom pravcu radi ostvarenja
optimalnih ciljeva. Usmjeravanje društva politika vrši uz pomoć
uspostavljene državne vlasti. Također, vrlo često možemo čuti da je
politika umjetnost vladanja. Ako je to tako i sigurnosna politika
3
izazovi impliciraju, niz faktora koji mogu uzrokovati nestabilnost i
sukobe sa mogućim i veoma teškim posljedicama. Postavlja se
osnovno pitanje: Kako sigurnosnom politikom odgovoriti na sve ove
izazove koji su svakim danom složeniji, kompleksniji, opasniji i sl?
Naročito izazovi na globalnom planu se reflektuju na nacionalnu
sigurnost. To zahtijeva veoma ozbiljan i po društvo odgovoran pristup
u kreiranju politike sigurnosti, koja će se operacionalizirati preko za to
određenih organa i institucija. Oni svojim sveukupnim djelovanjem
moraju održati potrebnu nadmoć konstruktivnih nad destruktivnim
tendencijama u razvoju društva. Međutim, sve ove aktivnosti zavise
od ljudskog faktora, tako da je nemoguće "reći išta smisleno o upravi, a
da se ne govori o političkom ponašanju čovjeka... njegovim ciljevima,
osjećajima, vjerovanjima, vrijednostima”. (Eulau H., 1963., str.3.).
Očito je, da je sigurnosna politika u međuzavisnosti sa svim aspektima
čovjekove aktivnosti. Njena posebnost koja prožima sve sfere
društvenog života, razumljivo otežava njeno efikasno oblikovanje i
sprovođenje. Razlog tome nalazimo i u velikoj opasnosti tehnološkim
dostignućima. Zbog toga se ne može favorizovati jedan segment, nego
sa naučnog interdisciplinarnog stajališta i na temelju izvorišta
ugroženosti, trezveno analizirati, sistematizirati i ponuditi sigurnosnu
prognozu kao putokaz za razrješavanje sigurnosnih problema. Samo
neka obilježja i značaj sigurnosne politike, dovoljno govori o njenom
utjecaju na efikasno funkcionisanje ostalih oblasti društvene zajednice.
Njena rasprostranjenost u različitim društvenim odnosima jasno
ukazuje sa kojom odgovornošću subjekti sistema sigurnosti trebaju
prići oblikovanju i provođenju mjera sigurnosnog karaktera, uz
osiguranje potrebne političke neutralnosti i čije će djelovanje biti
unutar ustavno dozvoljenih okvira. Sama priroda, intenzitet i
mnogostruke protivrječnosti u društvu uvjetuju i nužno opredjeljuju
koncept sigurnosne politike organizaciju, sredstva i mehanizme
djelovanja. Sigurnosna politika time obezbjeđuje i usmjerava skladno
operativno djelovanje niza subjekata sistema u cilju razrješavanja
najprisutnijih pitanja. Na taj način se obezbjeđuje suprematija mjera
sigurnosnog karaktera u odnosu na sve izazove koji prate razvoj
savremenog društva. Time ona u suštini predstavlja integralni prateći
dio sveukupnih društvenih aktivnosti koje se vode u jednom društvu.
Da bi se mogla donijeti odgovarajuća sigurnosna politika, ona se treba
zasnovati na okvirnim društveno-političkim osnovama, sigurnosnim
procjenama, procjenama ugroženosti, a naročito na rezultatima
istraživanja iz oblasti sigurnosti, te iskustvenim saznanjima, uz
stvaranje potrebnih materijalno-tehničkih i drugih uslova za razvoj
nauke o sigurnosti, uvažavajući spoznaje i drugih naučnih disciplina.
U tom kontekstu je neophodan i odgovarajući politički autonoman
prostor za djelovanje uspostavljenih institucija. Znači, demokratska
sigurnosna politika lišena raznih pritisaka u profesionalnoj
5
operacionalizaciji može odgovoriti zahtjevima i potrebama civilnog
društva. Samo se tako može donijeti potreban globalni koncept koji će
obezbijediti da se operativnim i drugim aktivnostima stvara
pretpostavka i afirmišu svi aspekti u razvoju civilnog društva, kroz
održanje potrebne sigurnosti na svim razinama.
Efikasna sigurnosna politika može uspjeti samo ukoliko je utemeljena
na bazi naučnih spoznaja. To predstavlja supstrat u oblikovanju njene
okvirne filozofije i služi kao globalna polazna osnova za decidno
utvrđivanje obaveza svih podsistema u društvu kada je u pitanju
naznačena problematika (ekonomski, socijalni, ekološki, politički itd.).
Jedna imanentna politika, ali koja u obezbjeđenju demokratskog
sigurnosnog prostora sa svim relevantnim referencijama naučno-
stručnog karaktera daje šansu sigurnosnim sistemima da u zaštiti
fundamentalnih vrijednosti zadobiju potrebno povjerenje građana. Bez
tog potrebnog povjerenja niti jedan sistem ne može izvršavati svoju
funkciju u društvu s obzirom na pluralizam interesa i protivrječnosti
koji nose sa sobom niz implikacija. Time ona dobija izuzetan društveni
značaj, posebno u procesu organiziranja čitavog društva na raznim
područjima, suprotstavljajući se svim devijantnim ponašanjima.
