POJAM, PREDMET I ZADAČA KRIMINALISTIČKE TEHNIKE

1. Pojam kriminalističke tehnike

Kriminalistička   tehnika   zajedno   sa   kriminalističkom   taktikom   i   kriminalističkom
metodikom tvori kriminalističku nauku kao kompaktnu cjelinu naučnih saznanja koja
proizlazi   iz   sve   tri   komponente   koje   su   međusobno   povezane   i   koje   se
nadopunjavaju. Kriminalistička tehnika i taktika prve su se pojavile u kriminalističkom
prostoru i brže su se razvijale od kriminalističke metodike koja je najmlađa grana
kriminalističke nauke i koja ima veliki napredak u razvoju od kraja prošlog stoljeća na
ovamo.
Naučna   saznanja   koja   su   predmet   interesa   kriminalistike   kao   sistema   u   cjelini     i
njenih   triju   podsistema   prvenstveno   su   usmjerena   na   pronalaženje,   primjenu   i
usavršavanje   najefikasnijih   kriminalističko   –   tehničkih   sredstava,   taktičkih   načina   i
naučnih metoda potrebnih za borbu protiv kriminala.
U   kriminalističkoj   literaturi   nije   usuglašen   stav   oko   pojma   kriminalistike   i
kriminalističke tehnike kao njenog sastavnog dijela. Sama riječ kriminalistika u raznim
jezicima   na   razne   načine   se   shvaća   i   tumači   tako   da   to   stvara   probleme   oko
definiranja ovih pojmova.
Tako   u   engleskom,   francuskom   i   talijanskom   jeziku   pod   pojmom   kriminalistike
prvenstveno se podrazumjeva kriminalistička tehnika, koja upotrebljava saznanja i
metode   raznih   prirodnih   i   tehničkih   nauka   za   otkrivanje   krivičnih   djela   i   njihovih
počinitelja,   odnosno   koja   služi   za   otkrivanje,   dijagnosticiranje,   ocjenjivanje   i
proučavanje materijalnih dokaza ( tragovi i predmeti krivičnog djela ).

Kriminalistička tehnika kao jedan od podsistema kriminalističke nauke
predstavlja znanost za proučavanje i primjenu najpogodnijih sredstava, načina
i metoda iz oblasti prirodnih i tehničkih znanosti ( biologija, kemija, fizika… ),
koji se koriste, prilagođavaju i usavršavaju za potrebe predkrivičnog i krivičnog
postupka kao i za otkrivanje, osiguravanje i fiksiranje tragova i predmeta
krivičnog djela i njegovog poćinitelja i uopće za sprečavanje kriminaliteta.

2. Predmet kriminalističke tehnike

Predmet kriminalističke tehnike obuhvaća onaj dio kriminalistike koji spada u sferu
materijalnog   pri   otkrivanju   istine   za   određeno   kazneno   djelo.   To   znači   da   će   se
događaj koji indicira na eventualno kazneno djelo, u cijelosti razjasniti upotrebom
optimalnih prirodno – naučnih i drugih specifičnih  metoda koje za praktične ili naučno
istraživačke potrebe koristi  kriminalaistička tehnika. U određenim slučajevima neke
od   ovih   prirodno   –   naučnih   metoda   se   upotrebljavaju   kao   svojevrsni  algoritmi   za
upotrebu   najefikasnijih   kriminalističko   –   tehničkih   sredstava   koja   se   primjenjuju
sukladno kriminalističkim principima s obzirom da kriminalistika predstavlja nauku sa

čvrsto povezanim dijelovima koji se međusobno nadopunjuju i zajedno pridonose na
utvrđivanju istine u svakoj fazi kriminalističko – spoznajnog procesa.
Predmet kriminalističke tehnike proizlazi iz predmeta kriminalistike. U predmet
kriminalistike spada nekoliko elemenata :

1) Otkrivanje i proučavanje zakonitosti krivičnih događaja i kriminalističkih

informacija koji su povezani s takvim događajem kao potencijalno krivično
djelo

2) Izrada modela kriminalističkog postupanja pomoću primjene prikladnih

kriminalističko – tehničkih sredstava, taktičkih načina i naučnih metoda za
otkrivanje, sakupljanje, fiksiranje i korištenje operativnih i dokaznih informacija

3) Proučavanje operativne i istražene djelatnosti
4) Pronalaženje i usavršavanje najefikasnijih kriminalističko – tehničkih sredstava

za prevenciju kriminaliteta

3. Zadaća kriminalističke tehnike

Osnovna zadaća svih krivičnih znanosti je borba protiv kriminala. Međutim priroda i
smjer u borbi protiv kriminala u ovim znanostima su određeni njihovim specifičnim
metodama. Osnovni doprinos kriminalističke tehnike je u tome što materijalni dokaz
kao njezin neosporan proizvod pridonosi objektivnosti krivičnog postupka.
Kriminalistička tehnika ima zadaču da sve što je mjerljivo u području kaznenog
događaja, sve što se izmjeri i utvrdi, sve što je pronađeno i uspoređeno sa
subjektivnim zapažanjem da to i ostvari.