Demokratska sigurnosna politika pored osnovne sigurnosne
komponente treba svojim praktičnim aktualitetom putem organa i
službi sigurnosti, te ostalih institucija dati potreban okvir koji implicira
njihovu dinamičku međuzavisnost u održanju stabilnosti političkog
poretka. Ovim jasno prepoznajemo mjesto sigurnosne politike u
društvu. Prilikom oblikovanja globalne vizije u toj oblasti uvijek treba
računati sa faktorima iznenađenja. Velika je diskrepanca između sve
naglašenijih potreba za ostvarenjem ljudskih prava i sloboda i
nastojanja za visokim nivoom stabilnosti i sigurnosti demokratskog
društva. Teško je naći model održanja potrebne ravnoteže. Proturječje
između slobode i sigurnosti mogu se uspješno prevladati i ublažiti
samo jednom konzinstentnom sigurnosnom politikom. Njome se
moraju vrijednosti pojedinaca i društva dovesti u potrebnu korelaciju.
Ovdje je važno shvatiti da se u oblikovanju sigurnosne politike treba
imati osjećaj za traženje najoptimalnijih rješenja koja se temelje na
osnovu prisutne stvarnosti. Tim više, pošto tehnološki noviteti nose sa
sobom i brojne izazove. Ta dinamika tehnoloških dostignuća
uslovljava neizvjesnu budućnost, a time i nesigurnost sa raznolikim
aspektima koji prijete savremenoj civilizaciji. Samo razumijevanje
osnovnih pravaca razvoja u svim oblastima i analogno tome
uspostavljanje efikasnih potrebnih mehanizama u sigurnosnom
pogledu može garantirati jednu ravnotežu koja je neophodna za
egzistenciju društva i njegovih članova.
6
nivou u donošenju vitalnih preventivnih programa. Dakle, globalne
okvire donosi Parlament ili druga tijela države koji subjekti sistema
sigurnosti realiziraju, ali sa različitim ulogama.
Sigurnosna politika je prevashodno upravljena na stvaranje
neophodno potrebnih preduslova koji će omogućiti da politička vlast
oblikuje jednu poželjnu demokratsku i sigurnosnu zajednicu. To
istovremeno omogućuje da politički ideali prerastaju u političko-
sigurnosnu doktrinu, kojom se nastoje iskazati optimalni koncepti
suživota i strategije postupaka u cilju ostvarenja institucionalno
postavljenih ciljeva. Dakle, u okvirima političke doktrine, sigurnosna
politika joj pruža potporu u njenom djelovanju, legitimiranju stabilne
političke zajednice, otklanjajući sva ona ponašanja koja stoje na putu
strategijskog djelovanja. U naučnom interdisciplinarnom promišljanju
sigurnosne politike susrećemo se sa pojmovima kao što su vlast, moć i
utjecaj. Pošto ovi termini zaslužuju širu elaboraciju mi ćemo ovom
prilikom istaći samo par naznaka. Naime, već smo kazali da je svaka
vlast, u osnovi politička vlast odnosno produkt politike. Da bi se
obezbijedili politički uslovi slobodnog razvoja jedne zajednice postoji
potreba za općim normama koje će institucionalno formulisati opće
interese i zaštitu zajednice.
Regulativna pravila predstavljaju imperativno političko pitanje.
Posebno imajući u vidu mogućnost njihovog kršenja. Zato iza njih
mora stajati autoritet zajednice. Znači putem vlasti kao obliku
legitimne moći i kao komponente politike, odnosno kroz njeno
funkcionisanje, obezbijeđuje se ambijent za razmatranje i konkretan
uvid u "svrsishodnost doktrine, opravdanost poretka, prisutnost
subjekta, te pravilnost i racionalnost političkih procesa", (Leksikon
temeljnih pojmova politike, str.15.). Tako da sposobnost i efikasnost
institucionalne hijerarhije moći data legitimnim instrumentima vlasti,
predstavlja ključni faktor u potrebnom utjecaju na ponašanje
pojedinaca ili grupe koje nastoje svoje ciljeve ostvariti raznim oblicima
nasilja. Ovdje jasno uočavamo da je institucionalna moć gradirana na
raznim nivoima u rukama institucija državne vlasti. Time dolazimo do
spoznaje da je politička vlast u svome legitimnom izdanju “kolektivna
moć koju priznaju i prihvaćaju podanici i koja jedina posjeduje pravo
organiziranja i upotrebe fizičke sile (Leksikon...1994, str. 179.). Među
organe izvršne vlasti spada i izvršno – prinudni aparat. Međutim
"kakav je prinudni i izvršni aparat, kakav je njegov odnos prema
predstavničkim tijelima, pa čak i zvaničnim nosiocima izvršne
funkcije, kojim sredstvima ona raspolaže i pod čijom se stvarnom
kontrolom i utjecajem nalazi, zavisi, u mnogome, prava struktura
izvršne vlasti i time kvalitet i oblik jednog političkog sistema. (J.
Đorđević, n.d., str. 642.). Kao što vidimo da bi politika mogla ostvariti
svoje zadatke, ona se koristi državom. Bez tog osnovnog oslonca
8