POVIJESNI RAZVOJ KRIMINALISTIČKE TEHNIKE

U   znanosti   kriminalistika   kao   samostalna   znanost   pojavljuje   se   zbog   potrebe
uvođenja suvremenih kriminalističko – tehničkih sredstava, taktičkih načina i naučnih
metoda u borbi protiv kriminala.
Dramatični društveni razvoj u 19 stoljeću doveo je do potrebe promjene u pristupu
što će omogućiti da se borba protiv kriminala temelji na efikasnim metodama koje se
temelje na prirodnim i tehničkim znanostima što će pridonjeti i društvenom razvitku.
Dotadašnja primitivna polilicijska i sudska sredstva i metode postepeno su nestala u
povijesti. Ovo znači da je, gledano sa povijesne strane, dugo vremena i to počevši od
prvih organiziranih društava, pa zaključno sa 19. stoljećem, borba protiv kriminala i
delikvencije   imala   je   retribucijski   karakter   i   nije   se   temeljila   na   znanstvenim
spoznajama. Pomoću odmazde i zastrašivanja, sa izricanjem teških i surovih kazni,
svaka zemlja, ovisno od povijesnog i društvenog razvoja, nastojala je da preodgoji
delikvente i da zaštiti društveni poredak.
Smrtna   kazna   se   izvršavala   :   spaljivanjem,   utapanjem,   gušenjem,   trovanjem,
rasčetvorenjem, nabadanjem na kolac, odsjecanjem glave osuđenika.
Sakačenje se vršilo po doslovnom shvaćanju načela lex talionis. Tako su lopovima
odsjecali ruke, silovatelj se kastrirao, špijunu su vađene oči.

do saznanja da su papilarne linije zauvijek zadržavaju isti oblik i ne mijenjaju se
tijekom života te da su individualne, odnosno da su kod svakog čovjeka različite.

Lični opis

je na naučnim temeljima postavio švicarac Rudolf Rais

Fotografija

je odmah počela da se smatra kao polazno sredstvo u borbi protiv

kriminala.   Policije   nekih   europskih   zemalja   kao   i   američka   policija   počele   su
početkom   sedamdesetih   godina   19.st   fotografirati   kriminalce.   1860   tih   u
Švicarskoj   je   uvedena   praksa   da   se   svi   teški   kriminalci   fotografiraju   i   da   se
fotografije upotrebljavaju za identifikaciju. Prvi foto-laboratorij za kriminalističke
potrebe formurao je Scotland Jard 1872.

KRIMINALISTIČKI LABORATORIJ

Postoji više vrsta kriminalističkih laboratorija:

1. Biološki laboratorij
2. Laboratorij za mehanoskopiju i balistiku
3. Kemijski laboratorij
4. Laboratorij za ispitivanje dokumenata
5. Laboratorij za metabolike i opojne droge
6. Laboratorij za kriminalističku identifikaciju
7. Laboratorij za forenzičku informatičku tehnologiju
8. Laboratorij za obradu audio i video materijala

KRIMINALISTIČKA FOTOGRAFIJA

Kriminalistička   fotografija   se   razlikuje   od   klasične   fotografije   po   prirodi   njezine
praktične   primjene   u   kriminalistici   i   to   u   sferi   dokumentiranja   različitih   stanja   i
činjenica pri vršenju uviđaja, kriminalističke registracije i identifikacije, dokumentiranja
materijalnih dokaza u procesu kriminalističko-tehničkog vještačenja ali i u operativnoj
kriminalistici   za   fiksiranje   odrešenjih   događaja   i   činjenica   koje   se   mogu   fiksirat
pomoću fotoaparata. U novije vrijeme zbog brzog tehničkog razvoja foto opreme u
kriminalistici   se   upotrebljava   i   videografija   odnosno   videozapis   koji   u   određenim
taktičko tehničkim situacijama daje bolje rezultate od fotografije.

1. OPĆA FOTOGRAFIJA

Za izrdu fotografija potrebni su:

Aparat

Medij pomoću kojeg se bilježi slika na predmet

2. POVIJESNI RAZVOJ FOTOGRAFIJE

Sa otkrićem fotokemijskog procesa i određenih kemijskij supstanci 1838. Otkriven je
postupak   izrade   fotografije.   1840.   Otkriven   je   postupak   izrade   fotografija   pomoću
kojeg se moglo izraditi neogranićen broj fotografija koje su se preslikavale na papir.
Poćeci   upotrebe   fotografije   za   kriminalističke   ciljeve   datira   od   1843.   Kada   su
napravljene prve snimke kriminalaca sa ciljem da posluže za njihovu identifikaciju.
Sa razvojem suvremenih znanstvenih otkrića fotografija i tehnike za njezinu izradu se
usavršavaju,   pojednostavljuju   i   postaju   jeftini.   Na   taj   način   fotografija   postaje
pristupačno i jeftino sredstvo koje se primjenjuje u kriminalistici.

3. FIZIČKO-KEMIJSKI PROCES I APARATURA ZA IZRADU FOTOGRAFIJE

Proces izrade fotografije možemo podijeliti na dva djela:

Fizički

Kemijski

Ti procesi zahtjevaju određenu opremu i sredstva kao i određene materijale i metode
za njihovu realizaciju.

3.1.Optičko-mehanički uređaji i pomagala u procesu snimanja fotografije

Uređaj bez kojeg ne postoji mogućnost da se izradi suvremena fotografija je
fotografski aparat. Za dobijanje kvalitetne fotografije na fotografski aparat se dodaju
određeni pomoćni uređaji.
Fotografski aparat se sastoji od slijedećih dijelova:

1. Tijelo
2. Objektiv
3. Blenda
4. Mehanizam za viziranje, ekspoziciju, nosač za film s mehanizmom za

premotavanje

5. Uređaj za osvjetljavanje
6. Pomoćni uređaji

4. KRIMINALISTIČKA FOTOGRAFIJA

Kriminalistička fotografija razlikuje se od klasične jedino u njenoj praktičnoj primjeni
koja za ciljeve kriminalistike je prisutna pri otkrivanju, dokazivanju i prevenciji krivičnih
dijela.
Kriminalistička fotografija se dijeli na:

Fotografija za registraciju

Operativnu fotografiju

Istražnu fotografiju

Objekti kriminalističke identifikacije djele se na relativno promjenjive i relativno
nepromjenjive.

3. POJEDINAČNE VRSTE TRAGOVA KRIVIČNIH DIJELA

3.1.

BIOLOŠKI TRAGOVI

Izvršitelj krivičnog dijela najčešće nije u mogućnosti predvidjeti mogućnost nastanka
bioloških tragova i kontrolirati njihovo ostavljanje na licu mjesta.
Dokazna vrijednost bioloških tragova je višekratno povećana sa uvođenjem u praksu
metoda kriminalističke identifikacije ostavljača tragova sa primjenom DNK
vještačenja. Tragovi koji se uzimaju za DNK vještaćenja su izuzetno osjetljivi i moraju
se izuzeti i fiksirati krajnje pažljivo sa posebnom opremom kako bi se ostvarili
optimalni uvjeti za osiguranje bioloških tragova radi daljnje analize.

3.1.1. TRAGOVI KRVI

Tragovi krvi u kriminalističkoj praksi susreću se prije svega u krvnim i seksualnim
deliktima no mogu se naći i u drugim krivičnim dijelima. Tragovi krvi trebaju se tražiti
na tijelu i odjeći žrtve i osumnjičenog na licu mjesta i okolici. Svi tragovi krvi se traže
pomoću povećala ili prijenosnog mikroskopa tako što se podloga osvjetljava sa kosim
svijetlom. Preporuča se i upotreba ultravioeltne lampe. Da se utvrdi da li neki trag
potiče od krvi postoji više kemijskih metoda. U terenskim uslovima koriste se tri
metode:

Benzedinski test

Pomoću test trake

Luminolska proba

Tragovi krvi na licu mjesta mogu se pojaviti u više oblika:

Tragovi slivanja krvi

Tragovi krvi u obliku kapi

Tragovi u obliku otiska ili brisanja

Kombinirani tragovi

3.1.2. VLAKNA I KOSA KAO TRAGOVI

Vlakna i kosa se pojavljuju kao tragovi prvenstveno kod krvnih i seksualnih delikata,
ali se pronalaze i u slučaju prometnih nezgoda.
Mogućnosti vještačenja ovih tragova s primjenom klasičnih metoda donekle su
ograničena. U praksi najčešće se uspoređuju paralelna morfološka ispitivanja sa
upotrebom mikroskopa. Sa primjenom DNK vještačenja vlas kose ili dlake ako je
iščupana sa korijenom sa sigurnošću se može utvrditi identitet osobe – ostavljača
tragova.